Krim
Prije nešto više od godinu dana, moja supruga i ja napustili smo SAD i krenuli prema Rusiji. Upravo smo zatvorili posao, prodali većinu stvari i započeli novu fazu života. Razlozi za ovu promjenu bili su dvostruki: brinuti se o 86-godišnjoj majci moje supruge i iskoristiti novu vizu koju je Rusija nedavno ponudila zapadnjacima pod nazivom Shared Values Visa [Viza za zajedničke vrijednosti, op.prev.]. Još od studentskih dana, kada sam pohađao dva tečaja ruske kulture, bio sam zainteresiran za ovu zemlju. Moj interes me naveo da tražim slavensku suprugu kada sam se konačno dočepao te teme u ranim tridesetima. Moja supruga je rođena Ukrajinka iz grada Hersona. Osim prve dvije godine našeg 25-godišnjeg braka, koje smo proveli u njezinom rodnom gradu, živjeli smo u SAD-u. Nemamo nikakvih većih planova za budućnost osim života s mamom dok je još ovdje.
Trenutno živimo u Simferopolju, glavnom gradu Krima, koji je, ili je barem bio, grad pobratim glavnog grada naše matične države u SAD-u. Dva grada su slične veličine i nalaze se na istoj paraleli na globusu. Nisam upoznao niti čuo za druge Amerikance da žive u ovom gradu. Upoznali smo mnoge mještane ovdje, kroz crkvu ili interakcije u svakodnevnom životu. Neki od njih su nam postali prijatelji. Iznajmljujemo stan u mikro četvrti u središnjem dijelu grada. Pretpostavljam da u 20-ak stambenih zgrada u ovom području živi 5.000 ljudi.
Rusi, koristeći taj izraz u širem smislu svih koji su ovdje dugogodišnji stanovnici, bili su vrlo gostoljubivi prema nama. Kad saznaju da smo iz SAD-a, postaju vrlo zainteresirani za razgovor s nama i gotovo svi su iznenađeni što upoznaju Amerikance. Nemaju predrasuda prema nama; naprotiv, još uvijek poštuju našu zemlju i narod. To me pomalo iznenađuje zbog trenutnog rata, koji je barem djelomično između naše dvije nacije. Možda je ta dobra volja posljedica nedavne promjene vodstva u Americi, koje je, do nedavno, pokazivalo prijateljskiji stav prema Rusiji nego prethodna administracija. Bilo bi razumljivo da se taj stav ovdje s vremenom promijeni, iako i dalje vjerujem da bismo ovdje bilo dobro tretirani, jer su Rusi obzirni i gostoljubivi ljudi, a također i zato što nismo za prevladavajući stav Zapada prema njihovoj zemlji. Ovdje ne postoji recipročna neprijateljstvo koju mnogi na Zapadu i u Ukrajini osjećaju prema Rusiji i Rusima. Na primjer, iako je ruski jezik zabranjen u većem dijelu Ukrajine, uključujući knjige na ruskom jeziku (prije nekoliko godina smo htjeli poslati jednu takvu najboljoj prijateljici moje supruge u Ukrajini, ali su nam rekli da će nam je oduzeti na granici), u Simferopolju se još uvijek mogu vidjeti ukrajinske poruke u raznim trgovinama.
Sjećam se kada je Krim ponovno postao dio Rusije 2014. Bio sam pomalo razočaran u to vrijeme. Međutim, tijekom posljednje četiri godine moj um i srce su se promijenili prema Rusiji. Kada mi je gospodin Johnson ponudio priliku da napišem članak o životu ovdje, bio sam oklijevajući, nesiguran u njegovu korisnost, ali sam odlučio da bi moja perspektiva mogla biti barem zanimljiva, a možda čak i korisna nekima na Zapadu, u vezi s ljudima koji ovdje žive. Shvaćam da mi mnogi neće vjerovati kada kažem da ovdje još nismo sreli nikoga tko se želi vratiti u orbitu Ukrajine. Iako život trenutno nije lak za mnoge ljude na Krimu zbog rata, a imati posao je trenutno izazov, ljudi i dalje puno više vole biti s Rusijom i zgrozili bi se pri pomisli da ponovno budu dio Ukrajine. Upoznao sam jednog čovjeka, znanstvenika iz vremena Sovjetskog Saveza, a sada vlasnika malog poduzeća, koji je želio zamijeniti svoju rusku putovnicu za moju američku, kako bi potražio američki san kod kuće, ali to je druga stvar.
Koliko ja razumijem, otkako je Krim ruski, mnoge su se stvari ovdje poboljšale. Rečeno mi je da je jedna od najuočljivijih razlika ovdje u usporedbi s prije 2014., a za razliku od većine SAD-a danas, količina napora koju vlada ulaže kako bi održavala svoje gradove čistima i poboljšala vanjsku atmosferu, što potiče ljude da provode vrijeme uživajući u prirodi i poboljšava kvalitetu života. Parkovi su uglavnom obnovljeni i puno su ljepši od većine koje pamtim u Americi, ulice se održavaju čistima, a centri gradova su uljepšani do vrlo visoke razine. Beskućništvo i uporaba droga u javnosti gotovo da ne postoje, a kriminal i korupcija su uvelike smanjeni posljednjih godina. Nedavno sam slušao intervju s pukovnikom Douglasom Macgregorom, bivšim časnikom američke vojske s dobrim razumijevanjem povijesti, čini mi se, u kojem je spomenuo kako bi se prije 25 godina ljudi u Njemačkoj osjećali ugodno šetajući svojim gradovima u 3 ujutro, ali više ne. U Rusiji danas se ne bih bojao prošetati gradom usred noći. Možda je to uglavnom zbog moje vjere u Suverenog Zaštitnika, ali ne mislim da bi bilo nepromišljeno to učiniti bez obzira na to.
Vjerojatno je istina da manji postotak ljudi koji žive u Rusiji u usporedbi sa Zapadom uživa u luksuzu života, ali budući da sam pristalica kršćanske vjere, ne vjerujem da je to nužno loša stvar. Unatoč svom fizičkom bogatstvu i lakoći života, ne vidim da su Zapadnjaci zadovoljniji od Rusa koje sam upoznao. Osnovne životne potrepštine ovdje su vrlo jeftine, iako su užitci na koje smo se navikli na Zapadu mnogima izvan dosega. Čini mi se da bez takvih suvišnih stvari čovjek ima veće šanse uživati u jednostavnijem životu ovdje i, prema riječima mog prijatelja Joea, koji je iz Alžira i živi ovdje otkako se prije sedam godina oženio Ruskinjom, ljudi imaju dublje odnose nego na Zapadu. Nisam vidio nijedan razlog da se s njim ne složim.
Ne želim time implicirati da je život ovdje savršen. Jedna tužna stvar koju moja supruga, čiji je otac bio policajac, često pokušava ispraviti jest količina vulgarnog jezika koju mladi koriste u javnosti. Sramota je za naciju koja se izjašnjava kršćanskom, ali možda će se to u budućnosti poboljšati. Možda nije toliko drugačije u većim gradovima na Zapadu, ali mi smo iz malog grada gdje to nije bilo tako uobičajeno. Ali osim toga i nekoliko drugih stvari, osjećam da je život, kako se obično definira, ovdje bolji i ne bih imao ništa protiv da ostatak mog života provedem u Rusiji. Sviđa mi se ovdje. Kako moja supruga stječe više prijatelja, i ona se priklanja mom mišljenju i moguće je, ako okolnosti dopuste, da upravo to i učinimo, ako Bog da.
Komentari čitatelja
na naše novosti