Liječnici su po prvi put ljude stavili u stanje suspendirane animacije u okviru kliničkog ispitivanja u SAD-u, kojem je cilj omogućiti operiranje traumatičnih ozljeda koje bi u protivnom uzrokovale smrt.

Samuel Tisherman s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Marylandu rekao je za New Scientist da je njegov tim liječnika postavio najmanje jednog pacijenta u stanje suspendirane animacije, dodavši da je proces bio "malo nadrealan" kad su ga prvi put uspjeli provesti. Nije otkrio koliko ljudi je preživjelo.

Ova tehnika, koja se službeno naziva hitnim očuvanjem i oživljavanjem (EPR), provodi se na ljudima koji stignu u Medicinski centar Sveučilišta u Marylandu s akutnim traumama - poput rana od metka ili ubodnim ranama - i koji su imali srčani zastoj. Riječ je o situacijama u kojima je njihovo srce prestalo kucati i u kojem su izgubili velike količine krvi. U tim slučajevima liječnicima preostaju samo minute za djelovanje, a šansa da prežive u normalnim uvjetima su manje od 5%.

Tehnika uključuje brzo hlađenje temperature tijela osobe na otprilike 10 do 15°C i zamjenjivanje njihove krvi s ledenom fiziološkom otopinom. Moždana aktivnost pacijenta u ovom stanju gotovo potpuno se zaustavlja. Nakon toga se pacijenti isključuju iz rashladnog sustava, a njihovo tijelo se premješta u operacijsku salu.

Kirurški tim tada ima rok od dva sata da operira ozljede osobe prije nego što se njihova tijela zagriju i ponovno se aktivira srce. Tisherman kaže da se nada da će moći objaviti potpune rezultate ispitivanja do kraja 2020. godine.

MeđunarodnI tim znanstvenika u meteoritima je pronašao šećere koji su neophodni za nastanak života. Ovo otkriće podupire hipotezu da kemijske reakcije na asteroidima, matičnim tijelima mnogih meteorita, stvaraju za život važne sastojke te da su meteoriti drevnu Zemlju opskrbljivali elementima potrebnim za nastanak života, piše NASA.

Šećeri ključni za nastanak života

Tim planetarnih znanstvenika otkrio je unutar dva meteorita ribozu i druge šećere, uključujući arabinozu i ksilozu. Riboza je ključna komponenta molekule RNK (ribonukleinska kiselina) koja kopira genetske upute iz molekule DNK (deoksiribonukleinska kiselina) i dostavlja ih ribosomima koji ih pak iščitavaju kako bi izgradili specifične proteine ​​potrebne za funkcioniranje bioloških procesa.

"Već smo ranije u meteoritima pronašli druge važne građevne blokove života, uključujući aminokiseline i nukleobaze. No, nedostajali su nam šećeri, a oni spadaju u esencijalne elemente za stvaranje životnih procesa", rekao je planetarni znanstvenik Joshihiro Furukawa s japanskog Sveučilišta Tohoku.

Prije četrdeset godina svemirska letjelica Voyager snimila je prve detaljnije fotografije Europe, jednog od Jupiterovih 79 mjeseca. Na njoj su tada otkrivene pukotine smeđe boje koje kao da su prošarale cijelu Europu te su znanstvenici počeli istraživati što točno one znače i kako su nastale.

Uskoro je otkriveno da bi one mogle ukazivati na skriveni ocean ispod zaleđene površine, iz kojeg voda putem gejzira izbija na površinu. No, astrofizičari do sada nisu uspjeli empirijski dokazati tu hipotezu, odnosno potvrditi da se u tim planetarnim vodoskocima uistinu nalaze molekule vode, piše NASA.

Specifične frekvencije molekula vode

No, nedavno je međunarodni istraživački tim NASA-inog instituta Goddard Space Flight Center u Marylandu prvi put zabilježio pojavu vodene pare iznad površine Europe. Uočio ju je promatrajući taj Jupiterov mjesec kroz jedan od najvećih svjetskih teleskopa na Havajima - teleskop Keck.

Putem njegovog spektrografa izmjerili su kemijski sastav planetarne atmosfere. Naime, molekule vode tijekom interakcije sa solarnim zračenjem emitiraju specifične frekvencije infracrvenog svjetla.

Ocean vode koji je možda dvostruko veći od Zemljinog

Potvrđena prisutnost vodene pare ukazuje na tri moguće opcije: a) ispod zaleđene površine Europe postoji ocean vode koji je možda dvostruko veći od Zemljinog b) ispod površine Europe nalaze se plitki rezervoari otopljenog vodenog leda i c) snažno zračenje Jupitera podiže čestice vode s njegove zamrznute površine (ova mogućnost je najmanje vjerojatna jer su nedavne studije pokazale da takav mehanizam ne bi mogao biti izvor uočene vodene pare).

"Diljem cijelog Sunčevog sustava možemo naći dvije od tri bitne komponente za razvoj života: esencijalne kemijske elemente (ugljik, vodik, kisik, dušik, fosfor i sumpor) te izvore energije. No treću komponentu, tekuću vodu, nije baš tako lako naći izvan našeg planeta", rekao je planetarni znanstvenik Lucas Paganini.

"Mada još uvijek nismo izravno otkrili tekuću vodu, pronašli smo sljedeću najbolju stvar: vodenu paru", dodao je.

Provale gama-zraka (eng. gamma-ray burst, GRB) kratke su i izuzetno snažne kozmičke eksplozije, koje se iznenada pojavljuju na nebu, otprilike jednom dnevno. Smatra se da su posljedica kolapsa masivnih zvijezda ili spajanja neutronskih zvijezda u dalekim galaksijama. Započinju vrlo sjajnim bljeskom, koji se naziva promptna emisija, a traje od djelića sekunde do nekoliko stotina sekundi. Promptna emisija popraćena je takozvanim popratnim sjajem (eng. afterglow) manjeg intenziteta, ali dugotrajnijim i emitiranim u širokom rasponu valnih duljina. Teleskopi MAGIC detektirali su GRB oznake 190114C, i tako prvi put utvrdili da GRB emitira fotone vrlo visokih (TeV) energija.

Ovo iznimno važno otkriće kolaboracije MAGIC, pruža novi značajni uvid u razumijevanje fizičkih procesa koje dovode do provala gama-zraka. Naime fotoni detektirani teleskopima MAGIC potječu iz dosad neopaženih procesa u popratnom sjaju i jasno se razlikuju od fizičkih procesa koju su nam otprije poznati i za koje se zna da su odgovorni za emisiju pri nižim energijama

Detekcija MAGIC-a i opažanja GRB 190114C na različitim valnim duljinama

Dana 14. siječnja 2019. godine, GRB su neovisno otkrila dva svemirska satelita: Neil Gehrels Swift Observatory i Fermi Gamma-ray Space Telescope. Događaj je dobio oznaku GRB 190114C, a u roku od 22 sekunde njegove su koordinate na nebu elektroničkim putem distribuirane astronomima širom svijeta, uključujući kolaboraciju MAGIC, koja upravlja dvama Čerenkovljevim teleskopima, promjera 17 m na kanarskom otoku La Palma u Španjolskoj. Budući da se GRB-ovi pojavljuju na nepredvidivim mjestima na nebu, a zatim brzo zgasnu, njihovo promatranje teleskopima poput MAGIC-a zahtijeva posebnu strategiju opažanja.

Automatski sustav u stvarnom vremenu analizira zaprimljena GRB upozorenja sa satelitskih instrumenata te brzo usmjerava teleskope MAGIC prema GRB. Teleskopi su dizajnirani, još prije petnaest godina, tako da se mogu brzo preusmjeriti: iako svaki od teleskopa teži 64 tone, mogu započeti promatranje bilo kojeg položaja na nebu za samo 25 sekundi. MAGIC je uspio započeti promatranje GRB 190114C samo 50 sekundi nakon prve satelitske detekcije GRB.

MAGICDana 14. siječnja 2019. godine teleskopi MAGIC detektirali su gama-zrake do sada najvećih energije u provali gama-zraka (GRB). MAGIC je počeo promatrati GRB samo 50 sekundi nakon što je otkriven zahvaljujući dojavi o položaju NASA-nih svemirskih detektora Fermi i Swift (gore lijevo i desno, na ovoj slici). Gama-zrake koje je detektirao MAGIC (dolje desno) imaju energiju i do 10 puta veću od sada detektiranih

Galaksije koje su međusobno udaljene milijunima svjetlosnih godina povezane su nevidljivom mrežom masivnih intergalaktičkih struktura zbog kojih se sinkroniziraju na načine koje, za sada, ne može objasniti moderna astrofizika.

"Uočena usklađenost mora biti povezana s intergalaktičkim strukturama velikih razmjera jer je nemoguće da su u međusobnoj interakciji galaksije koje su jedna od druge udaljene oko 20 milijuna svjetlosnih godina", rekao je astronom Hyeop Lee, s instituta Korea Astronomy and Space Science Institute.

Znanstvenici su već prije ustanovili da galaksije koje su međusobno udaljene nekoliko milijuna svjetlosnih godina mogu gravitacijski utjecati jedna na drugu, ali im nije jasno kako takvi isti obrasci mogu nastati između jako udaljenih galaksija, piše Vice.

Zagonetne strukture

Ovo otkriće ukazuje na mogućnost postojanja zagonetnih, "velikih struktura" koje bi, kako i samo ime kaže, trebale biti najveći objekti u svemiru. Astrofizičari smatraju da se te nevidljive strukture sastoje od vodikovog plina i tamne materije te poprimaju oblik niti i čvorova. Povezuju galaksije u ogromnu mrežu, koju neki nazivaju - kozmičkom mrežom.


Prema studiji naziva Mysterious Coherence in Several-megaparsec Scales between Galaxy Rotation and Neighbor Motion, koja je u listopadu objavljena u časopisu Astrophysical Journal, u svemiru su primijećene galaksije za koje se čini da su povezane i da se kreću sinkronizirano, odnosno da postoji na stotine galaksija koje se rotiraju na potpuno isti način, unatoč tome što su međusobno udaljene milijunima svjetlosnih godina.

Istraživači tvrde da je skupina ogromnih pećina jedan od najvećih pećinskih grozdova pronađenih u zemlji, u usporedbi s najvećim svjetskim grozdom koji se nalazi u Kini.

Kinesko ministarstvo prirodnih resursa priopćilo je u petak da je skupina znanstvenika otkrila ogroman skup prirodnih vrtača koji se sastojao od 19 ogromnih pećina u šumi između gradova Chengxiang i Longhe u okrugu Napo, u južnom dijelu zemlja koja graniči s Vijetnamom.

James Peebles osvojio je ovogodišnju Nobelovu nagradu za fiziku jer je pridonio tomu da se kozmologija pretvori u respektabilnu znanost, ali ako postoji naziv koji mrzi čuti - to je "teorija velikog praska".

Glavno objašnjenje postanka svemira 'na snazi' je već desetljećima, pri čemu su baš Peeblesova istraživanja kozmičke radijacije zacementirala mnoge pojedinosti.

"Prva stvar koju morate znati u mojem polju je to da je njegovo ime, teorija velikog praska, prilično neprikladno", kazao je 84-godišnji nobelovac na jednom skupu u Washingtonu prošli tjedan, pojasnivši da ne postoji nijedan konkretan dokaz da je u stvaranju svemira bilo neke gigantske eksplozije.

"Ni sam ništa ne znam o početku svemira"

Nobelov odbor prošli je mjesec Peeblesu odao priznanje za višedesetljetni rad na sastavljanju teorijskog okvira za razvoj mladog svemira.

No ugledni znanstvenik ističe da ni sam ne zna ništa o "početku" i tvrdi da znanstvena zajednica nema dobru teoriju o tome.

Suprotno tomu imamo "jako dobro testirane teorije o razvoju svemira od njegove rane faze, počevši od prvih sekundi ekspanzije, do danas", kaže.

To je ustanovljeno na osnovu ostavljenih kozmoloških potpisa koje znanstvenici zovu "fosilima".

U paleontologiji fosili su sačuvani ostaci života iz geološke prošlosti. U kozmologiji, najstariji fosili su stvaranje helija i ostalih čestica nastalih iz nukleosinteze u vremenu kada je svemir bio vrlo vruć i gust.

Te su teorije dobro argumentirane dokazima i provjerama. No to nije slučaj s tajanstvenom fazom koja je tome prethodila.

Sada kada znamo više o električnoj prirodi Sunca, te smo primili na znanje njegovu smanjenu aktivnost, vrijeme je da pogledamo kako neke od ideja o kojima smo raspravljali mogu biti povezana s, ili čak uzrokovati, neobične prirodne pojave koje se odvijaju ovdje na Zemlji.

Prvo moramo istražiti još jednu ključnu vezu u modelu električnog svemira: kako je sama Zemlja analogna kondenzatoru. Mi znamo da Zemlju napaja Sunca preko solarnog vjetra, koji se ubacuje u i oko Zemlje i njezine ionosfere, i napaja ih elektricitetom. To je razlog zašto, unatoč brojnim izbojima koji se događaju između Zemljine površine i njene ionosfere (u obliku munje, na primjer), električno polje između Zemlje i ionosfere ne nestaje: njega redovito puni Sunce.

Atmosferski plinovi na Marsu podosta su tajnoviti. Znanstvenici su se prvo bavili misterijem metana koji se svako malo pojavljivao pa nestajao, a sada su otkrili kako se ista stvar događa s kisikom iznad područja kratera Gale. Naime, razina kisika malo raste pa malo pada i to u količinama koje ne mogu objasniti poznati kemijski procesi.

Ove varijacije otkrio je rover Curiosity koji polako i metodično putuje po dnu kratera i podnožju planine Sharp, koja se nalazi u njegovom središtu.

Rover ne analizira samo tlo Crvenog planeta nego i sastav Marsove atmosfere. Boravi u krateru dalekog planeta već tri Marsove godine (odnosno šest Zemljinih), a astrofizičari su primijetili kako se razina kisika u atmosferi planeta ne ponaša u potpunosti onako kako bi trebala, piše Science Alert.

Da ne bi bilo zabune, na Marsu nema jako puno kisika. Većinu njegove tanke atmosfere čini ugljikov dioksid (95%), odnosno CO2. Ostatak čine: 2,6% dušik, 1,9% argon, 0,16% kisik i 0,06% ugljikov monoksid (CO).

Suprotno tome, Zemljina atmosfera se sastoji uglavnom od dušika (78,09%) i kisika (20,95%)

Na Marsu se tijekom godine mijenja atmosferski tlak. Na zimskoj hemisferi, CO2 se smrzava iznad pola, što na tom području uzrokuje pad tlaka. To rezultira preraspodjelom plinova radi izjednačavanja atmosferskog tlaka na cijelom planetu. U proljeće se događa suprotan efekt, polarne kape ispuštaju CO2 čija razina onda raste na tom području da bi se kasnije izjednačila.

Dakle, fluktuacije nekih plinova mogu se predvidjeti razmjerno razinama CO2. Argon i dušik ponašaju se više-manje u skladu s tim modelom - ali ne i kisik.

Tijekom proljeća i ljeta razina kisika se poveća za oko 30 posto, vrativši se na normalnu razinu u jesen. To se događa svake godine, ali kako količina povišene vrijednosti kisika varira iz godine u godinu, čini se da nešto dodaje, a zatim ponovno oduzima taj plin iz zraka.

Znanstvenici za sada ne znaju što bi moglo uzrokovati razliku u razinama kisika, odnosno kakav se kemijski proces krije iza ove anomalije.

"Pokušavamo shvatiti što se događa", rekla je planetarna znanstvenica Melissa Trainer iz NASA-inog instituta Goddard Space Flight Center.

Možda niste znali, ali naše tijelo ispire mozak svake noći, a neuronaučnici su sada napravili fascinantan video-snimak na kojem se vidi pulsirajuće čišćenje našeg moždanog aparata, piše Science Alert.

Prema najnovijem istraživanju, tokom noći kroz naš mozak teku talasi cerebrospinalne tekućine, ritmički pulsiraju dok mi drijemamo, i uklanjaju štetne toksine. Cerebrospinalna tekućina je tekućina koja ispunjava prostor oko mozga i kičmene moždine te ih štiti od direktnog dodira s koštanim zidom oko mozga.