rafah
© Arhiv univerzalne povijesti/Universal Images Group/Getty ImagesIzraelski vojnik na periferiji Rafaha, u južnom Pojasu Gaze, tijekom Šestodnevnog rata, 1967.
Ako je rat produžetak politike drugim sredstvima, onda je rat koji se sada vodi u Gazi produžetak odsustva bilo kakve politike. Izgleda da Izrael nema ideju kako da izađe iz ovog rata. Bez jasne predstave o završetku, nema ni odgovora na ključno moralno i strateško pitanje: Kada će biti dosta? Prosta matematika i logika osvete govore da je dug u krvi za zvjerstva koja je Hamas počinio 7. oktobra odavno naplaćen. Broj mrtvih - ako je to mjera osvete - premašuje broj potreban da se povrati ravnoteža stradanja.

Ipak, izgleda da se gornja granica još ne nazire. S kojim brojem treba pomnožiti broj nastradalih Jevreja da bi se ta granična vrijednost izračunala? Kao što se pitao W. B. Yeats u jednom drugom kontekstu, koliko će biti dovoljno?

"Dosta" je riječ koju je Yitzhak Rabin, tada premijer Izraela, ponovio više puta u poznatom govoru iz septembra 1993. kada je potpisan Sporazum iz Osla.
"Mi koji smo s vama, Palestincima, ratovali, danas želimo da vam jasno i glasno kažemo: Dosta je bilo krvi i suza. Dosta... Danas pružamo šansu miru, ponavljajući, iznova: Dosta."
"Dosta" je politički cilj i moralna granica. Bez prvog teško je ustanoviti drugo. Da bismo znali koliko daleko možemo ići, prvo moramo znati gdje želimo stići. Izgleda da Netanyahuova vlada ne zna ni jedno ni drugo.

Opširno se pisalo o obavještajnim propustima koji su omogućili da se masakr od 7. oktobra dogodi. Ali ti propusti imaju zajednički korijen u jednom dubljem kognitivnom propustu, u lažnom osjećaju sigurnosti. U govoru koji je održao kao dobitnik Nobelove nagrade za mir 1994, Rabin je naglasio da ne može biti sigurnosti bez mira:
"Postoji samo jedno radikalno sredstvo kojim se osigurava svetost ljudskog života. To nisu oklopi, tenkovi, avioni i utvrđenja. Jedino radikalno rješenje je mir".
Izgradnja mira je politički proces. Ratovi oblikuju kontekst u kom se taj proces odvija, ali sami ne mogu donijeti mir. Rabin, koji se u Izraelu proslavio kao ratnik, prihvatio je tu istinu. Poslije njegovog ubistva i Netanyahuovog uspona to znanje je potisnuto na marginu. Politički pristup koji podrazumjeva pregovore s Palestincima o pravičnom rješenju odbačen je i zamjenjen iluzijom da se sigurnost može izgraditi i osigurati avionima, tenkovima, fortifikacijama i tehnologijama nadziranja.

Ta iluzija je sada umrla strašnom smrću, ali nastavlja da hoda kao živi mrtvac. Opstaje kao zombi zato što povratak politici nalaže da se prethodno prizna da je Netanyahuov pristup donio katastrofu, ne samo za Palestince nego i za Izrael.

***
Izrael je u Gazi već isprobao dvije radikalno različite strategije. Prva je bila stara vojna i politička ortodoksija osvajanja i kolonizacije. Gaza, koja je prethodno pripadala Osmanskom carstvu i Britanskom mandatu u Palestini, stavljena je pod upravu Egipta 1948. godine, ali starosjedioci i veliki broj pristiglih izbjeglica nisu dobili egipatsko državljanstvo. Gaza je vraćena pod kontrolu Egipta nedugo poslije prvog ulaska Izraelaca 1956, ali poslije osvajanja u Šestodnevnom ratu 1967. ostala je pod upravom izraelskog vojnog guvernera gotovo 40 godina. (Civilna vlast u gradu Gazi prenijeta je na Palestinsku upravu 1994.) Krajem 70-ih godina, desničarska vlada Menachema Begina je povjerovala da se takav način uprave može produžiti i stabilizirati ako se tamo naseli dovoljno veliki broj Jevreja. U Gazu je naseljeno njih 8.500 - dovoljno da se Palestinci osjete ugroženim i nedovoljno da se pojas Gaze zadrži pod kontrolom. U Gazu su morali da pošalju i 3.000 vojnika da čuvaju onih 8.500 naseljenika. Njih 230 je poginulo u drugoj intifadi.

Sharon je imao dobre razloge za okončanje vojne okupacije i prinudno povlačenje naseljenika 2005. godine. Bilo je to priznanje stvarnog stanja na terenu: projekat kolonizacije poslije rata 1967. pokazao se kao neodrživ. Izrael okupacijom nije dobio ništa, a trpio je gubitke u ljudstvu, novcu i dobroj volji međunarodne zajednice. Ne treba zaboraviti da je i Netanyahu prvo podržao povlačenje kao najrazumnije rješenje, da bi se onda iz ciničnih političkih razloga predomislio.

Nije slučajnost ni to što poslije napada Hamasa na Izrael 2014. Netanyahu nije podržao zahtjev svog ministra spoljnih poslova, Avigdora Libermana, da se Gaza ponovo vojno osvoji i okupira. Netanyahu je u izbornim kampanjama uvijek žestoko napadao Hamas, pa je 2008. izjavio: "Završit ćemo posao. Srušit ćemo Hamasov teroristički režim". Ali to je bila neistina. Nikada nije želio rušenje Hamasovog režima. Prijetnje da će to učiniti koristio je u kampanji samo kao govornu figuru, kao prazne riječi pune bijesa koje ništa ne znače. To je prazna posuda koju Netanyahu sada treba napuniti smislom i svrhom - i krvlju.

***
Iz perspektive Izraela, jedina moguća alternativa vojnoj okupaciji i kolonizaciji jeste sam Hamas. Vjerski fundamentalisti koji propovjedaju ekstremni antisemitizam i uništenje Izraela iskorišteni su prvo da se potkopa Palestinska oslobodilačka organizacija, a poslije 2005. da se prodube podjele između frakcija palestinskog pokreta u Gazi i na Zapadnoj obali. Pored iluzije da se džihadistički pokret može uspješno koristiti kao saveznik Izraela, neobična je i posebna vrsta rata koja je u ovom odnosu nastala. Hamas uporno napada Izrael, a Izrael im uzvraća. Uzvratni napadi su često krvavi i iza njih ostaje mnogo civilnih žrtava, ali intenzitet je uvijek odmjeren tako da Hamas opstane na vlasti.

Analiza ratova koje je Izrael vodio u Gazi od 2009. do 2014, koju je Korporacija RAND uradila po porudžbini vojske SAD i koja je objavljena 2017, pokazuje da su ratovi vođeni tako da se neprijatelj ne porazi:

"Izrael nije težio odlučnoj pobjedi u Gazi. Mada je vojno mogao poraziti neprijatelja, Izrael nije želio da ukloni Hamas s vlasti i tako rizikuje mogućnost da neka još radikalnija organizacija preuzme vlast. Takođe nije želio da sâm prihvati odgovornost za upravljanje Gazom u situaciji postkonfliktnog vakuuma."

Politika periodičnog ponavljanja nadmoćnih napada na Hamasov režim bez namjere da se ovaj sruši proizvela je situaciju iz koje nema izlaza. Mir nije moguć, kao ni odlučujući rat. Svrha sporadičnih erupcija ekstremnog nasilja u kojima ginu na hiljade Palestinaca i stotine Izraelaca jeste da se brutalnost održi na nivou na kom se njom može "upravljati", zaključuje RAND.

Ideja o kontroliranom krvoproliću proizvela je masakr od 7. oktobra. Netanyahu je preko noći morao odustati od ključnog elementa svog pristupa palestinskom pitanju: to je imperativ da Hamas uvijek mora biti dovoljno snažan da se odupre Palestinskoj upravi i dovoljno slab da za izraelske građane ne predstavlja ništa više od sporadične i ograničene prijetnje.

Neuspjeh plana A potvrđen je jednostranim povlačenjem iz Gaze 2005. Još pogubniji slom plana B priznat je nakon što je napad Hamasa srušio sve iluzije o fizičkoj i političkoj kontroli Izraela nad ovom organizacijom. Čini se da je jedini odgovor za koji je Netanyahu sada sposoban nekoherentno spajanje planova A i B. Prva faza će biti vojna okupacija za koju niko ne zna koliko će trajati. Okupacija će se završiti nekim oblikom povratka stanju poslije povlačenja 2005: vlast bez odgovornosti. Izrael će imati svu vlast i neće prihvatati nikakvu odgovornost za Gazu. To nije plan. To je kompilacija najvećih promašaja prethodna dva plana.

Vojna okupacija nije funkcionirala ni kada je Gaza imala mnogo manje stanovnika, kada gradovi još nisu bili porušeni i prije nego što su stasale nove generacije odgajane na beznađu i mržnji. Izgleda da niko više ne vjeruje da će to uspjeti. Takođe, uvjerenje da izraelska vlada može spolja kontrolirati Gazu, ne polažući račune stanovništvu i ne prihvatajući odgovornost za njihovo blagostanje, u vjeri da će na kraju nekako oprati ruke i zaštititi se od stradanja koje neizbježno slijedi, pokazalo se kao recept za katastrofu. Ideja da se krhotine dvije neuspjele strategije mogu zalijepiti u nešto što izraelski ministar odbrane Yoav Gallant naziva "novim režimom sigurnosti" nije nimalo uvjerljiva.

Odgovor nisu bombe i tenkovi. Ko će na kraju upravljati Gazom ako ne Hamas ili Izrael? Da li Izrael zaista vjeruje da će neko drugi - neki međunarodni konzorcijum ili palestinski marionetski režim - pristati da uđe u krvlju natopljenu pustinju šuta i prašine nastanjenu traumatiziranim ljudima i preuzme odgovornost za upravu i obnovu? Kako Izrael namjerava sklopiti mir sa susjedima? Mir koji je preduvjet sigurnosti stanovnika Izraela?

Pored političkih, bez odgovora ostaju i etička pitanja. Koliko smrti je previše? Kako na ulicama punim djece, žena, starih i bolesnih odgovoriti na zahtjeve međunarodnog prava i osnovne ljudskosti? Šta se brani izraelskom "samoodbranom"? Vidi li Izrael svoju pravu sliku u ovom krvoproliću? I kako zamišlja život poslije osvete?

(TBT, The New York Review of Books)