Kroz pisanu istoriju možemo da vidimo da je elita u svom nagonu za vladanjem, razvila mnogobrojne načine za kontrolu svesti narodnih masa. Jedan od najranije zapisanih takvih događaja bila je pojava na svetskoj sceni mističnog entiteta po imenu Yahweh/Jehovah i otada su stvari krenule nizbrdo (ili su za nekog postale bolje, zavisno od tačke gledišta).

U XI-tom veku, jedan Persijanac po imenu Hasan bin Sabah postavio je ideju direktne kontrole uma na jedan drugi nivo, ne samo radi opšte kontrole društva, kao što je ona uz pomoć religije, plemenskih normi, tabua, običaja i tradicija.

Za Hasana je zapisano da je poticao iz jedne persijske plemićke porodice i da je pobegao iz Persije nakon što je bio upetljan u neku krađu novca. Nakon što je pronašao utočište u Egiptu, Hasan je počeo proučavati organizacionu strukturu i učenje jednog tajnog kulta koji je bio poznat pod imenom “Dar ul Hikmat”. U isto vreme, on je kažu ovladao i tzv. “mračnim veštinama Kabale”, što je docnije imalo dalekosežne posledice. U stvari, ovde prilazimo veoma misterioznoj stvari: kombinaciji masonerije i tajnog kulta judaizma.
Ove fanatične grupe, ostvaruju iz svojih tajnih uporišta uticaj koji je bio neproporcionalan sa njihovom veličinom. Osmog avgusta 1164. godine persijska “Nizariyya” je iz njihovog sedišta u Alamutu, “Orlovskog gnezda”, proglasila “Veliko uskrsnuće”, raj na zemlji, koji više ne prihvata nikakve ovozemaljske zakone. Ovde se verovatno radi o izvornim podacima dosta poznate istorije o “Asasinima”; vođe su obezbeđivale lojalnost svojih sledbenika tako što su im obezbeđivali hašiš, te su članovi bratstva tako doživljavali rajski osećaj i veselje, kako je bilo opisano u Kuranu. I kada su dobili zadatak oni se nisu plašili smrti, jer su jedva čekali da poginu u nekoj borbi i tako ponovo osete blagostanje koji su delimično već okusili. (Sons of the Serpent Tribe)
Formalno poznata kao “Shiah Ismai”, ova zloglasna sekta je tvrdila da poseduje tajne istine, i može se primetiti, od strane pažljivog istraživača, da je možda i bilo gnostičkih tendencija među takozvanim Asasinima, koji su možda postali ozloglašeni od strane drugih, kao što je to često slučaj sa bilo kojom grupom koja nastoji da propagira znanje.

Danas je generalni stav da su Asasini bili jedna teroristička organizacija koja je pokušavala da nametne neke ideje islamskom svetu uz pomoć izvršavanja atentata na verske i političke lidere koji su im se suprostavljali. Još uvek pokušavam da pronađem dokaze za te tvrdnje, ali za sada to je sve rekla-kazala, a jedino što zasigurno znamo je da su Asasini razbijeni od strane Mongola u 1250-toj godini. Ali za njih se priča da su zatresli temelje celog muslimanskog sveta, pa je umesno pitati se, da se to možda nije bilo desilo iz nekih drugih razloga, možda istih onih kao i u slučaju Katara, koji su u svoje vreme zatresli temelje Katoličkog sveta?

assassins
© Unknown"Asasini", sledbenici Al-Hasana, koji se smatraju "onima slabog morala"
U svakom slučaju, prema pričama i zapisima, Hasan je stvorio pravi raj u dolini ispod svog planinskog utočišta, gde bi regrutovao i obučavao nove pristalice. Ovo zvuči slično kao i priča o podzemnoj bazi Osame bin Ladena za koju se govorilo da postoji u Tora Bori, pa se kasnije ispostavilo da se tu radilo samo o nizu starih pećina, koje su bile malo komfornije od horizontalnih lisičjih jama.

Za Hasana kažu da su njegovi ljudi kidnapovali i drogirali mladiće, pa ih onda prebacivali u tu dolinu. Tamo bi nakon što bi se osvestili pomislili da se nalaze u raju, jer bi se našli u jednom luksuznom ambijentu okruženi desetinama lepih devojaka koje bi ih zabavljale uz obilje pića i hrane. One bi im takođe govorile da su ih Alahovi anđeli doveli u raj, te su tako ti mladići provodili neko vreme uživajući u vinu, seksu i drogi. Onda bi se opet misteriozno probudili negde u mestu gde su pre živeli, sami i razočarani. Moglo je proći i po nekoliko meseci njihovog uobičajenog bednog života, dok se ne bi opet iznenada probudili u onome za šta su čvrsto verovali da je “Muslimansko nebesko carstvo”. Nakon tri ili četiri takvih iskustava, većina njih su postajali poslušni robovi Hasana i njegovih ubojitih planova. Ubeđeni u to da je Hasan sam Alah koji je sišao na zemlju, oni su bez griže savesti i milosti ubijali svoje mete; a zatim rado odlazili u smrt, sigurni u svoje mesto u Raju.

Ovo zvuči slično onome što se danas događa u SAD među onima koji za sebe tvrde da su redovno otimani ili kontaktirani od strane vanzemaljaca.

Vraćajući se na istorijski redosled događanja, čini se da su terorističke metode, koje su pripisane Asasinima bile korišćene na sličan način i od strane katoličke Crkve u njihovom krstaškom ratu protiv Katara.

Nakon nekoliko godina brutalnog masakriranja ljudi, pravnog i ekonomskog uništenja poretka zemlje i najužasnijih zločina koji su mogli svedočiti o čovekovoj nehumanost, Papa Gregorije IX je smatrao da su rezultati jedino što se računa u bitki za vernike. On je nameravao da iskoreni katarizam sa lica zemlje i proveo je mnoge neprospavane noći da bi stvorio sistem kojeg je konačno primenio da bi izašao na kraj sa ovim jeretizmom.

Prvo je imenovao specijalne papske poslanike kojima su data velika ovlašćenja za primenu sile i kažnjavanje ljudi, nešto slično onome što imamo danas u SAD-u u obliku organizacije “Homeland Security”, i onda ih je razaslao po Evropi. Ljudi koji su bili odabrani za izvršenje ovog zadatka bili su istinske psihopate, a misiju terora su sprovodili sa zadovoljstvom u celoj Evropi.

Papa Gregorije IX je prvo postavio te biskupe-psihopate po episkopskim poslanstvima u Južnoj Francuskoj i oni su nudili velike novčane nagrade svakome ko bi im odao nekog jeretika. I u najboljim vremenima ovaj sistem potkazivanja svojih suseda bio je primamljiv. Ali u vremenima kada je stanovništvo svuda bilo skršeno i izgladnelo nakon više od 20 godina divljanja krstaških armija, bilo je skoro nemoguće odupreti se ovakvom jednom mamcu. Pravilo je bilo da se od jeretika konfiskuje njihovo imanje i da se onda ono podeli između onoga koji ga je odao, crkve i krune. Naravno u svakoj zemlji koja je bila razorena, a ljudi raseljeni i izgladneli nakon što su godinama bili izlozeni haraču i otimačini imovine i dobara od strane iste te crkve, plemstva i krune, bilo je mnogo onih koji su proglašavali i “izdavali jeretike” - svoje susede za novac.

Robert le Bourgre, što u prevodu znači "hulja", sugerišući nam prezir kojeg su ljudi imali prema njemu, terorisao je nekada mirnu severnu Francusku. Drugi papski izaslanik, Conrad fon Marburg uspešno je nalazio jeretike svuda na području pokrajine Rheinland. Hiljade ljudi su poslate na lomaču, često istog dana u kome su bili optuženi. Ovo zasigurno zvuči poput Busha i njegovih privatnih kazamata za mučenje u bazi Guantanamo. Conrad je jahao na jednoj muli zajedno sa svoja dva pomoćnika i donosio je užas i stradanja u svako mesto kojem se približio. Čak je i lokalno obično sveštenstvo videlo o kakvim se tu besmislicama radi, te je tako odlučilo da nešto preduzme. Tridesetog jula 1233. godine, jedan franciskanski sveštenik, vođen nagonom za pravdu, presreo je Conrada na putu i ubio ga.

Ali Papa se onda okrenuo Dominikancima. U proleće 1233. godine, papski dominikanski inkvizitori su bili postavljeni u mestima Toulouse, Albi i Carcassonne. Inkvizitori su se potom smenjivali tokom vremenskog perioda od 600 godina.

Stotine ljudi je dovođeno na svedočenje pred inkvizitorima. Ista pitanja su često bila ponavljana, konstruisana tako da ubace sumnju kod ispitivane osobe, navodeći je da pomisli šta bi to moglo biti poznato inkvizitorima i ko im je to mogao reći. Metod američkog programa "Total Information Awareness" gotovo je isti, zar ne?

Osoba za koju se sumnjalo da je katarski simpatizer nije bila informisana o tome za šta je konkretno optužena; takođe nije imala ni pravo da sazna ko su oni koji su je optužili; i ako bi se usudila da traži pravnu pomoć, onda bi njen advokat mogao takođe da bude optužen kao jeretik ili njihov zaštitnik.

Ovo sada sve više i više podseća na Bushov “Rat protiv teorizma”...

Kakva god da je bila presuda inkvizitora - koji je ujedno bio tužilac, sudija i porota - nikakva sudska žalba nije bila dozvoljena. Bilo ko je mogao biti neograničeno držan u zatvoru za ispitivanje mučen i ponižavan bez davanja razloga ili objašnjenja.

Isto kao danas, kada se osumnjičeni imenuju kao “neprijateljski teroristički borci”.

Tako je srednjovekovna inkvizicija uništila veze i poverenje u ljudsko društvo. Potkazivanje suseda ne samo da je postalo obaveza, nego i strategija za preživljavanje. Danas SAD svojom politikom sve više liči na tu srednjovekovnu inkviziciju.

Tokom 100 godina, inkvizicija je bila sastavni deo života u Languedocu. Dolazak inkvizitora u grad je bio prilika za ponižavajući prikaz moralnog kolapsa, baš kao što je to danas slučaj prilikom dolaska George W. Busha.

Teoretski, naravno, niko ne bi mogao biti kažnjen, ukoliko niko ne bi pričao i potkazivao, jer inkvizitor ne bi mogao da deluje bez nekog osnova: naloga ili prijave. Međutim, u praksi nijedna duštvena zajednica toga vremena nije imala dovoljno jaku koheziju da bi bila u stanju da se suprostavi ovom tajnom tribunalu.

Isto ovo danas važi i u Americi. Svako je već odavno adekvatno kondicioniran da gleda "Reality TV" i "Survivor" šou programe i tu su pravila poznata: “Uradi nešto drugome pre nego što drugi uradi to tebi”. Model za ovo što se događa danas je dakle postavljen u Languedocu, onda se stvar ponovila i usavršila u nacističkoj Nemačkoj za vreme Hitlera, a danas se to isto događa u SAD.

Nakon što bi stigao u neki grad, inkvizitor bi se prvo povezao sa lokalnim sveštenstvom. Svi muškarci stariji od 14 godina i žene starije od 12 godina, morali su da dođu na ispoved kako bi demonstrirali svoju odanost Katoličkoj crkvi. Oni koji se ne bi pojavili, bili su prvi koji su podvrgnuti istrazi. Onda bi inkvizitor održao jedan govor u kome bi pozvao ljude da provedu nekoliko dana u jednom dubokom razmišljanju, kako o svojim aktivnostima u prošlosti i sadašnjosti, tako i o planovima za budućnost, a onda da dođu iduće nedelje i da mu se povere.

Nakon perioda od sedam dana, svima onima koji se nisu pojavili bio je uručen sudski poziv. Kazne su se kretale od gubitka imovine do gubitka života. Osim toga što je podrazumevalo kao smrtni prestup samo sumnja na to da se bude Katar, kažnjivi prestupi uključivali su i sakrivanje Katara, kao i neprijavljivanje bilo kakvog slučaja jeretizma. Jedini pravi dokaz istinske odanosti Katoličkoj crkvi bio je broj ljudi koje je čovek bio spreman da potkaže!

Inkviziciji je trebalo samo deset godina da uz pomoć nekoliko vodećih psihopata-fanatika uspostavi jednu smrtonosno efikasnu birokratiju koja će trajati skoro čitavih 600 godina. Oni su zapošljavali stotine marginalnih individua koje su saslušavale hiljade ljudi sa jednom monotonom procedurom, za koju je napravljen i jedan “praktični priručni rečnik” za ove “službenike”.

Sa jednom listom prestupa koji su se označavali “jeretičkim” ili su podržavali jeretizam, što je uključivalo i to da je kriv čak i onaj koji je video jeretika kako mu prolazi pored kuće a nije ga prijavio, inkvizicija je nastavila da teroriše narode u Evropi u tolikoj meri, da je to danas skoro nemoguće zamisliti. Ukupan broj ljudi koji je bio pozivan da svedoči po nekoliko puta, bio je ogroman. Nekim čudnim slučajem u ovoj istorijskoj ironiji, Katari koji su verovali da je materijalni svet postao svet zla i da on nije toliko bitan koliko duhovni - inspirisali su ovu kodifikaciju Policijske države koja važi i danas.

U mestu Languedoc je sačinjena jedna zbirka izjava, odnosno priznanja desetina hiljada ljudi uz pomoć koje se stvorila i jedna mentalna mapa stanovništva celog tog područja. Preko pet hiljada zapisnika sa tih saslušavanja i sudskih procesa koji su sačuvani do danas, predstavljaju samo mali deo celog obima krvavog posla Inkvizicije.

Inkvizitorski priručnici su bili napravljeni kako bi služili kao uputstvo za rad velikog broja tih papskih sudova u Evropi. Priručnici su podsećali inkvizitore na to da istaknu da je njihov posao spasavanje ljudskih duša, ali mislim da one koji su ostali bez glave i imovine sigurno niko ne bi mogao uveriti u tako nešto.

Languedoc je dakle bio laboratorija za represiju.

cathars
Katari su razvili sofisticirano mirnodopsko društvo. Da li je to razlog zašto su tako nasilno iskorenjeni?
Reputacija inkvizicije bila je povećana uz pomoć veoma “talentovanog” inkvizitora iz Tuluza po imenu, Bernard Gui - onaj nitkov u romanu Umberta Eco-a “Ime Ruže”. Inkvizitori su uspeli uhvatiti šačicu Katara, ubedili ih da pređu na katoličanstvo i platili im njihova svedočenja. Jedan od njih - Sicard Lunel fon Albi je dao dominikanskim fratrima jednu dugačku listu katarskih simpatizera, u kojoj je čak potkazao i svoje roditelje! Svi oni koji su mu kao Kataru pomogli u životu, bilo da su mu dali da prespava kod njih ili da su ga nahranili ili mu dali teglu meda, bili su uhvaćeni i kažnjeni. Njegova reč je bila dovoljna, a on i još nekolicina drugih bili su smešteni u jednom dvorcu izvan Tuluza u smislu neke srednjovekovne verzije "programa za zaštitu svedoka". Sicard je bio dobro plaćen za ovu svoju perfidnost i doživeo je duboku starost. Čovek se samo može pitati, koliko mu je taj njegov ostatak života bio miran.

Mučenja i torture optuženih nazivale su se “ispitivanjima”. U Languedocu naizmenično su se smenjivale grupe visoko obrazovanih inkvizitora, potpomognuti sa informantima i surovim mučiteljima, koji su bili potpomognuti od strane totalitarne Katoličke crkve. Tako su oni uspeli da sa detaljnim priručnicima i uvećavajućim "obaveštajnim" registrima, polako ali sigurno, izbrišu svaki trag pokreta Katara sa lica Zemlje.

Hiljade učesnika drama ljudske savesti završile su u tamnicama ili na krvavim lomačama. Krajem tog veka samo najhrabriji su se usuđivali da kažu da je ovaj svet zao... To nije bio pravedan sistem; to je bio sistem napravljen da proizvodi strah. A takav je i ovaj današnji “Rat protiv terorizma” u Americi. [Inkvizicija George Busha]

Inkvizicija je dovela francusku monarhiju i Katoličku crkvu na poziciju apsolutne vlasti i moći. Međutim, što je paradoksalno, ovaj brutalni genocid nad Katarima ostavio je jedno seme za uništenje kako crkvene tako i moći monarhije. Njih je najveći broj običnih ljudi tajno i intezivno duboko mrzeo i na njih je gledao sa nepoverenjem, da je Protestantska reformacija i Francuska revolucija odrasla u srcima masa. "Apres moi, le deluge”... “I bio je to jedan krvavi potop”, međutim on nije mogao biti kontrolisan. Brutalno terorisanje ljudi ili njihovo izgladnjavanje može da razljuti mase.