Mediji u SAD-u kao sredstvo propagande vladine politike: Svi izvještaji su isti i na isti način žele da prikače krivnju onome tko je određen kao meta
James George Jatras
Bivši diplomat Sjedinjenih država, službenik u Senatu i specijalista za međunarodne odnose, vladine poslove i zakonodavnu politiku, James George Džatras (James George Jatras) analizira američke medije kao sredstvo propagande vladine politike i objašnjava agresivni ton modernog mainstream novinarstva pri pokrivanju vojnih sukoba.

U mojoj nedavno objavljenoj studiji "Kako američki mediji služe kao prijenosnik za biranje ratova", istražuju se tri povezana fenomena:

1) Ponašanje mainstream medija u Sjedinjenim državama, kao odbora za propagandu vladine politike, kada se radi o započinjanju ratova koji nemaju veze s američkom nacionalnom obranom;

2) Kako se mediji odnose prema onome što se zove Duboka država ili Oligarhija - stalna vlada, ovdje, u Sjedinjenim državama - u mnogome drugačija od one formalne, vidljive vlade, za koju većina ljudi zna;

3) Što se tiče izgleda za budućnost, da li je ovaj sustav u opasnosti i da li se raspada - to bi bio pozitivan razvoj za Sjedinjene države i za cijeli svijet - ili će Duboka država i njeno oružje u vidu povezanih medija riskirati da započnu ono što bi mogao biti posljednji rat u ljudskoj povijesti, samo da bi sačuvali moć, privilegije i bogatstvo.

Počnimo od prvog dijela, od ponašanja medija. Svatko tko je, tijekom posljednjih 25 godina, a možda i duže obraćao pažnju, upoznat je s nekom od metodologija putem kojih glavni američki mediji, da tako kažem, vodu nose vladinoj politici u vezi s ratom i mirom. Pomislite, primjerice, na nedavni napad na humanitarni konvoj u Siriji ili na takozvanog "Dječaka iz Alepa" od prije nekoliko tjedana. Kada se nešto dogodi negdje u svijetu, američki i drugi zapadni dužnosnici odmah, u roku od samo nekoliko minuta, optužuju - i što se dogodilo i tko je za to kriv - na temelju malo ili nimalo činjenica, samo na temelju tvrdnji. Tu priču, onda, istog trenutka, diljem svijeta, prenose svi glavni prestižni mediji, svi izvještaji su isti i na isti način žele da prikače krivnju onome tko je određen kao meta. Tek nakon svega ovoga, može se dogoditi da ljudi počnu da se pitaju i da pitaju - što se tamo stvarno dogodilo? Da li je priča istinita? Koje su činjenice?

Međutim, do tada je priča već otišla, a mediji više nisu zainteresirani. Svako dovođenje u pitanje priče koja je prenesena, završi na zadnjim stranicama, ako se uopće negdje i pojavi. Vidjeli smo to u Bosni, na Kosovu, tijekom Zaljevskog rata, i tako dalje. Ovo je samo jedna od mnogih metodologija, koje su detaljno opisane u studiji o tome kako mediji služe kao prijenosnik koji, jednostavno, javnosti prodaje pro-ratnu priču, posebno ovdje u Sjedinjenim državama.

Taktike ove vrste dobro prolaze zbog činjenice da većina Amerikanaca malo zna o vanjskom svijetu; oni su kao neko prazno bijelo platno na kojem se informacije mogu naslikati. Primjerice, 2014. godine, provedena je studija o tome koliko Amerikanaca može naći Ukrajinu na neobeleženoj karti. Samo jedan od šest anketiranih je uspio, uopće, nađe dio svijeta gdje se Ukrajina nalazi. Neki su mislili da je usred Atlantskog oceana, a neki da je usred Sjedinjenih država. Zanimljivo je da, što su ljudi manje znali o Ukrajini to su, zahvaljujući medijskom narativu, bili uvjereniji da Sjedinjene države trebaju učiniti nešto snažno u Ukrajini.

Ima mnogo aspekata rada medija kao prijenosnika. Ova studija pokušava postaviti različite metodologije, a zatim ih povezuje sa skrivenom vladom, u čijoj su službi ove metodologije.