bliski istok
© Wikipedia
Navršilo se desetljeće od pokretanja prve revolucije tzv. arapskoga proljeća u Tunisu i svrgavanja autoritativnog predsjednika Zinea el-Abidinea Ben Alija, koji se 14. siječnja 2011. godine, bježeći pred revolucionarnim kaosom, ukrcava u zrakoplov i odlazi u azil u Saudijskoj Arabiji. Sada, toliko godina nakon njegova bijega, ništa nabolje u Tunisu se nije promijenilo. Jedna diktatura zamijenjena je drugom - diktaturom islamističkih ekstremista.

Tunis je u potpunom političkom kaosu. Nakon godina ekonomskog propadanja, desetu godišnjicu početka revolucije u Tunisu obilježavaju sukobi prosvjednika i islamističke vlasti očito podržane od najekstremnijih dijelova islamističke javne i podzemne scene. Uhićenja i žestoki sukobi s policijom koji u žestini jačaju od godišnjice Ben Alijeva pada nastavljaju se i ovih dana. Prema izvješću BBC-ja, 31. ožujka u nastavku žestokih sukoba prosvjednika i policije diljem Tunisa bijesna masa pokušala je u gradu Tataouineu na jugu zemlje, baš kao u vrijeme rušenja vlasti Ben Alija, nasilno zauzeti kompleks vladinih objekata, na što je policija odgovorila suzavcem i gumenim mecima. Voice of America, pak, sredinom ožujka javlja da Tunis deset godina nakon arapskog proljeća puca po šavovima.

Trećina mladih je bez posla, a zemlju je pogodio val nereda i prosvjeda zbog trajnih političkih sukoba i katastrofalno vođene ekonomije. S prosvjednicima se, osim policije, fizički na ulicama obračunavaju i pristaše vladajuće islamističke stranke Ennahdha. Koliko je duboko Tunis, umjesto uspostave demokracije zapadnoga tipa, što je bio proklamirani cilj prevrata, potonuo u islamistički ekstremizam, svjedoči bizarna okolnost da je jedno od ključnih političkih pitanja oko kojeg se pletu sukobi pravo žena na nasljeđivanje imovine. Prema viziji vladajućih političkih snaga, žene praktički ne bi trebale biti direktni nasljednici imovine nakon smrti bračnog partnera ili srodnika jer bi to pravo bilo rezervirano za muške nasljednike.

Potpuna destrukcija

Tako se na primjeru prve države koju je zahvatila revolucija arapskoga proljeća i jedine u kojoj je ona uspjela jasno vidi što su u svojoj biti predstavljale navodno prodemokratske revolucije arapskoga proljeća. Kristalno je jasno da to nisu bile nikakve demokratske, nego islamističke revolucije kojima je jedan autoritarni režim zamijenjen drugim tipom diktature.

Desetljeće od njihova pokretanja jedini učinci počinjenih nasilnih prevrata i dalje su samo: jačanje snaga islamističkog ekstremizma u arapskim državama, politički kaos, progoni kršćana i drugih vjerskih manjina, potpuna ekonomska destrukcija većine arapskih država praćena nastavkom krvavih ratova svih sa svima i daljnjim prelijevanjem migranata prema europskim državama.

Nema razloga sumnjati da će se takva zbivanja nastaviti i sljedećih godina, i to iz dva razloga.
  • Prvi je činjenica da revolucije arapskoga proljeća potaknute i aktivno obavještajno i direktno vojno podržavane od SAD-a i europskih sila nisu arapskomu svijetu donijele nikakvu demokraciju, nego samo nove diktatore umjesto starih i nove podjele i izvore sukoba uz razorne i kanibalizirane ratove bez kraja i konca.
  • Drugi razlog je što nova američka administracija predsjednika Joea Bidena ne prihvaća činjenicu da je arapsko proljeće propalo u samome startu i da je na Bliskome istoku nemoguće nasilno implementirati liberalnu demokraciju zapadnoga tipa.
Nova američka politika - dakako, europska, jednako kao i prije deset godina, u stopu je slijedi - po svim pokazateljima, vraća se na početak priče.

Katastrofalne rezultate nametnutih prodemokratskih transformacija u regiji Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka pripisuje svom i savezničkom nedovoljnom angažmanu i vjeruje da je moguće i potrebno pokušati ponovno. U arapskome svijetu izvan aktivnih ratnih žarišta, tamo gdje vlada prividni mir, ponovno se nešto opako kuha. Američki i europski vodeći mediji koji su i prije odigrali važnu ulogu u opravdanju obavještajnih i vojnih intervencija u arapskome svijetu sve češće riječ daju tzv. prodemokratskim aktivistima s Bliskoga istoka, pa tako ponovno imaju nešto reći oni koji zagovaraju nastavak revolucije u Egiptu i rušenje diktatora, generala Al-Sisija.

Kao da nije dovoljno što je Egipat prvom arapskom revolucijom gurnut barem 20 godina unazad. Indikativna su i previranja u vladajućim krugovima Jordana, pa i u samoj kraljevskoj obitelji, direktno usmjerena na destabilizaciju jedne od rijetkih arapskih država koja je prije jednog desetljeća uspjela izbjeći pošast uvođenja zapadne liberalne demokracije neliberalnim revolucionarnim prevratima arapskoga proljeća.

Ukradena revolucija

I nakon cijelog desetljeća remek-djelo američke i europske politike, tzv. arapsko proljeće, još punom silinom iskazuje svoj karakter čistog zlodjela. Iako europska, a djelomično i američka politika, pokušava u svjetskoj javnosti stvoriti paradigmu arapskih revolucija kao spontanih događanja naroda i od islamista ukradenih demokratskih revolucija, u tome jednostavno ne uspijeva. Zadah zla i ubojstava teško je sprati s uobičajeno prljavih i krvavih ruku političkih elita. Nove tehnologije omogućuju građanima uvid u svaku rečenicu koju su političari izgovorili godinama ranije. Nekada je za takvo što trebalo kopati po pismohranama i hrpama starih novina, a danas je dovoljno nekoliko sekundi internetske pretrage.

Najbolji sažetak svega što se događalo u regiji Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka u proteklih deset godina dao je sam, nedavno reizabrani glavni tajnik Arapske lige, egipatski diplomat Ahmed Aboul Gheit krajem listopada 2019. godine. Na skupu Europske unije i arapskoga svijeta, održanom u Ateni 29. i 30. listopada te godine na inicijativu europskih sila i pod nazivom "Strateško partnerstvo", tajnik Arapske lige praktički je razbio licemjerni i suludi skup rekavši:
"Molim vas, maknite se iz arapskoga svijeta. Dosta smo patili".
Njegova poruka upućena je, kako je sam naglasio, "svima koji pokušavaju intervenirati u arapskome svijetu", pozivajući ih da "to prestanu činiti jer ne pomažu, nego samo pogoršavaju ionako lošu situaciju".

Da ne bi bilo dvojbe koga smatra odgovornim za serijal krvavih ratova u arapskome svijetu i pokretanje migracijske krize, europskim partnerima pod nos je gurnuo smrad arapskoga proljeća, od europske politike podržavanog i uzdignutog do razine mitološkog demokratskog pokreta. Bez imalo obzira prema vrhunaravnim demokratskim standardima i istančanim osjećajima Europljana prema demokratskoj političkoj praksi tobože prodemokratske revolucije arapskoga proljeća napokon je stvari nazvao pravim imenom.
"Arapsko proljeće nije bilo nikakvo proljeće, nego arapsko uništenje", rekao je Gheit.
Prigoda i način na koji je to izrekao ne ostavljaju nimalo sumnje da upravo svoje europske sugovornike i njihove američke saveznike smatra odgovornima za nastale posljedice i da inducirane revolucije u arapskome svijetu smatra njihovim djelom i pokušajem izvoza zapadnog tipa demokracije na arapske prostore koji su za tamošnje stanovništvo završili općim pokoljem koji i danas traje.

Uzgred rečeno, predstavnici Europske unije zabrinuto su na skupu raspravljali o stanju u arapskome svijetu i načinima reguliranja tobože nekontroliranih migracijskih kretanja s tog područja prema Europi, nudeći suradnju i pomoć arapskim državama, licemjerno prikrivajući vlastitu ulogu u pokretanju kaosa na prostorima MENA-e (Bliski istok i Sjeverna Afrika).

Neporeciva je činjenica da su vodeće države Europske unije u suradnji s američkim partnerima, neke uz direktnu upotrebu vojne sile, a neke, kao što je Njemačka, uz jaku diplomatsku aktivnost u cilju realizacije svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na prostorima MENA-e pokrenule uz pomoć posrednika, među kojima su bili i najekstremniji dijelovi holdinga islamističkog terora, nasilnu transformaciju cijele regije. Izvršena je disolucija svih arapskih država koje su im se pritom našle na putu i u konačnici pokrenuti veliki migracijski pokreti koje lažno nazivaju migrantskom krizom, iako je zapravo riječ o planiranim i vođenim procesima.

Mora otići

O tome svjedoče izjave vodećih američkih i europskih političara iz toga doba, koje se danas pokušavaju gurnuti u zaborav, koji je najsnažnije oružje vladavine političkih i financijskih elita nad građanima. Zapadna politika nije bila nikakav nijemi promatrač zbivanja u regiji Sjeverne Afrike i na Bliskome istoku, nego aktivni pokretač zbivanja.

Tako krajem ožujka 2011. godine, dok svjetske agencije izvještavaju o britanskim i francuskim zračnim udarima po ciljevima u Libiji, u Londonu diplomati članica NATO-a i Arapske lige raspravljaju o budućnosti te zemlje. Američka državna tajnica Hillary Clinton kao predvodnica intervencije izjavljuje da međunarodna zajednica mora pomoći u uvođenju demokratskog sustava u Libiji i susjednim zemljama:
"Pod različitim vladama, pod različitim uvjetima, ljudi izražavaju jednake temeljne želje: glas u njihovoj vladi, završetak korupcije, slobodu od nasilja i straha, šansu za dostojanstven život i da najbolje iskoriste talente koje im je Bog dao." "Te ciljeve nije lako postići. No oni su neupitno vrijedni našeg zajedničkog truda".

Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle poručuje: "Jedna stvar je vrlo jasna i jasno je treba reći Gaddafiju: Tvoje vrijeme je gotovo. Moraš otići".
Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a tadašnji britanski ministar vanjskih poslova William Hague izgovorio je, pak, povijesnu rečenicu:
"Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su potpuno sigurni kao partneri".



Komentar: Klanje u izvedbi NATO-a: James i Joanne Moriarty razotkrivaju istinu o tome što se dogodilo u Libiji


Milijarder mračnih vizija, George Soros, samozvani filantrop, a stvarno ucijenjeni terenski operativac sa statusom gusara u službi američke i britanske državne politike i financijske oligarhije Wall Streeta i londonskog Cityja, čija je mreža organizacijski i financijski stajala iza revolucionarnih pokreta arapskoga proljeća, oduševljeno je tada pred kamerama CNN-a izjavio da će "demokratske revolucije izmijeniti krajobraz Bliskoga istoka". Uistinu su ga promijenile do neprepoznatljivosti - eto ga, deset godina poslije, u dimu i plamenu. U središtu bliskoistočne apokalipse nastale iz arapskoga proljeća.

Imperijalne sile

No u trenucima kada Gaddafijev režim pada i kada oporbene snage preuzimaju kontrolu nad Libijom, ukazuju se pravi razlozi američke i europske filantropije. Predsjednik Europskoga vijeća Herman Van Rompuy izjavljuje da EU želi ponovno izgraditi odnose s Libijom, a da će njezino "čvršće povezivanje s europskim tržištem omogućiti bolje izglede za uspjeh tranzicije u toj zemlji". Već početkom listopada britanski Heritage Oil objavljuje da je za samo 19,l5 milijuna dolara uspio kupiti kontrolni udio u libijskoj tvrtki za pružanje usluga na naftnim poljima Sahara Oil Services. Francuski Liberasion objavljuje da su nove libijske vlasti ustupile 35 posto libijskog naftnog biznisa francuskim naftnim tvrtkama u zamjenu za francusku političku i vojnu podršku.

Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe hladno je potom izjavio da je "logično da zemlje koje su aktivno podržavale pobunjenike dobiju privilegije u obnovi Libije". Poslije su se u igru upleli i Talijani sa svojom tvrtkom Eni, smatrajući da kao nekadašnji kolonijalni gospodar Libije imaju pravo sudjelovati u podjeli plijena iako nisu sudjelovali u obavještajnom i vojnom svrgavanju libijske vlasti. Bili su to začeci sukoba imperijalnih sila na libijskome tlu koji se i danas nastavljaju. Ono što su prije deset godina na početku arapskih revolucija definirali riječima danas provode u djela i međusobno se tuku za kontrolu nad libijskim energetskim izvorima financirajući i naoružavajući različite islamističke milicije koje za različite američke i europske naftne tvrtke vode posredničke ratove.

Lomljenje kostiju otpora i preslagivanje bliskoistočnih prostora ostvareno je primjenom američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskoga istoka formulirane u agendi Velikog Bliskog istoka, kasnije preimenovanoj u inicijativu Šireg Bliskog istoka, koju su Amerikanci u lipnju 2008. godine uspjeli progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta, među kojima je i Rusija, uspostavljen je proces "Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost Regije šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike" koji je predviđao "redovita izvješća o stanju ljudskih prava, vladavine prava i razvoja demokratskih institucija, redovite sastanke na ministarskoj razini s tematikom političkih i gospodarskih reformi uz usporedne sjednice organizacija civilnog društva i poslovnih lidera".

Tajna agenda

Bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak agendu je nazvao čistom "deluzijom koja će pokušajem vanjskog nametanja reformi dovesti do anarhije na Bliskome istoku", a tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac proročanski je 9. lipnja 2008. godine ustvrdio da usvojena agenda "provocira promjene koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija". Razvoj zbivanja pokazao je da su bili u pravu.

Tako su zbivanja koja su u startu, kao i sve slične simpatično nazvane i pažljivo organizirane revolucije, izgledala kao spontani revolt i pobune arapskih naroda protiv opresivnih i korumpiranih diktatorskih režima u državama Bliskoga istoka, u sljedećim godinama pokazala svoje pravo krvavo lice, promijenila geopolitičku kartu regije i u konačnici dovela na scenu ISIL i sve što danas predstavlja islamistički terorizam. Po tko zna koji put u povijesti neuvjerljivo "događanje naroda" pretvorilo se u uvjerljivo klanje drugih naroda i vjerskih skupina.

Zar je ikako drugačije i mogao završiti nasilni eksterni pokušaj ugradnje demokracije zapadnoga tipa u bliskoistočna društva i rušenje autoritarnih sekularnih režima koji su bili jedina dugogodišnja brana islamističkim organizacijama u svojim državama nego upravo islamističkim trijumfom i krvoprolićem.

Shvatio je to čak i Mohamed el-Baradei, jedan od vođa revolucije u Egiptu i protivnik Hosnija Mubaraka, kada je nakon islamističke pobjede podržao ni manje ni više nego državni udar generala Abdela al-Sisija koji je svrgnuo i utamničio vođe Muslimanske braće i zaratio sa islamistima. Dobro su to znali i kreatori i kontrolori nastalog kaosa, ali njihovi ciljevi u startu su bili sasvim drugačiji od Baradeiove naivne želje za egipatskom demokracijom. Tobožnje demokratske revolucije za njih su bile samo sredstvo za planirana velika geopolitička preslagivanja Bliskoga istoka i nova iscrtavanja karata umjesto stoljeća stare regionalne konstrukcije stvorene tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot i potvrđene mirom iz Sevresa davne 1920. godine.

Tobožnja briga

Riječ je o dugoročnoj geopolitičkoj agendi SAD-a i europskih sila, što je glavnom tajniku Arapske lige zacijelo vrlo dobro poznato, pa je njegova zamolba na skupu u Ateni 2019. godine bila više demonstrativni prikaz stanja stvari na koje ne može utjecati nego rezultat njegova uvjerenja da su promjene moguće.

Jednostavno rečeno, veliku američku i europsku strategiju prekrajanja Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike u cilju stvaranja preduvjeta za punu realizaciju strateških, ekonomskih i političkih interesa prikrivenu tobožnjom brigom za prosperitet arapskoga svijeta nastavit će nova administracija u Washingtonu punom silinom, bez obzira na to kakve primjedbe imao čelnik Arapske lige ili bilo tko iz arapskoga svijeta. U tom kontekstu nisu isključena nova nasilna previranja u regiji Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka u novom pokušaju provođenja onoga što nije uspjelo u proteklih deset godina.