Nažalost, kada je riječ o vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država i izjavama američkih dužnosnika, ne možemo primijeniti da njihov koncept sadrži razumijevanje situacije ili da je primjenjiv u trenutnim okolnostima.
Naime, vrlo lako je primijetiti veliki jaz između američke propagande, koja kao da gubi vezu s realnošću i bilo kakvom humanošću, te američkim aktivnostima na terenu. U svakoj zemlji posebno.
Što se tiče Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH, američka diplomacija je bezrezervno podržala rad i presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Iako presuda u odnosu na počinjene zločine vjerojatno nije upitna, Washington je u pola rečenice kratkog priopćenja izjavio da je podržava, ne obazirući se nimalo na eskalaciju napetosti i sukoba koji na političkoj razini bjesne između Zagreba, Mostara, Sarajeva, Banja Luke i Beograda.
Zlokobna najava "kako Washington mora povratiti ulogu pouzdanog posrednika" kao da najavljuje namjerno raspirivanje mržnje i napetosti, da bi se američki emisari na vrhuncu uzavrelih strasti mogli pojaviti kao "nositelji mira i stabilnosti na narode koji žive na ovim prostorima".
Zapravo, čak i prije posljednje presude u Haagu je nemir među centrima političke moći balkanskih državica unio Deutsche Welle, koji je s dva intervjua, jedan s Bakirom Izetbegovićem, a drugi s Mladenom Ivanićem, bez obzira koliko se kasnije novinari Zorica Ilić i Bahri Cani pravdali da su ostali mediji dio izjave iz izvukli konteksta, pokrenuo lavinu polemika i izjava koje graniče s govorom mržnje.
Naravno, sve ovo stvara idealne uvjete za dolazak "pouzdanog posrednika", dok je za spora Hrvatske sa Slovenijom oko Savudrijske vale zadužen potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans, koji će posjetiti Zagreb i Ljubljanu u "posredovati u bilateralnom sporu oko arbitražne odluke o graničnom prijeporu".
Dakle, na postoji nijedan segment vanjske politike u regiji o kojem narodi ovih prostora ne mogu odlučiti sami i svima je potreban nekakav posrednik, kao da smo zaista "balkanska plemena koja se guše u šljivovici i krmetini", kako nas gledaju još od vremena Austro-Ugarske monarhije.
Što se tiče Srbije, najočitiji primjer je bila nedavna izjava američkog veleposlanika da su SAD uložile 4 milijarde dolara u Srbiju. Misli li Kyle Scott da bi mu Srbi trebali zahvaliti za to?
Zaista, "vrlo impresivna" ulaganja nakon uništavanja ekonomske infrastrukture zemlje. Ekonomski gubici Srbije, koja je opljačkana i lišena razvoja, samo od bombardiranja iznose oko 70 milijardi dolara, dok prema ukupnom izračunu iznose oko 200 milijardi dolara. To bi bila suma koju Washington izravno duguje Srbiji.
Mogu se računati i drugi gubici, uključuju bombardiranje osiromašenim uranom. Neizravni gubici među populacijom, Srba i manjina, bez razlike, koji u području masovnih udara imaju najvišu razinu onkoloških bolesti u Europi. Ove je gubitke nemoguće zbrojiti, jer je riječ o ljudima koji su osuđeni na užasnu smrt od posljedica američkih bombardiranja.
Među njima su i kosovski Albanci, koji su neizmjerno zahvalni NATO paktu, iako sa 7 milijardi dolara bruto domaćeg proizvoda, ili 3581 dolara po stanovniku, uz Moldaviju, imaju najniži standard u Europi i što im je navodno "neovisna" domovina predodređena da bude NATO poligon. 2014. se otkrilo da su Ujedinjeni narodi sakrili od javnosti izvješće koje otkriva da je 1999. NATO tijekom bombardiranja na Kosovo bacio oko 10 tona osiromašenog urana, što je prenio kosovski portal Gazeta Express, ali Atlantsko vijeće u Kosovu vidi pouzdanog saveznika i sigurno mjesto za vojnu kontrolu jugoistočne Europe, posebice Zapadnog Balkana, prije svega kako bi nas zaštitili od "ruskog avanturizma".
Američka propaganda je uspjela uvjeriti dio javnosti kako oni nisu odgovorni za izbijanje rata i da su se zalagali za cjelovitost bivše SFRJ, a ako to nije bilo moguće, onda barem za mirno rješenje i sporazumni razlaz po uzoru na Čehoslovačku.
No, pažljivijim praćenjem i istraživanjem ne tako davne povijesti nije teško zaključiti da je Washington potaknuo rat u Jugoslaviji, da bi potom pokrenuo transformaciju balkanske regije u američkom interesu.
Dakle, SAD nisu uzrokovale štetu samo Srbima, koje su tijekom rata u BiH javno označili za neprijatelje, nego i neograničenu štetu svim narodima i zemljama na ovim prostorima.
U smislu ulaganja, što je govorio američki veleposlanik u Beogradu? Gdje su te 4 milijarde dolara i koje su to tvrtke otvorene tim novcem? Zašto nema nikakvog rezultata? Što se poboljšalo? Na sva ova pitanja nema nikakvih odgovora, osim ako Kyle Scott u ulaganja nije ubrojio i novac za brojne nevladine udruge, kupovinu i osnivanje medija i podmićivanje srbijanskih političara. Tada bi mogli govoriti o 4 milijarde dolara, možda i više.
Kada govori o ulaganjima, Kyle Scott iskrivljuje stvarnost. Ovdje "ulaganja" znače samo jednu stvar, a to su korištenje resursa i sirovina i jeftine radne snage, tako da cjelokupna dobit odlazi u SAD i ne ostaje ni u Srbiji, niti u drugim zemljama u kojima imamo slična ulaganja. Dakle, izjava ambasadora Scotta nije ništa drugo nego propaganda.
Sada se Washington prebacuje na završnu fazu preobrazbe balkanske regije. S tim u vezi, izjava izvršnog potpredsjednika Atlantskog vijeća Damona Wilsona za Glas Amerike 28. studenoga je vrlo indikativna.
Wilsona je rekao da će SAD preuzeti kontrolu nad jugoistočnom Europom, a fokus je vojna nazočnost.
Znači li to da su u Sjedinjenim Državama sigurna da se Rusija, Kina, pa čak i Njemačka, povlače iz regije, stoga nema ničega čega bi se trebali plašiti i da će ova regija biti pod punom američkom kontrolom? No, ta kontrola podrazumijeva ozbiljne strateške vojne komponente.
Znakovito je da se u pozadini ovih izjava čuju glasovi albanskih čelnika, Albanije i navodno neovisnog Kosova, koji govore o ujedinjenju Albanije i Kosova, što bi značilo integraciju u jednu državnu tvorevinu. Iako to nije službeni stav ni Prištine ni Tirane, projekt Velike Albanije je u punom zamahu, a nedavnom smjenom vlasti u Makedoniji je dobio dodatni poticaj.
Damon Wilson je već spomenuo kako dolazi nova era i da Beograd mora biti spreman za "bolne odluke", a SAD i Srbija se suočavaju s "povijesnim približavanjem". U tom kontekstu, za pretpostaviti je da "bolna odluka" znači puno priznanje Kosova od strane Srbije, čemu bi slijedila provedba projekta ujedinjenja albanskih zemalja, stvarnog ili neformalnog, a za to treba pristanak vlasti u Beogradu. Sve će se to vrlo lako prikriti propagandnim frazama poput onih koje je nedavno dao američki veleposlanik u Beogradu.
Ali priča ne završava samo sa Srbijom, iako je zbog svog nejasnog stana prema Rusiji ova zemlja trenutno u fokusu američke administracije. Tu je i Bosna i Hercegovina, gdje će izmjene i dopune Izbornog zakona odrediti budućnost zemlje, Makedonija u kojoj treba konsolidirati vlast oktroiranu od strane američkog veleposlanika u Skopju i emisara iz Europske unije i brojni drugi problemi koji se trebaju "riješiti" na način da SAD budu jamac mira i stabilnosti u regiji.
To se može postići samo unošenjem podjela i izazivanjem sukoba među zemljama, ali i unutar samih naroda. Svaki narod je potrebno polarizirati na što više sukobljenih skupina i onda se pojaviti kao "pouzdan posrednik, koji će vojnom nazočnošću jamčiti da se sukobljene strane pridržavaju postignutih sporazuma".
Komentar: