Takav način izigravanja pravila je u svojoj poznatoj knjizi "Zarobljeni um" Czesław Miłosz nazvao "ketman", kada su disidenti u bivšem Istočnom bloku objavljivali kritičke napise o sustavu, znajući da će izazvati bijes u nacionalnom Centralnom komitetu i samoj Moskvi, a onda bi tjednima pisali "demantije", "kako nisu tako mislili i krivo su protumačeni", zaklinjući se istovremeno na vjernost Komunističkoj partiji i lokalnim i sovjetskim vladarima. No, pravi cilj je bio ostvaren, jer su uspjeli reći što su htjeli.
Slično izgleda druga faza Trumpova predsjedanja, kada je činio "što ga je volja" u Singapuru, Helsinkiju i unutarnjim pitanjima važnim za SAD, ali, kao što tvrdi Thomas Wright, sada više nema potrebe za Trumpovom verzijom "ketmana", jer stanar Bijele kuće bez ikakve kontrole i okova ulazi u otvorenu bitku protiv cijelog svijeta.
Problem je što Trumpova bitka nema nikakve veze s njegovim predizbornim obećanjima, niti onim što je tvrdio početkom svog mandata i nazire se da je i ovaj američki predsjednik, usprkos tvrdnjama da nije pristaša takve politike, blizak neokonzervativcima koji su u protekla dva desetljeća potpuno preuzeli nadzor nad Washingtonom. Donald Trump je opasniji od njegovih prethodnika zbog činjenice da se okružio ljudima poput Boltona i Pompea, koji su mu odani do te mjere da će svaku njegovu inicijativu podržati i braniti, čak i ako su sami imali drugačiju ideju kako ostvariti isti cilj.
U ovom planu smo došli do Venezuele, gdje se odlučuje sudbina američkog carstva i neokonzervativnih vladara "duboke države". Na nesreću Venecuelanaca, naravno.
U Venezueli se vodi bitka za multipolarni svijet ili uspostavu "Američkog carstva"
Koji je pravi cilj Donalda Trumpa? Svrgnuti Madura i istodobno pogoditi Kinu i Rusiju, nakon čega slijedi udar na preostale klimave stupove multipolarnog svjetskog poretka. SAD su sila u opadanju i malo je vjerojatno da su spremne surađivati s velikim silama u nastajanju, što potvrđuju i činjenice. Donald Trump cijelom svijetu pokazuje da je Washington još uvijek u stanju vršiti pritisak i provesti destabilizaciju gdje god poželi, što je glavna odlika vanjske politike neokonzervativne elite.
Ako američka javnost zbog nekih ostvarenih povlastica Obaminu eru još pamti s nostalgijom, to sigurno ne misle Pentagon i novi stanovnici Bijele kuće, koji se sada utrkuju s vremenom u borbi kako bi spriječili preporod protivničkog tabora, ne nužno demokrata, te eliminirali preostale džepove antiameričkog otpora u svijetu.
Dnevni red vanjske politika Trumpove administracije je vrlo eksplicitan i ne ostavlja prostora za proizvoljna tumačenja. Cilj je do 2020. oslabiti suparnike i prisvojiti bogatstva svih velikih svjetskih sila, čime bi iz pepela podigao i realizirao neokonzervativne snove o Novom američkom stoljeću.
Kao i njegovi prethodnici, Trump mora ispuniti vrlo tešku zadaću, po ambicijama sličnu i riskantnu onoj koju je ispunio Reagan.
Trump vrlo dobro zna što želi kada kaže da ne želi nastaviti voditi beskrajne i vrlo skupe ratove poput onog u Afganistanu i isto tako zaglaviti u Siriji. "Strateško povlačenje" iz područja gdje ne dobiva ništa mu daje mogućnost da se usredotoči na područja koja stvarno nešto vrijede. Na Kinu, Europsku uniju, Rusiju i Iran, jer su to četiri sile koje najviše zabrinjavaju američku elitu.
Kina je na meti jer je jedini kandidat koji je uistinu u stanju izazvati i možda pobijediti "Američko carstvo". Europska unija se mora slomiti i dodatno pokoriti centru zbog univerzalističkih ambicija Francuske i ekonomske moći Njemačke. Rusija mora "pasti" jer pod Vladimirom Putinom provodi plan preporoda i vraća status kojeg je nekoć u euroazijskom prostoru i diljem svijeta imao SSSR. Na kraju imamo Iran, koji je u fokusu američke vanjske politike samo iz razloga što predstavlja egzistencijalnu prijetnju planovima jedinim pravim američkim saveznicima na Bliskom istoku, a to su Izrael i Saudijska Arabija.Trump neće lako ostvariti ove planove, jer su svi od navedenih protivnika proširili i ojačali svoj utjecaj u svijetu.
Donald Trump zna i da ima malo vremena na raspolaganju, jer se Putinovi euroazijski snovi polako ostvaruju, a kineski Novi put svile je već u fazi realizacije. Otpor Teherana je jači nego ikad, a Europska unija je ekonomski div koji alternativnim rješenjima odgovara na naredbe Washingtona, što je ranije bilo nezamislivo.
U ovom kontekstu globalnog kaosa su uobličene brojne diplomatske i strateške inicijative Trumpa. Vidljiva je potpora euroskeptičnom populizmu u Europskoj uniji kojom želi potkopati liberalni blok na čelu s Francuskom, trgovinski rat protiv Kine kojim želi oslabiti sposobnost oživljavanja kineskog projekta Novog puta svile, utrkuje se s vremenom da spriječi obnovu Rusije kao globalne supersile, prisiljavajući Moskvu da počini iste pogreške koje su uzrokovale kolaps Sovjetskog Saveza, što je Putin prepoznao, te preciznu i artikuliranu strategiju za Bliski istok s ciljem da revolucionarna vlada Islamske Republike na kraju kapitulira.
U sve četiri bitke se Trump ponaša vrlo pragmatično, zbog čega u Europi, na primjer, dobiva simpatije određenih krugova koji s punim pravom ne mogu smisliti "vrli novi svijet neoliberalizma", iako je konačni cilj Washingtona zavladati zemljama Europske unije, kao i onima koje nisu dio bloka, isključivo zbog prednosti koje će to donijeti Americi, nikako ne zbog nekakve "slobode" koju njegov "bivši" bliski suradnik Steve Bannon upravo propagira među Europljanima.
Promatranje svakog od ova četiri teatra sukoba i strategija koja se provode ističe jednu stvar. Trump ima uspjeha, a oni koji tvrde suprotno to ignoriraju, ili poznaju malo stvarnih činjenica ili to jednostavno čine u lošoj vjeri.
U tom kontekstu i pritisak kojeg vrši kako bi svrgnuo vladu u Venezueli, što nije novost, uokviren je u kontekstu borbe protiv multipolarnog svjetskog poretka u nastajanju. Upravo u ovoj zemlji vlada posljednji predstavnik revolucionarne i antiameričke ljevice koji, uz Kubu i Nikaragvu, prelazi u interesnu sferu Kine, Rusije, Irana, pa čak i "privremeno odmetnute" Turske.
Uništenje "chavisma", ne kao venecuelanskog, već latinoameričkog pokreta, istovremeno je udar na svaku od navedenih zemalja, jer se pretpostavlja da bi se ubrzo na meti i pred rušenjem našla "sandinistička" vlada Daniela Ortege u Nikaragvi, na kraju i Kuba.
Stoga ne čudi što su među Madurovim pristašama i ove zemlje, kao što ne čudi da je Rusija, koja je prije samo nekoliko godina Havani otpisala dug od 32 milijarde dolara, sada posuđuje kubanskim vlastima 38 milijuna dolara za novo oružje, iako Moskva ni sama ne zna kada će i kako Kuba taj novac vratiti.
Nikaragva i Kuba su povezane s nasljednikom Huga Chaveza iz različitih razloga, ali ih povezuje činjenica da su "otrovna ruža" u zajedničkom i iznova konsolidiranom "američkom dvorištu", baš onakvom kako ga je u svojoj doktrini krajem XIX stoljeća zamišljao američki predsjednik James Monroe.
Rusija i Kina već imaju brojne sporazume o energetskoj i gospodarskoj suradnji s Venezuelom, zemljom s najvećim rezervama nafte na svijetu, dok je za Iran antiamerički Caracas ključan kao most za prodor u latinoamerički kontinent, gdje pripadnici Hezbollaha dolaze još od vremena Chaveza.
Francuska i Njemačka su u ovom pitanju odmah slijedile volju Washingtona, iako su Pariz i Berlin vrlo dobro znali da priznanjem "uličarskog predsjednika" stvaraju opasan presedan. Naime, Juana Guaidó se nije proglasio predsjednikom poštujući zakon i ustav, na čemu zemlje Europske unije insistiraju, a to u budućnosti može stvoriti vrlo neugodne situacije. Nitko ne može reći da je državni udar u Venezueli uspio i Trump ovaj proces još uvijek treba privesti kraju. Ali što ako se pokaže da je ovo bio samo jedan u nizu pokušaja svrgavanja "chavista" u Caracasu, a oni sutra, na primjer, priznaju neovisnu Kataloniju? Europa se ovdje ponaša vrlo nedosljedno, ali samo zbog straha od novih trgovinskih svađa i nadajući se da će se Trump predomisliti, što se neće dogoditi.
Jedina dosljedna zemlja je bila Italija i vrijedi pročitati odgovor kojeg je talijanski potpredsjednik vlade Luigi di Maio 6. veljače uputio Juanu Guadiou, koji je dan ranije tražio priznanje njegova predsjedništva iz Rima.
Odgovor kojeg je Luigi di Maio uputio Guaidou 6. veljače
"Poštovani predsjedniče Narodne skupštine, hvala Vam na ljubaznom pismu od 5. veljače i riječima kojima ste opisali bliskost koju su narod i talijanska vlada uvijek pokazivali prema Venezueli, i tu bliskost i solidarnost želim potvrditi.Dakle, samo je Rim eksplicitno i nedvosmisleno i pisanim putem stao u obranu međunarodnog prava i, slobodno se može reći, multilateralnog svjetskog poretka.
Svjesni smo da Venezuela prolazi kroz složeno i bolno razdoblje povijesti. U tom pogledu, kao što znate, moje je puno uvjerenje da talijanska vlada mora izbjeći bilo kakvo vanjsko uplitanje i već smo posrednik između stranaka sa željom da pomognemo Venezueli da pronađe zajednički put do političkog legitimiteta koji dolazi kroz nove slobodne izbore pod nadzorom međunarodnih organizacija.
Neka Venecuelanci odluče svoju budućnost na miran i demokratski način, ali prije svega na biralištima. Vjerujem da je potrebno da talijanska vlada zadrži neutralan i neometan pristup procesu koji vodi do ovih izbora, potičući prije svega konstruktivan dijalog između stranaka, ujedno s ciljem da se ne potakne daljnja podjela na međunarodnoj razini i njezine moguće posljedice u smislu destabilizacije zemlje.
U tom smislu mislim da su riječi pape Franje vrlo važne, a koristan odgovor na ovaj poziv bi bila odluka za pokretanje uspostavljanje dijaloga. Talijanski ministar vanjskih poslova Moavero bit će u Montevideu kako bi 7. veljače nazočio ministarskom sastanku međunarodne kontaktne skupine za Venezuelu, kako bi radio na tom cilju, kojeg smatramo jedinim održivim putem za budućnost venecuelanskog naroda.
Koristim ovu priliku da Vam pošaljem svoje najbolje pozdrave.
Luigi Di Maio"
Luigi di Maio nije slučajno spomenuo papu Maria Bergoglia, koji je isti poziv uputio prije svog odlaska na put u Ujedinjene Arapske Emirate. Iako mnogi vjeruju u suprotno, često bez ikakvih dokaza, Vatikan je iznimno zainteresiran za Latinsku Ameriku, ali se politike Washingtona i Svete stolice tamo sukobljavaju.
Naime, kada je izabran ovaj papa, gotovo svi poznavatelji prilika u Rimokatoličkoj crkvi su to protumačili kako okretanje Latinskoj Americi, kontinentu gdje katolička crkva gubi sve više vjernika. No oni ne postaju komunisti ili nevjernici, već prelaze u razne evangelističke zajednice, sve do jedne sa sjedištem Sjedinjenim Državama. "Geopolitička evangelizacija" koju provodi Washington je samo u Brazilu katoličkoj crkvi otela 30% vjernika. Uključujući ostatak potkontinenta, broj "obraćenih" se računa u desecima milijuna, što je vidljivo i tijekom izbornih i drugih procesa u latinoameričkim zemljama. Vatikan svakako želi naći način da se tome stane na kraj, zbog čega je u neobjavljenom sukobu s bijelom protestantskom elitom u Washingtonu.
Tako se može reći da je u ovu naizgled perifernu borbu za globalnu hegemoniju, iako u drugom svojstvu, uključen i Vatikan. Sadašnji papa je, između ostalog, izabran i da zaustavi odljev vjernika Latinske Amerike u crkve Washingtona. A nitko bolje od pape Bergoglia, koji je rodom odande i stoga duboko poznaje unutarnje dinamike, ne bi mogao ispuniti ovu misiju.
Uspjeh ili neuspjeh argentinskog pape će se mjeriti po nasljeđu u borbi protiv proliferacije evangeličkih sekti, ali je u međuvremenu potrebno razumjeti informacijski rat kojeg protiv Vatikana vodi aktualna američka uprava. Svi skandali koji su se krili godinama, a koji su potkopali vjerodostojnost ovog pontifikata, povezani su s Trumpovim ratom protiv multipolarnog svijeta.
Dok se prethodni papa Ivan Pavao II, nakon što je u Poljsku odnio novac kojeg je CIA odvojila za Lecha Wałęsu, Solidarność i rušenje komunizma, fokusirao na religijski ekumenizam, papa Franjo je gurnuo Vatikan da ozbiljno radi na izgradnji multipolarnog poretka, čime je za SAD prešao granice prihvatljivog.
Aktualni papa je podržao produbljivanje odnosa s Iranom, podupire nuklearni sporazum i pozdravlja rad predsjednika Hassana Rohanija.
U odnosima s Rusijom, papa je potpisao povijesni sporazum s patrijarhom Ruske pravoslavne crkve Kirilom I na Kubi i nije priznao nekanonsku Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. S Kinom se potpisivan sporazum o imenovanju biskupa i planira se prvi posjet jednog pape Sjevernoj Koreji. Sve se to dogodilo u pozadini neprestanih napada i od strane desničarskih populista, koji neobično i jednako gorljivo brane atlantski evangelizam i judeokršćanski identitet zapadne civilizacije, ali oštro kritiziraju Vatikan i njegovu potporu umirućoj latinoameričkoj ljevici.
Kako god bilo, navedena četiri stupa multipolarnog svijeta imaju potporu Vatikana, koji je već pokrenuo svoj crkveni aparat u Venezueli kako bi se pokušao izgraditi kanal dijaloga između izvršne vlasti i opozicije. Ako pogledamo odgovor talijanskog zamjenika premijera Luigia di Maia, ove su aktivnosti gotovo koordinirane s vladom Italije.
Svidjelo se to nekome ili ne, Rimokatolička crkva je još uvijek jedan od ključnih čimbenika u političkom životu latinoameričkog kontinenta. Papa sada djeluje u nadi da će njegovi napori dati isti rezultat kao u Kolumbiji, gdje je njegova uloga bila ključna u postizanju mirovnih sporazuma iz 2016. godine između vlade i ljevičarske gerile FARC.
Isto tako, Rusija i Kina, zajedno s Meksikom i Urugvajem, također rade na gušenju američkih pokušaja nasilnog svrgavanja vlade, izbjegavanju građanskog rata, zaštiti Madura i uvjeravanju opozicije u potrebu dijaloga.
Stoga je Venezuela posebno važna, ne samo zbog njenih dragocjenih rezervi nafte, kako se misli. U pitanju nije samo sloboda venecuelanskog naroda, već i sudbina međunarodnih odnosa. Ovdje se vodi borba o čijem ishodu ovisi hoće li prevladati multilateralni svjetski poredak ili će Trump uspjeti realizirati snove neokonzervativaca o globalnoj američkoj hegemoniji i Novom američkom stoljeću.
Komentari čitatelja
na naše novosti