Zemlja ima "razarajući otkucaj srca" od oko 27 milijuna godina, ali ne znamo što je uzrok tome, kažu znanstvenici

index.hr
Čet, 24 Lip 2021 00:00 UTC

© Stocktrek Images

Tijekom zadnjih 260 milijuna godina Zemljom su kročili i izumrli dinosauri, superkontinent Pangea razlomio se na kontinente koje imamo i danas, a ljudi su brzo i nepovratno promijenili svijet u kojem živimo.

Izgleda da je naš planet kroz sve to vrijeme prolazio kroz razne faze geoloških aktivnosti, koje su se, tvrde stručnjaci, ipak većinom zbivale u nekim određenim razdobljima. Prema najnovijem istraživanju drevnih geoloških događaja, Zemlja ima polagan i stabilan geološki "otkucaj srca" otprilike svakih 27 milijuna godina.

Ovaj puls geoloških događaja, uključujući vulkanske aktivnosti, masovna izumiranja, reorganizaciju ploča i porast razine mora, nevjerojatno je spor. Na našu sreću, znanstvenici smatraju da imamo još 20 milijuna godina do sljedećeg "otkucaja".

Grupne katastrofe

"Mnogi geolozi smatraju da se geološke aktivnosti odvijaju nasumično. Ali naša studija pruža statističke dokaze za postojanje ciklusa, što bi značilo da su ti geološki događaji povezani i da nisu slučajni", rekao je geolog Michael Rampino sa Sveučilišta New York.

Rampino i njegovi kolege analizirali su razdoblja 89 dobro znanstveno obrađenih geoloških događaja koja su se zbivala u proteklih 260 milijuna godina. Neka od tih razdoblja bila su dosta teška, s preko osam geoloških događaja tijekom relativno malog vremenskog raspona, odnosno radilo se o razarajućem otkucaju, piše Science Alert.

"Ovi događaji uključuju razdoblja izumiranja u moru i na kopnu, glavne oceansko anoksične događaje, erupcije, promjene brzine širenja morskog dna i reorganizacije ploča", navode znanstvenici.

"Naše istraživanje pokazuje da su globalni geološki događaji većinom u korelaciji i da dolaze u impulsima s temeljnim ciklusom od oko 27.5 milijuna godina", dodali su.

Geolozi već duže vrijeme istražuju mogućnost postojanja ciklusa geoloških događaja. Još 1920-ih i 30-ih stručnjaci su radili na hipotezi o ciklusima od 30 milijuna godina, dok su 1980-ih i '90-ih istraživači analizirali najbolje datirane geološke događaje u to vrijeme kako bi pobliže odredili raspon ciklusa te naveli kako bi se on mogao zbivati svakih 26.2 do 30.6 milijuna godina.

Alan Collins sa Sveučilišta Adelaide kazao je da ova najnovija studija promatra uzročno povezane događaje, odnosno da su neki od njih uzrokovali sljedeći.

"Izgleda da stvarno postoji ovaj ciklus od 26 do 30 milijuna godina. No, još nam uvijek nije jasan njegov temeljni uzrok", rekao je Collins.

Planet X?

Neke analize Rampina i njegovih kolega pokazuju da bi uzrok ovim razarajućim otkucajima srca mogao biti udar kometa, dok je jedan stručnjak predložio da bi ovakve snažne geološke aktivnosti mogao potaknuti i prolazak Planeta X.

"Ovi ciklički impulsi tektonike i klimatskih promjena mogu biti rezultat geofizičkih procesa povezanih s dinamikom tektonike ploča i plašta ili bi ih mogli uzrokovati astronomski ciklusi povezani s putanjom Zemlje unutar Sunčevog sustava i galaksije", navode znanstvenici u novoj studiji.

Istraživanje naziva A pulse of the Earth: A 27.5-Myr underlying cycle in coordinated geological events over the last 260 Myr objavljeno je u časopisu Geoscience Frontiers.

Komentar: U knjizi Earth Changes and the Human Cosmic Connection ("Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza")
naš Pierr Lescaudron u jednom od poglavlja pod naslovom Dolazi Nemesis predlaže odgovor na sada izraženu nedoumicu - šta je "uzrok razarajućeg otkucaja Zemlje od oko 27,5 milijuna godina". Dio teksta prenosimo ovdje:

Nakon što je utvrđeno da se većina cikličkih masovnih izumiranja dogodila zbog asteroida, drugo se pitanje pojavilo: što je glavni pokretač tih cikličkih asteroidskih bombardiranja? Ideja da jedan asteroid ili jato asteroida mogu slijediti stabilnu orbitu od 27 milijuna godina mora biti isključeno.

Mali nebeski objekti ne mogu ostati dugo na stabilnim putanjama. Kao što smo više puta vidjeli u posljednjih nekoliko godina, kada se kometi približe masivnim nebeskim tijelima kao što su Saturn, Jupiter ili Sunce, oni su ili uništeni, razbijeni, drastično oslabljeni, "uvučeni" (otuda i naziv "kometi koji uranjaju u Sunce"), ili susret mijenja njihovu putanju jer su nasilno izbačeni natrag iz unutrašnjeg Sunčevog sustava. Dakle, malo je vjerojatno da je jato asteroida moglo prijeći solarni sustav, održati stabilne orbite tijekom putovanja, a zatim se vratiti u unutrašnji Sunčev sustav na svojoj sljedećoj revoluciji i učiniti to više puta u priodu od preko 500 milijuna godina, kao što je predložilo istraživanje Rauppa i Sepkovskyog.

Osim toga, tako duga orbita podrazumijeva da bi hipotetski asteroidi putovali nekoliko svjetlosnih godina od Sunčevog sustava i bili podvrgnuti razornim gravitacijskim silama drugih zvijezda.

Ako asteroidi ne mogu pratiti tako stabilnu orbitu od 27 milijuna godina sami po sebi, onda nešto drugo to očito radi; nešto dovoljno veliko da može održati stabilnu orbitu; i nešto što redovito šalje nove komete prema nama. Iz toga je Richard Muller došao do ideje da solarni suputnik - Sunce blizanac - slijedi takvu orbitu.

Svakih 27 milijuna godina, u svom približavanju Sunčevom sustavu, takav suputnik bi poremetio asteroide ili komete koji su lokalni njegovoj orbiti, gurajući i vukući ih duž svoje putanje.

Muller je nazvao taj hipotetski sunčev suputnik "Nemesis", po grčkoj božici koja neumoljivo progoni pretjerano bogate, ponosne i snažne. Zapravo to je sasvim prikladan izbor imena, kao što ćemo vidjeti dalje u našoj raspravi o mogućoj ulozi koju "bogati, ponosni i moćni" igraju u kozmičkim događajima.

Nakon Mullerovog pionirskog rada, nekoliko istraživačkih timova uključujući i astronoma Franka Lowa sa Sveučilišta u Arizoni i Thomas Chestera iz NASA-inog Jet Propulsion Laboratory (JPL), počeli su pretraživati nebo kako bi pronašli Nemesis. Njihova potraga je trajala godinama, ali nije dala pozitivne rezultate, tako da promatrači još trebaju pronaći Nemesis. No, kao što smo ranije spomenuli, neke zvijezde nisu uopće svijetle, kao što je slučaj sa smeđim patuljcima (Dan Whitmire je tu kategoriju zvijezda izabrao kao glavnu za Nemesis) i, u manjoj mjeri, izumrlim crvenim patuljcima (Mullerov izbor).

Ako je Sunčev suputnik smeđi patuljak - i ako također orbitira u ekliptičnoj ravnini - traganje za njim bi doslovno bilo poput traženja tamnog, nevidljivog objekta okruženog milijunima svijetlih, sjajećih, podvig još teži nego traženje igle u plastu sijena. To je prilično prikladna metafora jer do sada nije postojala tehnologija koja bi nam omogućiti da uspješno i automatski otkrijemo tamna nebeska tijela poput smeđih patuljaka, kao što Whitmire objašnjava:

Trenutno, pretražujem izvore u vrijednosti pola milijarde točaka u 2MASS bazi podataka za dokaz o ovom objektu. Ovo istraživanje je pokrilo 99% neba u skoro infracrvenim valnim duljinama od 1 - 2 mikrona. Optimalna valna duljine za našu potragu je 5 mikrona ali takva anketa punog neba ne postoji, za sad.²¹

Ako Nemesis postoji, činjenica da nije pronađen unatoč godinama istraživanja snažno predlaže da je tamna zvijezda.