Ko gura Ameriku nazad na Bliski istok, da se bori u novom i širem ratu od onih koje je već vodila u ovom veku?
Ali Khamenei
Govoreći na državnoj televiziji o izgledima za rat u Zalivu, iranski vrhovni vođa ajatolah Hamnej kao da je odbacio tu ideju. Neće biti rata...mi ne tražimo rat, a ni Amerikanci. Oni znaju da to nije u njihovom interesu".

Ajatolahova analiza o tome da rat nije u interesu ni jedne ni druge države je tačna. Razmislite o posledicama rata sa Sjedinjenim Državama za njegovu zemlju.

Stotine iranskih brzih brodova i pregršt podmornica bi bilo potopljeno. Iranske luke bi bile minirane ili blokirane. Izvoz nafte i prihodi od nafte bi bili stopirani. Aerodromi i raketne baze bile bi bombardovane. Iranska ekonomija bi propala. Iranu bi trebale godine da se oporavi. Iako su nuklearna postrojenja u Iranu pod stalnim nadzorom i kontrolom redovne inspekcije, i ona bi bila uništena.

Teheran to zna i zbog toga Iran, uprkos 40 godina neprijateljstva, nikada nije želeo da pokrene rat sa "velikim Satanom" i ne želi ovaj rat kojem smo, čini se, svakim danom sve bliži.

CUI BONO?

Šta bi takav rat značio za Sjedinje Države? On ne bi doveo do "promene režima" ili obaranja iranske vlade koja je preživela osam godina kopnenog rata sa Irakom za vreme Sadama Huseina.

Ako bismo želeli da u Teheranu nametnemo režim koji bi nam više odgovarao, morali bismo to da učinimo na isti način kao što smo učinili sa Nemačkom i Japanom nakon 1945. godine ili sa Irakom 2003. godine. Morali bismo da napadnemo i da okupiramo Iran.

Ali u Drugom svetskom ratu smo imali 12 miliona ljudi pod oružjem. A za razliku od 2003. godine i rata protiv Iraka (koji predstavlja jednu trećinu veličine i populacije Irana), danas nemamo stotine hiljada vojnika da ih regrutujemo i pošaljemo u Zaliv.

Niti bi Amerikanci podržali takvu invaziju, što je predsednik Donald Tramp shvatio u svojoj kampanji 2016. godine. Osim nekoliko gradskih okruga, Amerika nema entuzijazam za novi bliskoistočni rat, niti stomak da svari bilo kakvu okupaciju Irana. Štaviše, rat sa Iranom bi uključivao oružane borbe u Zalivu koje bi izazvale barem privremeno obustavljanje prevoza nafte kroz Ormuski moreuz - i svetsku recesiju. Kako bi to pomoglo svetu? Ili Trampu 2020. godine? Koliko bismo saveznika imali u tom ratu?

Španija je povukla svoju jedinu fregatu iz flote Džona Boltona koja se zaputila ka Zalivu. Britanija, Francuska i Nemačka ostaju u nuklearnom sporazumu, nastavljaju trgovinu sa Iranom i deluju kao "hladan tuš" za naše obaveštajne izveštaje koji kažu da se Iran sprema da nas napadne. Turska smatra Iran kulturnim i ekonomskim partnerom. Rusija mu je de fakto bila saveznik u građanskom ratu u Siriji. Kina i dalje kupuje iransku naftu. Indija je upravo ugostila iranskog ministra spoljnih poslova.

Dakle, ponovo se vraćamo na Ciceronovo pitanje: Cui bono? Ko zaista želi ovaj rat? Kako smo došli do ove provalije? Pre godinu dana, državni sekretar Majk Pompeo izdao je mekarturijanski ultimatum (po Daglasu Mekarturu, američkom generalu koji je igrao važnu ulogu na Pacifiku u Drugom svetskom ratu; prim. prev.), iznoseći 12 zahteva prema režimu u Teheranu.

POMPEOV ULTIMATUM

Iran mora napustiti sve svoje saveznike na Bliskom istoku - Hezbolah u Libanu, Hute u Jemenu, Hamas u Pojasu Gaze - mora povući sve snage pod iranskom komandom iz Sirije, i, zatim, mora razoružati sve svoje šiitske milicije u Iraku.

Iran mora zaustaviti svako obogaćivanje uranijuma, dati čvrsto obećanje da nikada neće proizvoditi plutonijum, ugasiti sve reaktore za tešku vodu, otvoriti sve svoje vojne baze za inspekcije kako bi pokazao da nikada nije imao tajni nuklearni program i prestati sa testiranjem raketa. A ako tako ne bude učinio, biće ugušen sankcijama.

Pompeov govor u Heritidž fondaciji zvuči kao uslovi za predaju koje je Cezar diktirao nekom poraženom plemenu u Galiji, iako mi tek treba da se borimo i da dobijemo rat, što je obično preduslov za diktiranje uslova predaje. Iran je odlučio da zanemari Pompeove zahteve. Stoga su mu SAD nametnule teške sankcije, sa brutalnim efektima.

Ipak, ako se ponovo pogledaju mesta iz kojih je Pompeo naredio da se Iran povuče - Liban, Jemen, Pojas Gaze, Sirija, Irak - nijedan naš vitalni interes nije bio ugrožen bilo kojom vrstom iranskog prisustva. Narod koji ima proble sa Hamasom u Gazi i Hezbolahom u Libanu su Izraelci, čija okupacija je stvorila te pokrete.

Što se Jemena tiče, Huti su zbacili saudijsku pudlicu. Predsednik Sirije Bašar el Asad nam nikada nije pretio, iako smo naoružali pobunjenike da ga svrgnu. U Iraku, šiitska milicija, podržana od strane Iranaca, pomogla nam je da odbranimo Bagdad od napredovanja ISIS-a na jugu, prilikom kojeg je zauzet Mosul.

Ko to želi da se vratimo nazad na Bliski istok, da se borimo u novom i širem ratu od onih koje smo već vodili u ovom veku u Avganistanu, Iraku, Siriji, Libiji i Jemenu? Odgovor je: Pompeo i Bolton, Bibi Netanjahu, prestolonaslednik Muhamed bin Salman i sunitski kraljevi, prinčevi, emiri, sultani i razne druge džefersonijanske demokrate na južnoj obali Persijskog zaliva.

I da ne zaboravimo da pomenemo Trampove protivnike i neokonzervativce u izgnanstvu koji se brinu o svojim povređenim egoima i čija ideja o slatkoj osveti podrazumeva povratak SAD-a na Bliski istok u rat sa Iranom, koji bi potom doveo do kraja Trampovog predsednikovanja.

Preveo Radomir Jovanović
Izvor Buchanan.org