Plenković i Kolinda
© lupiga.com
Postoje barem dva gledišta na Zemlju. Jedno je ono o kojem obrazovni sustav uči djecu u školi - Zemlja je dio nežive Prirode. Drugo je ono kojem svjedočimo, za kojeg nema mjesta u obrazovnim programima i službenoj znanosti - Zemlja je živa, svjesna i inteligentna.

U ovisnosti o tomu što je naš pogled na Zemlju će ovisiti i naša percepcija stvarnosti. Pa i zemaljskih trzaja u vidu potresa, poplava, oborina, iznenadnih pucanja, čudnih zvukova, tsunamija. Imamo li kuću na brdu i gledamo poplave u nizinama, mislit ćemo kako samo dalekovidni i mudri što nismo napravili kuću u dolini. Sve do trenutka dok se brda, uzvisine na kojima smo sagradili kuću ne pretvore u klizišta.

Naše okolnosti, stvarali ih sami ili tek uskočili u njih, određuju i dobar dio naših pogleda na svijet oko sebe. Ako smo mudri, onda samima sebi nećemo pripisivati zasluge za ono za što zaslužni nismo. Nećemo ni svisoka gledati na one koji se trenutno nađu na strani koja ima manje sreće. Nekad nas događaji izvan nas i našeg dosega uvjere u ispravnost vlastitih stajališta, a nekad nam tek pokažu koliko smo daleko od objektivne istine, koja egzistira neovisno o nama i onomu što privatno držimo istinitim.

Međutim, naša potraga za srećom i naša potraga za istinom, u kakvim god deklaracijama bile zapisane kao naše pravo, u ovom i ovakvom svijetu nisu prepuštene slučajnostima, niti nama samima. To što još uvijek ne postoje ministarstva istine ne znači da ne postoje službene istine čije autore i zastupnike koji nastupaju s pozicija sile, države same nije briga jesu li te 'istine' istine ili laži okićene djelićima istine, stvorene za naše, u najmanju ruku pokoravanje. U gorem slučaju za našu regrutaciju u borbi za njihove interese, u pravilu suprotne našima.

Čini se da je posljednjih dana to nametanje službene istine prešlo u još agresivniju fazu od one kojoj smo bili dosad izloženi. Naime, ne živimo ni u kakvim enklavama odvojenim od ostatka svijeta, već u modernom dobu, u državama koje su već zauzele strane, udružile se u asocijacije, prethodno uvjerivši narode kako su asocijacije za njihovo dobro i njihov interes. Jedna od takvih asocijacija je i EU, nadnacionalni entitet kojem smo prepustili pravo donošenja naših politika i naših zakona. Udruživanjem smo dospjeli u poziciju da nerijetko moramo zastupati ideje, stavove, mišljenja koji su sasvim suprotni našim osobnim, državnim i nacionalnim interesima. Hijerarhija odlučivanja je posložena - neka od nadređenih institucija EU donese zaključke, smjernice, emisari nam prenesu, nacionalne Vlade i parlamenti to provedu kroz zakone ili uredbe kao lažni nacionalni interes.

Utjehu bi nam trebala pružati činjenica da u toj hijerarhiji imamo i svoje predstavnike koje smo sami izabrali pa smo posljedično i odgovorni za postupke naših predstavnika. Iako godinama upozoravamo na manjkavosti izbornog zakona koji sustavno ignorira naš glasački utjecaj na poslijeizborne politike.

Jedna od sve učestalijih prigoda za naše svrstavanje nadređene nam asocijacije protiv onih s kojima nacionalno, državno nemamo nikakvih prijepora se dogodilo i prošlog tjedna na sastanku u Brusselu, na kojem su premijeri zemalja članica EU jednoglasno donijeli odluku o solidariziranju cijele EU s Velikom Britanijom, zemljom koja je u postupku izlaska iz asocijacije, i njenim jednostranim sukobom s Rusijom.

I sve to zbog trovanja dvoje ruskih državljana na teritoriju Velike Britanije. Riječ je o britanskom špijunu i njegovoj kćeri, koji je navodno otrovan zabranjenim nervnim otrovom koji se svojedobno proizvodio u bivšem SSSR-u.

Za trovanje dvoje ruskih državljana, od kojih je jedno britanski špijun, britanska premijerka Theresa May optužuje Rusiju, a ministar Boris Johnson Putina osobno. Rusiji daju ultimatum od 24 sata da se izjasni o njenoj ulozi u trovanju. Britanske službe 'otkrivaju' kako je korišten zabranjeni nervni otrov naziva Novičok. Na sastanku prvaka EU Britanci uspijevaju uvjeriti sve premijere/predsjednike zemalja članica kako je Rusija odgovorna za trovanja na britanskom tlu.

Slijedi unisona reakcija, odnosno akcija SAD i EU zemalja i protjerivanje ruskih diplomata.

Ono što su odlučile učiniti SAD i nekoliko zemalja EU, nije nas se trebalo ticati. Činjenica je da je Hrvatska članica NATO saveza i da iz tog članstva proizlaze određene solidarne obaveze u slučaju napada na bilo koju zemlju članicu.

Nakon Plenkovićevog povratka iz Brussela te predsjedničinog povratka iz Južne Amerike, jučer je uslijedio hitni sastanak 'državnog vrha', kojem se priključio i predsjednik Sabora Jandroković. Zaključak sastanka je - Hrvatska će proglasiti jednog ruskog diplomata personom non grata, nepoželjnom osobom i protjerati ga!

Ovakav nezapamćeni diplomatski blitz krieg u novije doba nije zabilježen. Na osnovu kojih i kakvih dokaza? O tomu nam premijer Plenković nije rekao ništa. Kao ni predsjednica Kolinda koja je samo dan-dva prije čestitala Putinu ponovni izbor za predsjednika Rusije i pozvala ga u državnički posjet Hrvatskoj.

Dosadašnje iskustvo s britanskim 'dokazima' o kemijskom oružju nas je moglo i moralo naučiti da Britanci i te kako znaju lagati i fabricirati 'dokaze', da znaju mimo međunarodnog prava izvršiti agresiju na suverenu državu (tada Irak) što je nekoliko godina poslije potvrdio i tadašnji premijer Tony Blair.

Kako su u agresiji na Irak postupali mimo međunarodnog prava, tako su postupili i u ovom slučaju. Nisu poštovali protokol Organizacije za zabranu kemijskog naoružanja (dobitnice Nobelove nagrade za mir 2013. Organizacija ima mandat da postigne cilj i namjeru Konvencije o kemijskom oružju, osigurati izvršavanje njenih odredbi i vršiti međunarodnu kontrolu poštivanja odredbi Konvencije) i ne postoji nezavisna istraga oko ovog pokušaja ubojstva.

Ili kraće - nema nikakvog dokaza da je Rusija na bilo koji način sudjelovala u trovanjima koja su se dogodila u Velikoj Britaniji!

Premijer Plenković i predsjednica Kolinda su nam dužni reći na osnovu čega su odlučili protjerati ruskog diplomata? Koji su to nepobitni dokazi predočeni u Brusselu o ruskoj umiješanosti? Zašto se Hrvatska našla među 14 zemalja od 28 koje su se 'solidarizirale' sa zemljom koja izlazi iz EU na osnovu volje svog naroda te protjerale 4 ruske diplomate, a ne među 14 zemalja koje se nisu odlučile na taj korak?

Misli li Plenković i dalje kako smo nepismeni i kako nismo sposobni razumjeti što piše u nekom dokumentu, kao što je to o nama govorio komentirajući reakcije na ratifikaciju Istanbulske konvencije? Pa nam zato nije dao nikakav dokaz na uvid?

Ili se osjeća nedodirljivo na svom brdu s kojeg gleda na nas blatnjave u poplavljenoj dolini? Ne zna da brda, koliko god moćno djelovala, znaju proklizati?

Hrvatska država nema nikakvih otvorenih pitanja s Ruskom federacijom. Rusi su krajnje korektno postupili u slučaju Agrokor, u kojem je bivši Vladin povjerenik bio odlučio da neće priznati potraživanja ruskih banaka prema Agrokoru u iznosu od 1,4 milijarde eura. Hrvatska ne ratuje u Siriji i nije ugrožena legitimnim prisustvom ruske vojske u Siriji. Hrvatska nije bila umiješana ni u kakve revolucije u Ukrajini i ne snosi odgovornost za tamošnje sukobe pa se ipak, na svoju štetu priključila sankcijama EU i SAD protiv Rusije.

Dosad smo mogli gledati kako se zapadne oligarhije odnose s prezirom prema vlastitoj javnosti, od slučaja 9/11 preko iračkog kemijskog oružja, ničim izazvane agresije na Libiju i agresije na Siriju - pri čemu su vlastitoj nezainteresiranoj javnosti uvaljivali gomile izmišljotina, laži kao opravdanje za vojne akcije.

Danas svjedočimo istom takvom preziru prema hrvatskoj javnosti kojeg ovakvim postupanjem iznosi njeno vrhovništvo.

Protiv naše volje će ratificirati Istanbulsku konvenciju. Hoćemo li se čuditi ako nas protiv naše volje uvuku u rat s Rusijom? Ovo s izgonom diplomata je početak ozbiljnog sukoba. Tužno je gledati kako se nalazimo na krivoj strani povijesti i kako nemamo razloga biti ponosni svojim identitetom kojeg danas u naše ime iskazuju briselski i američki poslušnici - hrvatski premijer i hrvatska predsjednica.

Zemlja možda jest živa, svjesna i inteligentna i možda nas kažnjava zbog našeg odnosa prema njoj poplavama, potresima, uraganima. Ali - jesmo li mi živi, svjesni i inteligentni? Ili smo tek mrtvi koji sahranjuju svoje mrtve, a anemični nam kroje lijesove?