Od Oktobarske revolucije, Rusija je izvozila pjesmu. Ni promjene u političkoj situaciji, ni strašne ratne nevolje nisu mijenjale snagu ni posvećenost pjesmi. Kad bi pjesma zaorila, svi su znali da iza nje stoje široka srca nekih novih ljudi, sa širinom potrebnom da obuhvate cijeli Sovjetski Savez, i probude porobljene ljude diljem svijeta.
Kada se nakon raspada Sovjetskog Saveza činilo da će Rusija posrnuti i pasti, pjesma se nije stišala, a njeni su glavni nositelji bili pripadnici akademskog vojnog zbora, osnovanog 1926. godine u Moskvi. Njihove izvedbe sovjetske i ruske himne, internacionale i brojnih drugih pjesama, postale su svjetski prepoznat identitet Crvene Armije, ali i više od toga. Izvedbe revolucionarnih pjesama širile su poruku da je radnički pokret humano i nepobjedivo nastojanje kolektiva da izgradi bolji svijet.
Nakon otvaranja Rusije zapadu, zbor je pokazao svoju pravu veličinu, surađujući s brojnim svjetskim umjetnicima i izvodeći razne vrste glazbe. Bez problema su zborski pjevači, akademski muzičari i vojnici svoje države, sve u jednom, prihvaćali i ironiju i šalu na svoj račun. Sjetimo se antologijskog filma Akija Kaurismakija i njegovih lenjigradskih kauboja na putu za Ameriku. Film se naslanja na glazbenu tradiciju Rusije i Amerike, ismijavajući rigidni sovjetski birokratski sustav. Kad su film, i njegovi glumljeni “Rusi” postali svjetski poznati, u veličanstvenim nastupima spojili su svoje izvedbe s Aleksandrovim zborom, u jedno glazbeno tkivo. Poruka ljudskosti i tolerancije širila se preko svih politika, granica i zapreka smišljenih da razdvoje ljude.
No Aleksandrov zbor, poznat i kao zbor Crvene Armije, nije bio samo zbor. Njegovi su solisti, u fascinantnim glazbenim izvedbama, utegnuti u vojne uniforme, ostavljali bez daha slušatelje cijelog svijeta. Širina Volge, sibirska zima, vjera u budućnost, sve se čuje kad zapjevaju odabranici Aleksandrovog zbora, pravi glasnici posvećeni narodu iz kojeg dolaze.
Osnivač zbora, Aleksandar Vasiljevič Aleksandrov, rođen je 1883. godine u mjestu Plakhino, jugoistočno od Moskve. Kao dječak je pjevanjem ostavljao tako snažan dojam, da je otputovao u Sankt Petersburg i postao pjevač zbora katedrale Kazan. U klasi Nikolaja Medtnera, studirao je kompoziciju u Sankt Petersburgu i Moskvi, gdje je 1918. postao profesor glazbe.
Po osnivanju zbora, proveo je mnogo godina kao njegov direktor, i na toj poziciji stekao naklonost Staljina. Uspješno je nastupao na “Exposition Internationale des Arts et Techniques dans la Vie Moderne”, održanoj od 25. svibnja do 25. studenog 1937. u Parizu. Svome sinu, koji ga je naslijedio na mjestu zborovođe, naglašavao je da zbor ne predstavlja samo vojsku, nego i sovjetski narod.
Staljin je Aleksandru Vasiljeviču osobno, i pjesniku Sergeju Mihalkovu, dao zadatak da spjevaju novu himnu Sovjetskog Saveza, službeno prihvaćenu 1. siječnja 1944. Himna je postala izuzetno popularna. Korištena je kao službena himna do raspada SSSR-a 1991. godine, a od 2000. je s izmijenjenim tekstom opet postala službena himna. Tekst himne je opet napisao Sergej Mihalkov. Najbolji je izvođač himne, naravno, bio Aleksandrov zbor.
Na svojoj posljednjoj misiji, sastav Aleksandrovog zbora krenuo je u doba radosti i slavlja razveseliti vojnike Ruske Federacije u Siriji. Daleko od doma, ti vojnici nastavljaju tradiciju žrtvovanja Crvene Armije za boljitak cijelog svijeta. Na žalost, Aleksandrov zbor ovu misiju nije obavio zbog tragičnog događaja. Obiteljima stradalih i cijelim Oružanim snagama Ruske Federacije izražavamo naše iskreno suučešće, pamteći glazbu i glazbene poruke tragično preminulih glasnika mira.
Neka im je vječna slava i hvala.
Komentari čitatelja
na naše novosti