U posljednja dva desetljeća se ponovno mnogo raspravlja o ulozi oca u životu djeteta, kao da je jedno vrijeme otac u obiteljskim odnosima bio stavljen “sa strane”. Iako starija znanstvena literatura piše o majci kao prvom objektu djeteta, često se zanemaruje naglasiti da otac nije izuzet iz života djeteta te da dijete stvara i svoj odnos s ocem od rođenja, zasebno od odnosa s majkom.

Svi smo bili u toj situaciji.

Donosimo odluke za koje mislimo da su racionalne. A zatim nakon par sekundi, minuta ili nekoliko dana poslije pitamo se "Gdje mi je bila pamet?!"Je li to bio privremeni gubitak razuma? Jesmo li bili rastreseni i svejedno donijeli odluku?

Znali smo da to nije bila ispravna odluka ili najbolja odluka, ali u tom trenutku, ipak smo ju donijeli. Na kraju je ispalo da je to bila glupa odluka. Zašto?

Znanost iza "gluposti"

Znači li to da smo stvarno glupi? Naravno da ne. To jednostavno znači da nije svaka odluka koju donosimo doista racionalna. Vidimo ono što želimo vidjeti filtrirano kroz naše svojstvene pristranosti, i zatim donosimo odluke osnovane na tim pristranostima. Te pretpostavke se nazivaju kognitivne predrasude i svi ih imamo.

Kada ljudi javno bijesne zbog uviđenih nepravdi koje ih ne dotiču osobno, skloni smo pretpostaviti da je ta ekspresija ukorijenjena u altruizmu - "bezinteresna i nesebična briga za dobrobit drugih." Međutim, novo istraživanje sugerira da je iskazivanje takve zabrinutosti za treću stranu - što sociolozi nazivaju "moralna uvreda" - često samo funkcija osobnog interesa, iskorištena da ublaži osjećaj osobne krivnje zbog društvene štete ili ojača (u svojim i očima drugih) vlastiti status Jako Dobre Osobe.

Izražavanje bijesa "u ime žrtve [percipicirane] moralne povrede" se često doživljava kao "prosocijalna emocija" ukorijenjena u "želji za vraćanjem pravde boreći se u ime žrtve", objašnjavaju Bowdoinov profesor psihologije Zachary Rothschild i profesor psihologije Lucas A. Keefer sa Sveučilišta Južni Mississippi u svom najnovijem izdanju knjige Motivacije i emocije. Ipak, ovaj standardni sklop - moralni bijes kao djelokrug posebno pravednih - je "doveden u pitanje" prema istraživanjima o krivnji, kažuBowdoin i Rothschild.

Osjećaji krivnje su izravna prijetnja nečijem osjećaju sebe kao moralne osobe i, sukladno tome, istraživanje o krivnji otkriva da ova emocija izaziva strategije usmjerene na ublažavanje krivnje koje ne uključuju uvijek ispravljanje svojih postupaka. Nadalje, istraživanje pokazuje da pojedinci reagiraju na podsjetnike moralne krivnje svoje grupe s osjećajima bijesa zbog učinjene štete trećoj strani. Ova otkrića pokazuju da osjećaj moralnog ogorčenja, za kojeg se dugo smatralo da se temelji isključivo u zabrinutosti oko održavanja pravde, ponekad može samo odražavati napore da se održi moralni identitet.

Uprkos tome što veliki broj ljudi možda smatra da nam društvene mreže omogućavaju da 24 sata budemo povezani sa najdražim ljudima, nova studija univerziteta u Pitsburgu otkriva da nas konstantno korišćenje takvih platformi čini usamljenima.

Izveštaj sugeriše da ukoliko osoba provodi bar dva sata (i više) na društvenim mrežama svakog dana, ima dvostruko više šansi da postane društveno izolovana.

Naučnici sa univerziteta u Pitsburgu sproveli su istraživanje na 1.787 odraslih ljudi između 19 i 32 godine, postavljajući im razna pitanja o njihovoj upotrebi 11 najpopularnijih društvenih mreža: Fejsbuka, Tvitera, Jutjuba, Gugl plusa, Instagrama, Snepčeta, Redita, Tumblra, Pinteresta, Vajna i Linkedina.

Otkrili su da ljudi koji posećuju društvene mreže više od 58 puta nedeljno imaju čak 300% šansi više da se osete usamljeno u odnosu na one koji koriste ove mreže manje od devet puta nedeljno.

Već duže vreme postoji ubeđenje da društvene mređe izazivaju poremećaj nazvan FOMO (fear of missing out, odnosno strah od toga da nešto ne propustite), ali stručnjaci ističu da je stvar daleko ozbiljnija.

Ipak, ističe se da za sada nije 100% poptvrđeno da li su društvene te koje izazivaju usamljenost, ili su u pitanju ljudi koji su već ranije bili usamljeni, te zbog toga provode više vremena na tim platformama.

- Ne znamo šta je došlo prvo: upotreba društvenih mreža ili društvena izolacija. Moguće je da su mladi koji su se već osećali usamljeno odabrali da se okrenu društvenim mrežama, a moguće je i da je povećana upotreba društvenih mreža dovela do osećaja izolovanosti od stvarnog sveta - kaže koautor studije Elizabet Miler, profesorka pedijatrije na univerzitetu Pitsburg, a prenosi "Independent".

Ono što je sigurno je da što više vremena osoba provodi na društvenim mrežama, to ima manje vremena, ali i potrebe za druženjem sa porodicom i prijateljima, i uopšte društvene interakcije koje iziskuju lični kontakt.

Traženje nedostataka u drugim (ovdje se može uključiti i kritika i agresija) je umno usmjerenje čovjeka, posredstvom koga on podržava u sebi osjećaj samopoštovanja, putem misaonog ili verbalnog omalovažavanja, kritikovanjem drugih ljudi (ili njihovih postupaka). Na jeziku psihologije, to se zove samopotrđivanje na tuđ račun.​

Kada postoji težnja da se traže nedostaci u drugima, to govori o tome da je čovjek zbrinut zbog svog sopstvenog nedovoljnog cijenjenja sebe, ali ne želi da to otvoreno prizna (dešava se potiskivanje neprijatnih misli o sebi u podsvijesti). Ali misli nigdje ne nestaju i zabrinjavaju čovjeka, stalno truju njegov unutrašnji svijet, kao što toksični otpad iz deponije truje okolnu prirodu.

Želeći da se osjeća bolje, takav čovjek sve više i više pažnje prenosi sa unutrašnjeg svijeta od sopstvenih toksičnih "otpada " u spoljašnji svijet. Tako djeluje mehanizam projekcije: čovjek pripisuje svoje nedostatke i probleme drugima. Sopstveni nedostaci - "otpadi", postaju neaktuelni i počinje borba sa nedostacima drugih ljudi, a jedino što treba uraditi je da uspostavi red u svojoj duši, glavi u svom unutrašnjem svijetu.

O tome kako zavesti red u svojoj unutrašnjosti napisao je još prije mnogo vjekova, engleski pisac i pjesnik Vilijam Šekspir: "Osuđujete grijehe drugih tako revnosno, počnite od svojih do tuđih nećete doći.".

Kako analizirati koji su moji "grijesi", kakvi su oni, a koji tuđi? Najbolje je to uraditi u vrijeme kada se javi pobuda da se osudi bliska osoba za nešto. Neophodno je izgovoriti, ponoviti tu frazu osude, ali uz korišćenje Ja umjesto imena ili ti.

Na primjer:

"Ti si mi već dosadio svojim pesimizmom" pretvoriti " Ja sam već sebi dosadio svojim pesimizmom".

ili

"Ti si loš, ti si sebičan, ti voliš samo sebe" pretvorimo u "Ja sam loš, ja sam sebičan i ja volim samo sebe."

Tada biva sve jasno i možemo da radimo na sebi, pokušavajući da transformišemo ili iskorijenimo svoje nedostatke.

Svi mi lažemo, ali neki ljudi idu u ekstreme, uništavajući karijere i veze usput. Priznajte: S vremena na vrijeme, vi lažete - barem malo. Vaša vas najbolja prijateljica pita što mislite o njenoj novoj frizuri. Grozna je, no vi joj kažete da izgleda odlično. Supruga želi znati vidi li se tih dodatnih 5 kilograma, a vi naravno kažete da se ne vidi.

"Laganje je sastavni dio svakodnevnog života", tvrdi dr. sc. Robert Feldman, profesor psihologije i znanosti o mozgu i zamjenik kancelara na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu. "U određenom smislu, laži su lubrikanti koji pokreću socijalne interakcije prema naprijed'', kaže dr. Feldman, koji je napisao The Liar in Your Life ("Lažljivac u vašem životu").

Ali kad laganje izmakne kontroli može napraviti pustoš u vašim osobnim i profesionalnim životima - potencijalno uništavajući odnose i karijere. Evo što trebate znati o ekstremnom laganju.

"Iako mislimo da puno toga rješavamo, ironično, dokazano je da nas multitasking čini manje učinkovitima." ~Daniel J. Levitin, neuroznanstvenik

Oštećenje mozga uzrokovano internetom

Rastu dokazi da naši načini nasumičnog skupljanja informacija na internetu negativno utječu na naše neurološke i kognitivne funkcije, te nam uludo troše vrijeme - čineći nas manje učinkovitima i puno više ometenima nego što mislimo da jesmo. Internet je čudesna (čitaj: neophodna) stvar za čovječanstvo, no čini se da treba prilagoditi način na koji ga koristimo.

Prema studiji u časopisu Journal of Digital Information, ljudi koji čitaju online dokumente koji sadrže hipertekst ne zapamte toliko informacija kao ljudi koji čitaju bez hiperteksta. Iskušenje da kliknemo na hiperlinkove izaziva prekide u fokusu i pozornosti, prekidajući tok materijala, čime se ugrožava zadržavanje u memoriji. [i]

Dugoročna memorija je esencijalna za gradnju modela, mapa i shema - tzv. kontekst. Kad smo siromašni u kontekstu, naša sposobnost da napravimo upućenu procjenu dolazećih informacija je osakaćena. Nova informacija bi jednostavno mogla biti odbačena samo zbog toga što nema položenog temelja (konteksta) u sklopu kojeg bi se asimilirala. Učenje je zagušeno.

Tu je također i pitanje o "multi-taskingu". Neuroznanstvenik s MIT-a Earl Miller kaže da naši mozgovi "nisu dobro ožičeni za multitasking... Kad ljudi misle da obavljaju više stvari istovremeno, zapravo se samo vrlo brzo prebacuju s jednog zadatka na drugi. I svaki put kad to rade, kognicija ispašta." [ii]

Nemojte im uvijek kontrirati - pokušajte s radikalnijim pristupom. Psihološko istraživanje sugerira da bi krajnje slaganje s drugima moglo dati odgovor kako ljude navesti da promijene svoje mišljenje.

Prirodna reakcija kad se raspravljamo s nekim je da im kontriramo. Međutim, pokazivati ljudima vrlo ekstremnu verziju njihovog vlastitog duboko ukorijenjenog mišljenja ih može navesti da ponovo promisle.

Čini se da apsurdnost krajnjeg slaganja pomaže u poticanju premišljanja.

Bilo da je sa spoljašnje strane ili unutra, ogledalo kao da dolazi u paketu s liftom i to iz vrlo dobrog razloga.

Liftovi su nešto što po pravilu uvek moramo da čekamo, a ako se stvori onog trenutka kad smo pritisnuli dugme - tada se zaista osećamo kao da nam se sreća osmehnula. Osim toga, postoji bezbroj sporih liftova zbog kojih ćemo pomisliti da pešačenje po stepeništu i nije tako loša alternativa, ali lenjost nekako uvek pobedi.

Budući da je čekanje nešto što većinu ljudi izbacuje iz takta, pametni ljudi su osmislili rešenje kako to čekanje učiniti podnošljivim, piše Curiosity.

Upravo zbog toga većina liftova u svojoj blizini ili unutra imaju veliko ogledalo. To nikako nije slučajnost ili Feng-Shui dizajnerski savet koji ima veze s protokom energije, već psihološki trik koji smetne s uma čekanje, a podilazi našoj taštini. Naime, istraživanja pokazuju kako većina ljudi izgubi pojam o vremenu dok su zabavljeni, a posmatranje svog odraza je aktivnost koja, bez obzira koliko je pojedinac narcisoidan, zaokuplja ljude.

Ideja se rodila tokom industrijskog buma nakon Drugog svetskog rata, kad se uostalom i povećao broj liftova, ali i pritužbi na njihovu sporost. Postavljanje ogledala pokazalo se efikasnim na brojnim primerima - u hotelskim predvorjima, na aerodromima...

Svrha govora je komuniciranje, ne brzina - stoga možda neka nova otkrića istraživanja, iako kontraintuitivna, ne bi smjela biti iznenađujuća. Bilo da govorimo brzo ili sporo, novo istraživanje otkriva da prenosimo informacije otprilike istom brzinom, jer bržim govorom u svakoj izjavi upakiramo manje informacija.

Istraživanje otkriva da imamo tendenciju razgovarati unutar uskog komunikacijskog kanala kako ne bismo otkrili previše ili premalo informacija u određenom vremenu, izjavio je Uriel Cohen Priva, autor istraživanja i docent na Odjelu kognitivnih, lingvističkih i psiholoških znanosti na Sveučilištu Brown, u ožujskom broju Kognicije (Cognition, International Journal of Cognitive Science).

"Čini se da su ograničenja o količini informacija koju bismo trebali prenijeti u sekundi prilično stroga ili stroža nego što smo mislili", rekao je Cohen Priva.