Joe Biden i Xi Jinping
© AP Photo / Alex Brandon / Guliver imageJoe Biden i Xi Jinping
Najvažniji događaj globalnog geopolitičkog karaktera prošloga tjedna, i onaj kojeg su svi u svijetu dugo iščekivali, nedvojbeno je bio sastanak između američkog predsjednika Joe Bidena i kineskog čelnika Xi Jinpinga na marginama summita Organizacije za azijsko-pacifičku gospodarsku suradnju - APEC, koji se od 14. do 17. studenog održavao u San Franciscu. Iščekivan, sigurno ne puno manje od onoga proljetnog - između Xi Jinpinga i Vladimira Putina u Moskvi.

Jasno je i zašto: odnosi između dviju supersila pali su na najnižu razinu posljednjih desetljeća, još od čuvenih studentskih prosvjeda na pekinškom Trgu Tiananmen u proljeće 1989., ili pak američkog, navodno slučajnog raketnog napada na kinesko veleposlanstvo u Beogradu tijekom višemjesečnih zračnih napada na Srbiju deset godina kasnije i kada je poginulo nekoliko kineskih diplomatskih službenika, a samo je puka sreća od smrti spasila i samoga veleposlanika kojemu je doslovno pokraj glave proletjela raketa koja nije eksplodirala.

Rezultati neveliki, ali proces je pokrenut

Bio bih slobodan ocijeniti kako je navedeni sastanak, održan na do tada tajnoj lokaciji, u kompleksu povijesnog muzeja smještenog 40 kilometara južno od San Francisca i u ozračju fizičkih sukoba između pripadnika dviju frakcija američke kineske zajednice (one koja podupire politiku kineskog vođe i one koja joj se protivi) - završio rezultatima nižim od očekivanih.

Ali ipak, možda je najvažnije da je sam proces pokrenut. Jer nije isto da dvije ključne države - od kojih, uz Rusiju ovisi i sudbina današnjeg svijeta a ne samo njihova - ne održavaju kontakte na višim razinama, ili da pak međusobno komuniciraju i pokušavaju pronaći rješenja. Uz to i u pozadini već potpune paralize rada Vijeća sigurnosti UN-a kao ključne međunarodne organizacije. Ali isto tako i nepostojanja drugih specijaliziranih organizacija za sprječavanje međusobnih konflikata i prerastanja istih u krize, a kako je to bilo u vrijeme Hladnog rata nakon završetka opasne Kubanske raketne krize između SAD-a i SSSR-a.

Tada su, strahom od nuklearne kataklizme "ohlađene glave" na obje strane shvatile nužnost uspostave mehanizama da se takve situacije, poput one oko Kube - više nikada ne ponove. Poput Helsinške konferencije čiji je cilj bio smirivanje napetosti između istočnog i zapadnog bloka, i iz nje iznikle Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Ova potonja i danas postoji, ali u njoj formalno više nema (de jure još ima) Rusije, pa se zapravo pretvorila u još jednu polugu američkog utjecaja - dakle, izgubila je prvotnu svrhu. Želi graditi sigurnost na europskom kontinentu bez Rusije koja je njegov sastavni dio i najvažnija karika da bi se o bilo kakvoj sigurnosti bez nje uopće i moglo govoriti. Jer kako se može osigurati sigurnost i stabilnost u istoj kući ako u njoj žive zavađeni stanari koji su jedni druge spremni uništiti - pitanje je od milijun dolara za one koji takve inovacije nastoje pretvoriti u realne i učinkovite politike.

Ali vratimo se razgovoru Biden-Jinping koji je trajao čak četiri sata.

Oko čega je postignut dogovor?

Ključne teme bile su, kao prvo, obnova dijaloga između čelnih osoba iz vojnog miljea s ciljem izbjegavanja kriznih situacija.

Druga tema bila je suradnja po pitanju suzbijanja opojnih droga, prije svega vezano uz fentanil - izuzetno jak sintetski opioidni analgetik sličan morfiju, ali 50-100 puta jači, koji je glavni uzrok smrtnosti od svih droga u SAD-u posljednjih godina. Svima su poznate zapanjujuće slike s ulica američkih gradova gdje ovisnici od te droge hodaju kao živi mrtvaci - poput zombija iz čuvenih horor uspješnica Hollywooda. Ta sintetička droga i njene komponente na američko tržište stižu najvećim dijelom iz Kine i Meksika.

I treća tema je bila povećanje broja zračnih letova između dviju zemalja i jačanje kulturne, poslovne, znanstvene i druge suradnje.

To su bile teme oko kojih je postignuta suglasnost i oko kojih su potpisani odgovarajući sporazumi.

Oko čega se nije uspjelo postići dogovor?

Jedna od tema razgovora, koja je s američke strane bila i javno najavljivana kao jedna od važnijih, je ukrajinski rat. Međutim, o njoj uopće na kraju razgovora nije bilo priopćenja, iako se o tome razgovaralo. Na odvojenim medijskim konferencijama dvaju državnika niti jednom jedinom riječju nije bila spomenuta ni Rusija nii ukrajinski rat, ali niti onaj izraelski, u Gazi.

Sve su to redom teme oko kojih Peking i Washington imaju posve suprotne stavove.

Ono što pretpostavljam, a s obzirom kako je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sulivan par dana uoči dolaska Jinpinga u San Francisco javno kazao kako SAD-e nemaju dokaze da Kina krši njihov zahtjev o zabrani isporuka oružja Rusiji (pa to onda, logički, i ne može biti tema razgovora) - je to da je Biden pokušavao nagovoriti Xija da izvrši pritisak na Putina da ovaj zaustavi ratne operacije i pristane na pregovore.

Ali, ako je to bilo tako, teško da je u tome mogao biti uspješan. Naime, na temelju kineskih i ruskih analitičara koji su govorili na ovu temu (američki analitičari o tome za sada šute) proizlazi njihova suglasnost da Xi Jinping takvu moć nad Putinom - da mu naređuje kada će pokrenuti ili zaustaviti rat koji je po Rusiju egzistencijalan - sigurno nema. Prije sam sklon mišljenju da je kineski vođa američkom kolegi sugerirao da taj problem riješi osobno s Putinom, jednako kako je Moskva, nakon, do ne tako davnih zahtjeva Washingtona da ona pritisne Peking da se priključi SAD-u i Rusiji pitanju sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja - kazala da je to suverena odluka Kine i da Amerikanci to sami riješe s Pekingom međusobnom komunikacijom koja ionako postoji.

Općenito, u američkom medijskom prostoru nakon razgovora Biden-Jinping, a vezano uz odnose između triju supersila nema gotovo ništa objavljenog (barem ne do pisanja ovog teksta), dok su, istodobno, kineski i ruski analitičari prilično suglasni u ocjenama da je pokušaj američkog "zabijanja klina" u kinesko-ruske odnose već odavno posve promašena politika i da je toga već svjestan i sam Washington pa da namjera toga tipa u samom razgovoru zato i nije bilo.

U ovom kontekstu, tj. zašto bi Biden bio zainteresiran da mu Xi pomogne kod Putina s kojim je prekinuo svaki kontakt, podsjetio bih na nedavni tekst The New York Timesa autora David E. Sangera pod naslovom "Biden se suočava s ograničenjima američke moći u dva sukoba".

U njemu autor navodi kako je "utjecaj američkog predsjednika Joea Bidena na Izrael i Ukrajinu daleko ograničeniji od očekivanog, s obzirom na njegovu središnju ulogu dobavljača oružja i obavještajnih podataka" ... "u ta dva sukoba koja će odrediti njegove šanse za novog predsjednika". ...

Zalužnij se previše raspričao?

"U Ukrajini, vrhovni zapovjednik oružanih snaga Ukrajine, general Valerij Zalužnij, odlučio je dati izjavu koju su američki dužnosnici dugo vremena pažljivo izbjegavali - "situacija je bezizlazna". Mnogi Bidenovi suradnici slažu se da Ukrajina i Rusija sada ne mogu promijeniti crtu bojišnice. Ali strahuju da će otvorenost generala Zalužnog utjecati na glasovanje za (američko, op.ZM.) "agresivno financiranje rata". ...

"Postoji duga povijest američkih predsjednika koji su shvatili da nemaju toliko utjecaja na Izrael koliko su mislili." rekao je zastupnik Seth Moulton, demokrat iz Massachusettsa i bivši marinac koji je služio u Iraku. Isto se, rekao je, odnosi i na Ukrajinu, "gdje je ovo prvenstveno njihova borba, iako smo jako zainteresirani za njen ishod".
...

Oko pomoći Ukrajini "Biden je pod pritiskom nekih od "najnaprednijih" članova stranke da brzo pošalje desetke milijardi dolara za oružje i drugu potporu vladi Vladimira Zelenskog. Ali s desne strane, podrška ovoj pomoći brzo opada. A administraciji je teško artikulirati što će biti sljedeći korak nakon što dugo obećavana "proljetna ofenziva" protiv Rusije nije uspjela pomaknuti crtu bojišnice." - navodi autor dalje.
...

"General Zalužnyj je rekao da će izlazak iz mrtve točke zahtijevati nabavku novog modernog oružja, ali "duboki i lijepi proboj najvjerojatnije se neće dogoditi". Ali Bidenovi suradnici kažu da su Zelenskom već dostavili sve sustave oružja koje je tražio, uključujući ATACMS. Zelenski se, zamjerajući svom generalu što govori o "pat poziciji", ponovno požalio da je velik dio američke opreme stigao prekasno da bi imao učinak koji mu je trebao.

Dakle, sada se Joe Biden pokušava nositi s umorom i frustracijom rata u Ukrajini, stvorenim iz razumijevanja da milijarde dolara u isporukama oružja i transferima obavještajnih podataka nisu uspjeli nadvladati linije ukorijenjenih Rusa" - zaključuje kolumnist NYT-a.

Ekonomskoj suradnji smeta geopolitika, a Taivan ostaje "rak rana" u odnosima

Dakle, od Rusije, Ukrajine i Izraela puno se više pozornosti posvećivalo ekonomskim temama i američko-kineskoj trgovini s obzirom kako upravo one najviše i intrigiraju međusobne odnose ali i čitav svijet. One su ipak prve ekonomske velesile današnjice i to će ostati još dugo.

Biden je, ne bez razloga, sastanak s Xijem nazvao jednim od najkonstruktivnijim kojeg je s njim ikada imao. Je li mu pritom i jasno kako SAD više nije u stanju mijenjati Kinu, a isto tako da Kina niti ima interesa niti može mijenjati SAD ne znam, ali da bi bilo dobro staviti odnose dviju država u okvire određenog pragmatizma u to sam siguran.

Želje za nastavkom ekonomske suradnje i trgovine, razumljivo, na objema stranama ne nedostaje, jer ona je golema i jednako potrebna i jednoj i drugoj.

Međutim, stvari postaju puno kompliciranije kada se iz okvira ekonomije uđe u sferu geopolitike, što se i sada itekako vidjelo. Očita dobra volja kineskog čelnika za poboljšanje odnosa, koja, između ostalog uključuje i ukidanje američkih sankcija na izvoz pojedinih visokotehnoloških komponenti u Kinu, nije mogla polučiti uspjeha upravo zbog geopolitike. Niti jedne američke sankcije Kini nisu ukinute i oko toga za sada nije postignut sporazum. Strah od kineskog visokotehnološkog prestiža, koji će se onda reflektirati i na njenu obrambenu moć, u SAD-u je jednostavno prevelik.

Začuđujuća izjava!

Toliki da je Biden, nakon što je Xi Jinping već otišao na počinak, pri kraju svoje samostalne medijske konferencije na upit novinara je li još uvijek Xija smatra diktatorom odgovorio pozitivno: "Da! On je diktator, jer je na čelu komunističke zemlje." Mnogima od njegovih bliskih suradnika tom je prigodom pao mrak na oči. Samo im je, nakon toliko uloženog truda da do ovog susreta uopće i dođe - još i ovo trebalo!

Jer, podsjetio bih, nakon posjete bivše predsjednice Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, čijoj se najavi Peking tada oštro protivio, kao i naknadnog obaranja kineskog balona iznad američkog teritorija, kojeg su Amerikanci označili špijunskim - odnosi između dviju država gravitacijskom brzinom tonuli su prema dnu. Tako je bila i prekinuta vojna komunikacija za žurno sprječavanje incidentnih situacija između dviju vojski - što je posebno brinulo Washington.

Proteklih su mjeseci u Peking "hodočastili" jedan za drugim brojni visoki sadašnji i bivši američki dužnosnici i predstavnici krupnog biznisa - od Antonyja Blinkena, Janet Yellen, Johna Kerryja, Henryja Kissingera, do Elona Muska i brojnih drugih - sve s ciljem osiguranja pomirbenog sastanka Bidena s Jinpingom u San Franciscu i pomaka odnosa s mrtve točke.

Taj sastanak i njegov uspjeh, uostalom, Bidenu je nužan i u predizborne svrhe jer bi ga mogao prikazati kao svoj još jedan veliki vanjskopolitički uspjeh. A onda uslijedi izjava o Xiju diktatoru, koje se on očito ne može osloboditi. ...

Pretpostavljam da će ovoga puta Peking preko nje ipak lakše prijeći, ne želeći stvari iznova vraćati na mrtvu točku od koje i on i Washington iskreno žele pobjeći.

Prekretnica u odnosima, ili samo dogovor o zajedničkoj zaštiti panda?

Koliko će u tome uspjeti tj. hoće li se američko-kineski odnosi početi razvijati u smjeru iskrene suradnje i međusobnog poštivanja bez miješanja u unutarnje stvari (što ultimativno traži Peking), ili će se sve na kraju svesti na zajedničku borbu za zaštitu panda ili protiv klimatskih promjena - samo će vrijeme pokazati.

Smatram kako navedeni razgovori imaju ne samo dovoljno potencijala za uspjeh, već i da mogu označiti i prekretnicu u ukupnim američko-kineskim odnosima. Ali samo u slučaju da iza lijepih riječi (ako isključimo one Bidenove o Xiju diktatoru, što se, možda, olakotno može pripisati njegovoj starijoj životnoj dobi i nesnalaženju pred "drskim" novinarovim pitanjem) uslijede i konkretna djela na praktičnoj razini.

Jer, kako je to napisao kineski medij Huanqiu Shibao, "put od Balija (summit G20 početkom studenog prošle godine, op.ZM.) do San Francisca nije bio lak". "Normalizacija odnosa između Pekinga i Washingtona ostaje moguća samo ako akcije SAD-a budu u skladu s konsenzusom postignutim na sastanku. Ovo je neizbježna neizvjesnost, test političkog autoriteta Sjedinjenih Država. Samit APEC-a u San Franciscu zaokupio je pozornost svijeta i veseli se konkretnim rezultatima. Nadamo se da će Amerika i Kina izići jedna drugoj na pola puta, napraviti pravi povijesni izbor i pronaći pravi put međusobnog razumijevanja." - napisao je kineski medij nedugo nakon sastanka.

Ovdje bih dodao kako je jedan od mogućih praktičnih poteza koje očekuje Kina svakako i prestanak američkog naoružavanja Taivana, kao i upornog stvaranja novih protukineskih savezništava u Indopacifičkoj regiji.

Australija se opet približava Kini

A da bi, barem u toj regiji moglo doći do popuštanja napetosti koje tamo svi žele bez obzira na prečestu ratničku retoriku pojedinih strana, svjedoči i prošlotjedno okretanje nove stranice u odnosima Kine i Australije.

Naime, u posjet Pekingu prošli je tjedan stigao australski premijer Anthony Albanese kojemu je Xi Jinping tom prigodom kazao kako Kina i Australija trebaju promicati razvoj strateškog partnerstva jačajući uzajamno razumijevanje i povjerenje. Albanese je kazao kako će snažni odnosi dviju zemalja "koristiti u budućnosti".

Bio je to prvi posjet najvišeg australskog dužnosnika Kini još od 2016, s obzirom kako su se od 2017. odnosi dviju država počeli ubrzano pogoršavati nakon optužbi Camberre da se Peking miješa u australsku unutarnju politiku. Uslijedile su brojne sankcijske mjere i protumjere, pričemu je najvažnije podsjetiti kako je upravo Kina najveći trgovinski partner Australije, kao i gotovo svih azijskih zemalja uopće.

Australski premijer u Kinu sigurno nije stigao bez znanja (i odobrenja!) Washingtona. Za njega i Australiju to bi ipak bilo pretenciozno. Dakle, i to bi moglo ukazivati kako su promjene odnosa na bolje između Washingtona i Pekinga možda ipak na vidiku.

Sve to pozorno gleda i EU. Za nju će najvažniji test biti onaj, hoće li i njoj, poput Australiji, Washington dozvoliti obnovu gospodarskih odnosa s Kinom u punom spektru ili će to ipak ostati privilegija anglosaksonaca?

Jačaju unutar-američke borbe: nema novca za Izrael i Ukrajinu

Dakle, bit će dobro ako se sastanak na vrhu u San Franciscu nastavi razvijati u pozitivnom smjeru, a ne da se svede isključivo na unutarnje potrebe američke administracije u kontekstu izbora koji se održavaju za godinu dana.

A upravo se oko njih u SAD-u sada sve i vrti. Prije svega sporazum o proračunu za iduću godinu oko kojeg još uvijek nema suglasnosti između Bijele kuće i republikanaca koji nadziru Zastupnički dom Kongresa i bez čije suglasnosti nema ni jednog dolara za državu i njene potrebe.

Važan događaj po tom pitanju dogodio se baš prošli tjedan, a prošao je izvan fokusa hrvatskog šireg medijskog prostora.

Riječ je o postignutoj dvostranačkoj suglasnosti odnosno izglasavanju privremenog zakona, predloženog od strane novog predsjednika Zastupničkog doma republikanca Mikea Johnsona, o nastavku približno iste dosadašnje proračunske potrošnje u SAD-u do siječnja odnosno veljače iduće godine.

Na prvi pogled za laike ništa neobično. Sjeli su i dogovorili se, kao i uvijek! No ovdje su važna dva elementa:
  1. Sporazum osigurava samo nastavak rada vlade i državnih službi (sprječava tzv. shutdown), ali ne uključuje niti dolara nove pomoći za Ukrajinu i Izrael;
  2. I drugo, Senat, u kojemu demokrati imaju većinu, usprkos do prije desetak dana glasnih upozorenja demokrata i njihovog predsjednika Senata kako nikada neće prihvatiti proračunski zakon ako u njemu neće biti i nova sredstva za pomoć Ukrajini - prihvatio je Johnsonov prijedlog, uz oduševljene izjave demokratskog predsjednika kako je ovo velika dvostranačka pobjeda koja je spriječila shutdown i omogućila daljnji rad vlade.
Međutim, ono što pritom izbjegavaju reći je da je to samo privremeni spas i da zapravo već od sutra mora početi novi krug mučnih razgovora o konačnom proračunu za iduću godinu.

Republikanci mijenjaju taktiku

Ovakav obrat ukazuje kako je novi republikanski vođa u Kongresu tj. njegov predsjednik - inače uvjereni Trumpist, odabrao lukavu strategiju: naizgled se povukao (i time navukao ljutnju krajnje desnih stranačkih kolega) od prijašnjih republikanskih upozorenja da novi proračun neće biti donijet ako se ne usvoje i ključni zahtjevi Republikanske stranke o smanjenju državne potrošnje i zaštiti granice s Meksikom od ilegalne migracije, kao i oni o ne davanju "bianco čeka" za pomoć Ukrajini "dokle to bude potrebno". Ovdje podsjećam i da je Biden nedavno najavio kako će staviti veto na republikanski zakon ako on bude uključivao samo pomoć Izraelu a ne i Ukrajini.

Svojim prijedlogom, kojeg su na kraju prihvatile obje stranke većinom glasova, Johnson je tako prebacio na Bidena odgovornost za daljnji rad vlade i državnih službi ako odbije njegov zakon, čime bi interese Ukrajine stavio ispred američkih.

Biden, naravno, tako nešto sebi ne može priuštiti u predizbornoj godini te je u petak potpisao zakon kako ga je i predložio Johnson i time spriječio gašenje vlade.

I dok taj zakon za Izrael za sada nema neku veću težinu s obzirom kako je u vojnom smislu izrazito superioran u odnosu na palestinski Hamas u Gazi (što je za republikance najvažnije), po Ukrajinu itekako ima, o čemu više malo kasnije u tekstu.

Ali sada najprije o nečem drugom.

Moody's najavio mogući pad rejtinga SAD-a

Ovakav scenarij permanentnog natezanja i sada već posve jasnog nepostojanja konsenzusa dviju dominantnih stranaka oko konačnog donošenja proračuna i neslaganja oko daljnjeg financiranja Ukrajine, sve više usložnjava stanje i u sferi američke ekonomije i investicija - čime opet rastu problemi za samog Bidena.

Evo i najboljeg primjera:

Prošli je tjedan poznata kreditna rejting agencija Moody's objavila kako će i ona (za sada samo možda), morati smanjiti savršeni američki rejting AAA, kao što je to u kolovozu već učinio Fitch snizivši ga po prvi put na AA+.

Kao ključni argument Moody's je naveo "smanjenu fiskalnu snagu nacije, poništenu ekstremnim stranačkim stavom u Washingtonu". "U kontekstu viših kamatnih stopa, bez učinkovitih mjera fiskalne politike za smanjenje državne potrošnje ili povećanje prihoda, Moody's očekuje da će fiskalni deficit SAD-a ostati vrlo velik, značajno slabeći dostupnost duga", stoji u priopćenju koje jasno udara po Bidenovoj i politici ministrice financija Janet Yellen i Feda u cjelini.

Ovo bi se itekako negativno moglo odraziti na Bidenov naglasak u predizbornoj kampanji upravo na svoju ekonomsku politiku tzv. Bidenomiku, kao izvrsnu i po SAD i po njegove građane.

"Posmrtno zvono" za Ukrajinu! Zelenskog došao utješiti Cameron

Ovakav razvoj stanja u SAD-u, dakle, postaje vrlo opasan po Kijev i njegovu želju za nastavkom američkih velikih isporuka oružja Ukrajini. Vrlo pesimističan tekst po tom pitanju objavio je prošli tjedan The Washington Post.

"Kijevu nedostaju novac i vrijeme, a želja Kongresa za nastavkom financiranja svoje borbe protiv Rusije pala je na novu nisku razinu" - stoji u uvodu teksta.

"Pristaše Ukrajine kažu da joj nestaje novca i vremena. U međuvremenu, interes Kongresa za nastavak financiranja njegove borbe protiv ruskih snaga pao je na povijesno nisku razinu kako se drugi nacionalni sigurnosni prioriteti, uključujući Izrael i južnu granicu SAD-a, intenziviraju. Sve ovo zvuči kao posmrtno zvono za američku pomoć europskom savezniku u poteškoćama." - navod utjecajni WP i dodaje kako se o toj mogućnosti sve više govori u Kongresu.

U tekstu podsjeća i na slijedeće:.

"Kongres je do danas odobrio približno 113 milijardi dolara pomoći Ukrajini za suprotstavljanje sveobuhvatnoj ruskoj ofenzivi koja je počela u veljači 2022. Amerika je isporučila Kijevu oklopna vozila, protuzračne raketne sustave, topništvo, bespilotne letjelice i još mnogo toga."

Zaključio bih slijedeće:

Slučajno ili ne, prosudite sami, u Kijev je prošli tjedan stigao novoizabrani britanski ministar vanjskih poslova i bivši premijer te zemlje iz vremena uoči Brexita (omogućio je raspisivanje referenduma za isti i nakon njega podnio ostavku jer je bio protiv izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU) David Cameron.

Pokušao je utješiti ukrajinski državni vrh i građane te zemlje riječima da će London nastaviti pomagati Ukrajini "dokle god to bude potrebno" u njenoj borbi protiv ruske agresije.

Koliko je u svom tješenju uspio prosudite sami s obzirom da su to isto bile upravo i Bidenove riječi koje je donedavno često ponavljao - "pomagati Ukrajini dokle god to bude potrebno!".

Jer u zapadnim demokracijama nije sve tako jednoznačno kao i u "despotijama" koje Biden također često spominje aludirajući najviše na Kinu i Rusiju, a onda, naravno, i na Iran, Sjevernu Koreju, Siriju (protiv čelnika ove posljednje, Bashara Assada, geopolitički prilično grogirana Francuska prošli je tjedan iz samo njoj znanih razloga raspisala tjeralicu za njegove navodne zločine počinjene još davne 2013. g., dakle - prije ravno 10 godina!).

Naime, na Zapadu se vlasti puno lakše i puno brže mijenjaju na izborima nego u diktaturama - tj. nitko od trenutačnih lidera nije vječan a da bi bilo što od svoje politike ili od na sebe preuzetih obveza smio obećavati kao sigurnu i dugoročnu konstantu.

Čak i ako u određenom trenutku oko toga postoji višestranački konsenzus.