Stranka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija u ponedjeljak je rekla da je na prijevremenim parlamentarnim izborima održanim u nedjelju dobila apsolutnu većinu u parlamentu.

Stranka Volodimira Zelenskija "Sluga naroda", nazvana po televizijskoj komediji u kojoj je Zelenskij glumio izmišljenog predsjednika i zahvaljući kojoj je naposlijetku došao na čelno mjesto države, osvojila je oko 40 posto glasova za listu stranaka.

Uz izravno izabrane kandidate čini se da je stranka dobila više od 240 zastupnika u parlamentu od 424 mjesta.

Voditelj kampanje Oleksandr Kornijenko je ukrajinskim državnim medijima rekao da očekuju 125 do 127 izravno izabranih zastupnika te još 121 ili 122 mjesta na temelju izbora liste stranaka.

Zelenskij je ubrzo nakon inauguracije objavio prijevremene izbore jer se našao suočen s parlamentom koji je podržavao prethodno čelništvo.

Komičar Zelenskij se predstavlja kao alternativa političkom establishmentu zahvaćenom korupcijom.

"Ovi izbori predstavljaju sveobuhvatno podmlađivanje ukrajinskog političkog sustava" s obzirom na to da predsjednikova stranka nema do sada aktivnih političara, ocijenio je za agenciju dpa Diyar Autal, politički stručnjak za Euraziju s Harvarda.

"To je prilika da se Ukrajina konačno oslobodi svojih oligarha koji su često potkopavali reformske planove", smatra Autal.

Po središnjem izbornom povjerenstvu, nakon više od polovice prebrojanih glasova čini se da u parlament ulazi pet stranaka.

Daleko iza "Sluge naroda" na drugom je mjestu s 13 posto glasova na izborima za listu stranaka proruski savez Oporbena platforma Viktora Medvedčuka kojega su uoči izbora hvalili i ruski predsjednik Vladimir Putin i premijer Dmitrij Medvedev.

Na trećem je mjestu stranka prethodnog predsjednika Petra Porošenka, a četvrta je stranka bivše premijerke Julije Timošenko.

Kao peta, po preliminarnim rezultatima, izborni prag od pet posto prelazi stranka rock zvijezde Svjatoslava Vakarčuka "Glas".

Velika Britanija je od ostakve Therese May čekala na onog tko će zasjesti na njezin "tron", a u borbi između kladionicama omiljenog i Borisa Johnsona i outsidera Jeremyja Hunta, uvjerljivo pobjeđuje Johnson, piše Mirror.

Bivši gradonačelnik Londona, često nazivan "engleskim Trumpom", danas će naslijediti May na čelu Konzervativne stranke. Tko god postane predsjednik konzervativaca, taj postaje i premijer države. Johnson je Hunta pobijedio za 45.497 glasova više, odnosno, Johnson je zgrabio 92.153 glasa, a Hunt tek 46.656.
Udio glasova Borisa Johnsona iznosi 66,4 posto, što je nešto niže od udjela koji je David Cameron osvojio na izborima za konzervativno vodstvo 2005. (67,6 posto). Kada je govorio nakon pobjede, Johnson je rekao da je privilegij služiti kabinetu Therese May i vidjeti strast i odlučnost, što je njezina ostavština.

Nezavidna uloga

Tu nezavidnu premijersku ulogu May je u ljeto 2016. naslijedila od Camerona, no unatoč njezinim naporima da se "brexit" provede, morala je dati ostavku nakon što nije uspjela provesti svoj posao u parlamentu. Bez obzira na pobjednika, moglo bi doći do mnoštva ostavki u vladi. Jedan od onih koji bi mogli dati ostavku je i kancelar Philip Hammond koji ne želi dati Mayinom nasljedniku zadovoljstvo da ga otpusti.

Što ostaje u državi nakon rata. Kakvi ostaju ljudi? Ne pričamo o teroristima ili o vojnicima nego o običnim ljudima. Stanovništvu koje je samo živjelo svoj život i jednog dana našli su se usred rata. Osim krvoprolića, koje im je postalo nova svakodnevica, gubitka najbližih suočeni su i s traumama. Traumama kojih se nije lako riješiti.

No sada kada su sirijska arapska vojska i saveznici očistili veći dio Sirije od terorističkih skupina, koje je američki intervencionistički savez uveo u zemlju, te traume su počele izbijati na površinu.

Harold Pinter je tijekom svog govora za Nobelovu nagradu, 2005. godine, šokirao prisutne, jer je opisao američku strategiju kao "konflikt niskog intenziteta":

"Konflikt niskog intenziteta znači da tisuće ljudi umire, ali sporije nego da ste, u jednom naletu, bacili na njih bombu. Time se zarazi srce zemlje, uspostavi se maligni rast i onda gledaš kako gangrena cvjeta."

Zapad je uspostavio maligni rast u Siriji i široj regiji, terorističke skupine su rak rana protiv kojeg se sirijska arapska vojska i narod Sirije bore da ga zadrže i uklone prije nego što se proširi na ostatak svijeta. Gangrena se može shvatiti kao trauma, posljedica tog vanjskog poticanja sukoba sirijskog naroda.

Nijedan rat nije bez žrtava, ali na Zapadu se samo čuje za onu vrstu žrtava koja im odgovara. Većina tih ljudi koji su živjeli svojim životima ostaje ušutkana. O njima se ne priča. Njihova priča se ne čuje. Ostaju izbrisani kao da nisu ni postojali.


Vanessa Beeley, je novinarka koja je više puta bila u Siriji. Intervjuirala je brojne preživjele i rodbinu žrtava mnogih terorističkih napada u različitim dijelovima Sirije. Napisala je odličan izvještaj o onima koji "ne postoje" u zapadnim medijima. Priče običnih ljudi. Mi ćemo donijeti neke od njih.

Već smo se dotakli teme državnog duga SAD-a. Naime, postojale su crne prognoze kako SAD neće moći platiti državni dug do "datuma X", odnosno do dana kada savezna vlada više ne može u cijelosti i na vrijeme platiti sve svoje račune. Taj se dan trebao dogoditi u prvoj polovici rujna.

Izgleda kako je Trump to uspio riješiti i pribjegao uobičajenom obrascu kojeg su koristili i njegovi prethodnici. Kad kažemo riješiti, ne mislimo zaista riješiti, on je to pitanje samo odgodio. Zadužio se još više i prebacio odgovornost, za izvlačenje iz ogromnog duga, na idućeg predsjednika. Nakon što je toliko kritizirao Obamu, sada kreće njegovim stopama i tvrdi da je postigao još jednu "veliku pobjedu".

Republikanci i demokrati postigli su dogovor o podizanju gornje granice duga i američkih vladinih proračuna do 2021. godine, smanjujući rizik obustave rada ili neispunjavanja obveza i izbacujući proračun od 22.000 milijardi dolara.

Predsjednik Donald Trump najavio je dogovor u tweetu u ponedjeljak, nazivajući ga "pravim kompromisom" koji ne sadrži "otrovne tablete" tvrdeći kako je donio "još jednu veliku pobjedu" američkoj vojsci i veteranima.

Trebalo je da prođe devet godina od dešavanja na Trgu Tjenanmen u Pekingu četvrtog juna 1989. pre nego što će nekadašnji šef pekinškog biroa Vašinton posta, Džej Metjuz, koji je u to vreme izveštavao iz Pekinga, napisati članak naslovljen Mit Tjenanmena, u kojem priznaje da je pisanje zapadnih medija o tom istorijskom događaju bilo neistinito i prenaduvano, kao i da mediji poput Volstrit džornala, Baltimor sana, Ju-Es-Ej tudej i Njujork posta, nastavljaju da insistiraju na tome da se na trgu tog dana desio "masakr" u kojem su pobijeni studenti, tj. "pro-demokratski aktivisti".

"Problem je", piše Metjuz, "u tome što, u skladu sa onim što se moglo ustanoviti na osnovu dostupnih dokaza, niko na Trgu Tjenanmen nije te večeri poginuo. Možda je nekoliko ljudi poginulo od nasumične paljbe u okolnim ulicama, ali prema svim verifikovanim izjavama očevidaca, studentima koji su ostali na trgu kada je vojska stigla dozvoljeno je da ga mirno napuste. Stotine ljudi, većinom radnika i prolaznika, jeste poginulo te večeri, ali na drugim mestima i pod drugim okolnostima".

LAŽNO IZVEŠTAVANjE

Metjuz takođe otkriva i neke od izvora lažnog izveštavanja, od navodnog svedočenja jednog studenta Cinghua univerziteta, čiju je tvrdnju da je svojim očima video kako vojska mitraljezima kosi studente na trgu sledećeg dana Njujork tajms nekritički preneo, do tvrdnje jednog novinara Bi-Bi-Si-ja da je sa hotelskog prozora lično gledao kako vojska puca u demonstrante kod spomenika - iako se kasnije ispostavilo da sa tog mesta taj deo trga nije bio vidljiv. Metjuzovo pokajanje neće biti i jedino.

Džejms Kindž je za Fajnenšel tajms uoči 20-godišnjice Tjenanmena napisao članak naslovljen Zapad je pogrešno prikazao demonstrante na Tjenanmenu, u kojem, između ostalog, dovodi u pitanje zapadni narativ da su demonstranti bili "pro-demokratski":

"Istina je da su studenti na trgu imali tek maglovito razumevanje demokratije zapadnog tipa. Dok su protesti bili upereni protiv zloupotrebe postojećeg sistema od strane novonastale elite, oni su više bili motivisani besom zbog izdaje socijalističkih ideja nego željom za novim sistemom. Raspoloženje na trgu je bilo bar u istoj meri konzervativno koliko je bilo aktivističko... Prikazivanje Tjenanmena kao pro-demokratskog pokreta je doprinelo iskrivljavanju zapadnog narativa o kineskoj prošlosti i budućnosti."

Iran je uhitio 17 špijuna koji rade za američku CIA-u, a neki od njih osuđeni su na smrtne kazne, objavili su iranski mediji u ponedjeljak.

Državna televizija citirala je iransku obavještajnu agenciju koja tvrdi da su raskrinkali CIA-in špijunski krug te da su uhitili 17 osoba. Jedan je dužnosnik kazao kako su neki od njih osuđeni na smrt.

"Identificirani špijuni bili su zaposleni u osjetljivim i vitalnim centrima u gospodarskim, nuklearnim, infrastrukturnim, vojnim i cyber-područjima... gdje su prikupljali tajne podatke", navodi se u priopćenju ministarstva, prenosi Reuters.

Nije jasno jesu li uhićenja povezana sa slučajem iz lipnja kada je Iran objavio da su otkrili veliku mrežu cyber-špijunaže koju je navodno vodila CIA te da su tada uhitili nekoliko američkih špijuna.

Prošli tjedan Washington je uveo prve sankcije protiv Ankare zbog turske kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400. Radi se o izbacivanju Turske iz daljnjeg sudjelovanja u programu proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35, u sklopu kojeg turske tvrtke proizvode određene komponente, potrebne za sklapanje tog najsuvremenijeg američkog zrakoplova.

Naime, Turska je od 12. srpnja počela dobivati ruske PZO sustave S-400, a u slijedećim danima stiže joj i 100 raketa za taj sustav kojeg namjerava razmjestiti u zoni glavnoga grada Ankare i uz liniju razgraničenja sa Sirijom, dok se u iduća dva mjeseca završava obuka turskih vojnika u Rusiji za opsluživanje spomenutog sustava, trenutačno najmodernijeg te vrste na svijetu. Sve skupa dodatno jača nervozu SAD-a i EU, budući da Ankara i ne skriva svoje vanjskopolitičke planove vezane uz svoje bliže okruženje, a koji su dijametralno suprotni onim Zapadnim. Tako turski medij Habertürk navodi kako nastavak rusko-turske vojne suradnje izaziva zabrinutost Zapada, jer je Turska po broju svojih oružanih snaga druga po veličini članica NATO saveza. Turska vojska jača svoje efektive na granici sa Sirijom i priprema se za mogući prodor kurdskih snaga koje imaju potporu SAD-a, navodi turski medij. Ovdje bih dodao kako je turska vojska 10. po snazi u svijetu i 5. unutar NATO saveza. Međutim, taj se rejting još više može poboljšati na tursku stranu s obzirom na neprestano jačanje njezinih oružanih snaga, čemu veliki doprinos, svakako, daje i nabavka ruskih S-400.

U tim i takvim uvjetima SAD su Turskoj uvele sankcije i tako, po tko zna koji put, "stale na jedne te iste grablje" kada je u pitanju njihova taktika i metode koje primjenjuju u discipliniranju "odmetnutih" saveznika ili partnera.

Dovoljno je podsjetiti na slične događaje iz bliže i dalje prošlosti, poput onih, kada su SAD nakon indijskog prvog testiranja atomske bombe uvele zabranu izvoza svog naoružanja toj zemlji, nakon čega su, osim tradicionalno SSSR-a (sada Rusije) na indijsko tržište rado uskočili Francuzi pa i mali Izrael. Posljedice toga američka vojna industrija i sada trpi jer još uvijek prilično teško probija put za izvoz svoga oružja Indiji iako embarga već dugo nema.

Drugi primjer loše američke procjene bio je onaj iz vremena Obamine administracije, kada je on, nezadovoljan vlašću Muslimanske braće u Kairu, obustavio izvoz oružja Egiptu, kao i obavljanje zajedničkih vojnih vježbi. Naravno, Trumpova administracija tu je odluku nakon svog dolaska na vlast promijenila, ali šteta je već bila učinjena, pa je tako trenutačno glavni izvoznik oružja Egiptu Rusija, koja se upravo sada s Francuskom a ne SAD-om bori za isporuku svojih suvremenih višenamjenskih zrakoplova Su-35 Kairu. Dakle, američke greške, očito, i dalje se ponavljaju ali ovoga puta s puno opasnijim posljedicama: jer osim što prijetnje sankcijama u pravilu ne donose rezultate (kao i u slučaju s Turskom), uvođenje samih sankcija Turskoj - po SAD i NATO kudikamo važnijoj zemlji od jednog Egipta pa čak i velike Indije na koju SAD računaju (opet preambiciozno) kao na glavni obuzdavajući čimbenik kineskom širenju u Indo-tihooceanskoj regiji) može imati dalekosežne posljedice i po samu budućnost NATO saveza.

Avaj, došlo je vreme da priznamo veoma neugodnu činjenicu: Turska je, praktično, napustila Zapad. Više nema sumnje da je njen predsednik Redžep Tajip Erdogan napravio svoj izbor u ovom sporu. Zapad treba to da prihvati — i da se pripremi da nastavi dalje bez njega, komentariše "Blumbergov" urednički kolegijum odnose Ankare i njenih NATO saveznika.

"Da li je budućnost NATO-a dovedena u pitanje zbog raskola između SAD i Turske", pita se, uz primetnu dozu dramatične zabrinutosti i nemački "Dojče vele".

A pritom, napominje "Brukings institut" iz Vašingtona u svojoj analizi, ne samo da je sukob među saveznicima dublji nego ikada, nego je Rusija ta koja sada "oblikuje odnose između SAD i Turske", iako je "sovjetska pretnja stvorila američko-tursku alijansu. U ironičnom obrtu, upravo bi Rusija mogla da rasturi taj savez".

Savetnik za nacionalnu bezbednost američkog predsednika Džon Bolton poznat je po svom agresivnom stavu prema Iranu. U svojoj misiji da pripitomi Teheran, Bolton ne brine mnogo o tome ko će stradati, čak i ako kolateralna šteta uključuje bliskog američkog saveznika kao što je Velika Britanija, piše "Gardijan".

Čini se da je upravo on u velikoj meri kriv što je izbila velika kriza u odnosima Velike Britanije i Irana koji je zaplenio britanski tanker u Ormuskom moreuzu, navodi britanski list.

Kada je Bolton čuo da su britanski marinci zaplenili iranski tanker kod Gibraltara 4. jula, u vreme kada su SAD slavile Dan nezavisnosti, njegova radost je bila neobuzdana.

- Odlične vesti: Velika Britanija je zadržala supertanker 'Grejs 1' pun iranske nafte namenjen Siriji, što krši evropske sankcije - napisao je on na Tviteru.

Nakon što je Iran objavio i video snimku marinaca koji su zauzeli tanker pod britanskom zastavom u akciji nakon koje su dramatično eskalirale napetosti između iranskog režima s jedne strane, te Velike Britanije i njezinih saveznika s druge strane, čini se kako se situacija neće tako skoro smiriti.

Britanske obaveštajne službe MI-6 i GCHQ sada istražuju je li Rusija umiješana u iransku zapljenu tankera 'Stena Impero', tvrdi britanski Mirror.

Naime, navodno postoji osnovana sumnja da se britanski tanker našao u iranskim vodama zbog lažnih GPS koordinata, koje je iranska obavještajna služba mogla poslati uz pomoć ruske špijunske tehnologije.

Prema pisanju Mirrora, navodno je prema tankeru krenula i pomoć, ali su zakasnili 10-ak minuta. Tada se "Stena Impero" već nalazio u omanskim vodama te je bio "usmjeren" prema vodama Irana.

"Rusija posjeduje tehnologiju koja može falsificirati GPS-a te je ona mogla pomoći Iranu", kazao je za Mirror neimenovani izvor, koji tvrdi i da je ruska obavještajna služba vrlo blisko surađivala s Iranskim Čuvarima revolucije u Siriji "štiteći i promovirajući svoje interese".

Isto tako, navode kako je uplitanje Rusije moguće samo uz osobno odobrenje predsjednika Rusije - Vladimira Putina.

'Neprijateljski čin'

Podsjetimo, zapljena tankere uslijedila je nakon tjedana prijetnji Teherana odmazdom zbog britanske zapljene iranskog tankera Grace 1 u blizini Gibraltara pod sumnjom da krši sankcije EU-a Siriji.

"Okrutna Velika Britanija izvodi gusarske akcije i krade nam brod dajući toj krađi izgled zakonitosti", kazao je tek nedavno vrhovni iranski vođa Ali Hamnej i tako najavio odmazdu.