© MARK GARLICK/BIBLIOTEKA ZNANSTVENIH FOTOGRAFIJAJedan od nekoliko modela koji objašnjavaju formiranje nove duboke oceanske kore
Sustav srednjooceanskih hrptova, dug oko 65.000 kilometara, označava granice na kojima se susreću Zemljine tektonske ploče. U tim dubinama, daleko od sunčeve svjetlosti, ogromne sile razdvajaju morsko dno, au nastalu pukotinu prodire magma. Ona se zatim hladi i stvrdnjava, stvarajući novu koru. Na taj način nastalo je više od dvije trećine Zemljine površine.
Krajem veljače 2024. godine tim znanstvenika, predvođen morskim geofizičarem Jean-Yvesom Royerom iz Francuskog nacionalnog centra za naučna istraživanja, postavio je podvodni opservatorij na Jugoistočnom indijskom hrptu, između Australije i Antarktika. Cilj je bio zabilježiti jednu od rijetkih, snažnih epizoda u kojima nastaje novo morsko dno.
Širenje morskog dna, naime, nije postepen proces. Tektonska napetost nakuplja se decenijama prije nego što se oslobodi u naglim, silovitim probojima koje istraživači nazivaju "kvantnim" događajima. Tim je postavio pet autonomnih hidrofona u nadi da će zabilježiti jednu takvu kataklizmu.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u travnju 2024. godine, dogodilo se upravo ono čemu su se nadali - morsko dno se raspuklo.
"Sreća prati hrabre, kako se kaže", izjavio je Royer. "Nismo ni sanjali da ćemo zabilježiti ovako veliki događaj. Nadali smo se da ćemo izmjeriti barem postepeno rastezanje hrpta od nekoliko centimetara, ali smo umjesto toga svjedočili događaju kakav se događa jednom u četrdeset godina i izmjerili pomjeranje od nekoliko metara."
Tijekom 16 dana krajem travnja os hrpta je popustila, omogućivši nagomilanoj magmi da prodre u oceansku koru. Ogromne mase magme, poznate kao dajkovi, probile su se kroz koru za manje od dva sata, ubrizgavši u nju oko 150 milijuna kubnih metara magme.
Širenje dajkova izazvalo je zemljotres, aktiviralo dugo uspavane rasjede i ispraznilo rezervoar magme ispod hrpta.
"Posljedično, morsko dno iznad magmatske komore veoma se brzo uništilo", objasnio je Royer. Na kraju je lava izbila na samo morsko dno, uzrokujući dodatno slijeganje. "Ukupno se dno doline koja označava osu hrpta spustilo za 4,2 metra. Ovo je prvi put da je jedan takav 'kvantni' događaj širenja morskog dna promatran iz sata u sat", dodao je.
Ovaj događaj bio je jasan dokaz da se morsko dno ne širi kontinuirano, već u ogromnim naletima. U svom vrhuncu hrbat se razdvaja brzinom od pet centimetara u minuti - gotovo pola milijuna puta brže od dugoročnog prosjeka, koji iznosi oko 6,3 centimetra godišnje.
"Izmjerena horizontalna pomjeranja od dva do četiri metra odgovaraju razdoblju od 30 do 60 godina neprekidnog širenja tom prosječnom brzinom, što nam daje predstavu o tome koliko se često ponavljaju ovakvi 'kvantni' događaji", pojasnio je Royer.
Zahvaljujući ovom promatranju, istraživači su konačno uspjeli riješiti i dugogodišnju zagonetku. Znanstvenici odavno znaju kojom se brzinom tektonske ploče razmiču, ali kada bi sabrali sva pomjeranja uzrokovana zabilježenim zemljotresima, rezultati se nikada nisu poklapali. Jednostavno nije bilo dovoljno zemljotresa da bi se objasnila stvarna brzina širenja.
Royer i njegove kolege otkrili su gdje je "nestao" ostatak pomjeranja. Iako su događaj pratili zemljotresi, njihovi modeli su pokazali da su se rasjedi pomjerili znatno više nego što su sami zemljotresi ukazivali. Većina kretanja dogodila se aseizmički - tiho, bez stvaranja snažnih seizmičkih valova.
Ova zapažanja pružaju ključnu referentnu točku s kojom se sada mogu upoređivati seizmički podaci, pomažući znanstvenicima da bolje razumiju kako se oceansko dno širi čak i kada nemaju priliku da taj proces direktno promatraju.
"Pokazali smo da je, uz malo sreće, ali i znanja, sada moguće mjeriti širenje morskog dna. To otvara nove horizonte za morske geofizičare", zaključio je Royer.
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature.
Komentari čitatelja
na naše novosti