Veliki broj protivnika teoretičara zavjere slaže se da bi zabrana stranica, članaka ili sankcije autorima izazvala suprotan efekt. Ali gotovo da se i ne govori koja je suština teorija zavjere. U ovom članku pojam "teorija urote ili zavjere" nećemo svrstati u negativni kontekst, nego je cilj sagledati drugu stranu i nastojati otkriti sile koje leže iza ljudskog ponašanja. Ovdje ćemo dati samo površan pregled bez dubinske analize koja zahtijeva više prostora. Površni pregled trebao bi rasvijetliti ključne stvari i ponuditi odgovore na neka od pitanja koja se postavljaju o pitanju ovog društvenog fenomena koji se razvio usporedno s pojavom korona krize.
STIGMATIZACIJA, TABU I UGLED
Kao prvo, sam pojam je stigmatizirajući i može nas navesti na krivi put. Cilj stigmatiziranja je obezvrijediti mišljenje autora i diskreditirati ga na svim razinama. Osim stigmatizacije, ovim pojmom izbjegava se smislena i intelektualna rasprava, odnosno stigmatiziranjem određena osoba nastoji izbjeći polemiku. S ljudima koji su "teoretičati zavjere" nema rasprave jer je on "lud" ili ne zna što govori. Nadalje, bitno je istaknuti da veliki broj ljudi uopće ne spada u teoretičare zavjere nego su jednostavno sumnjičavi (vidi niže primjer).
Osim stigmatizacije i izbjegavanje smislene polemike, pojmom "teorija zavjere" stvara se tabu. Prema Erichu Frommu ("S one strane okova iluzije"), tabu je uz jezik jedan od filtara koji sprječava prodor svijesti do našeg uma. Ukoliko se nešto (ili netko) označi kao teorija zavjere, dio populacije će odbiti suradnju, čitanje ili javno izjašnjavanje o toj temi. Fromm kaže da je strah od odbacivanja toliko snažan da je osoba spremna prihvatiti iracionalno opće prihvaćeno društveno ponašanje i prihvatiti društvene fikcije samo da ne bude izopačena iz društva. Stoga se sumnja (ljudska osobina) potiskuje i prihvaća se karakter masa - slijepo vjerovanje.
Otac psihologije masa Gustave Le Bon ("Psihologija naroda, gomila revolucija") opisao je karakter masa kao:
"Već smo predočili kako su gomile nepristupačne razmišljanju i da shvaćaju samo grube asocijacije ideja. Zato se govornici koji je umiju impresionirati pozivaju na njihove osjećaje, a nikada na njihov razum. Zakoni logike nemaju na njih djelovanja."S druge strane, karakter pojedinca je sumnja i propitkivanje.
Tzv. protivnici teorija zavjere nisu na čistu kada i koju teoriju bi mogli okarakterizirati kao teoriju zavjere. Ovdje nisu dosljedni nego je očita pristranost. Primjerice, pokušajte objaviti članak u kojem samo iznosite sumnju da je virus "pobjegao" iz laboratorija. Ako to učinite, neupitno je da ćete biti proglašeni "teoretičarem zavjere". Ali ako to izjavi netko s renomeom poput CIA-e, onda nije riječ o teoriji zavjere nego o sumnji. Čini se da je svrstavanje subjekta, izjave ili mišljenja u domenu teorije zavjere uvjetovano ugledom odnosno statusom u društvu. Društveni status je prvi faktor koji ima ulogu društvenog filtra koji utječe na odluku u koju domenu ćemo svrstati primljenu informaciju - u domenu teorije urote ili društveno prihvatljivu teoriju.
PRISTRANOST
Osim ove problematike, nesvjesnog stvaranja društvenog filtra, kritičari teorije zavjere često promaše cijeli film jer u isti koš trpaju npr. ravnozemljaše, neutemeljene činjenice o pitanju čipova (npr. da će se cjepivima ubrizgati čip) i ljude koji sumnjaju na temelju konkretnih činjenica. Površna analitika problema daje krive rezultate. Promašaj interpretacije mišljenja i podloge na kojoj se temelji kritički stav može nas dovesti u zabludu. Sagledavanjem činjenica na kojima se temelje tzv. "teorije zavjere" došlo bi se do zaključka da mnoge teorije ne mogu biti svrstane u tu kategoriju jer su temeljene na činjenicama i logici. Ispuštanjem tih činjenica u kritici dolazi do krivog zaključka jer - nisu uvedeni svi parametri u formulu.
Unatoč tome, određeni novinari i autori površnim člancima ili raspravama sve trpaju u jedan koš čime su promašili cijeli smisao jer nije isto u isti koš staviti osobu koja sumnja i osobu koja iznosi teorije bez temelja i pokrića. Takvim površnim pristupom dolazi se do krivih zaključaka jer kao što smo naveli - u "formulu" za dobivanje rezultata nisu uvršteni svi parametri.
Da bismo razumjeli koliko je važno sagledati cjelokupnu sliku uzet ćemo primjer.
Kao primjer možemo uzeti Pfizer kojemu je na sudu dokazano da su nudili mito, lagali i prikrivali nuspojave lijekova. Zbog toga su kažnjeni sa 2,3 milijarde dolara. Ako sumnjate u sudski dokazanog lažljivca onda ne znači da ste automatski protivnik cijepljenja (ako i jeste to je vaša stvar) ili teoretičar zavjere, nego da ste potpuno normalna i zdrava osoba i na to imate pravo. Sumnja na učinkovitost cjepiva određenih ljudi temeljena je na činjenicama i dokazima da je njihov proizvođač dokazani lažljivac. Problem nastaje kada se svakog tko sumnja u valjanost proizvoda od sudski dokazanog lažljivca okarakterizira kao teoretičara zavjere. Ali takvim površnim "analizama" ne treba davati previše na težini jer je uglavnom riječ o emocionalnim ucjenama (vidi nastavak).
Potpuno je normalno da dokazanom lažljivcu ljudi ne vjeruju i tu nema ništa sporno. Recimo, nitko vas neće prozvati teoretičarem zavjere i da ste protivnih Hrvatske jer ne vjerujete bivšem premjeru - Ivi Sanaderu.
NAMJERA
Osim nedostatka jasne selekcije između neutemeljenih teorija i sumnji temeljenih na činjenicama, i ponekad jasnom stigmatiziranju što prelazi u emocionalne ucjene, kritičarima teorija zavjere nedostaje dublje sagledavanje problema. Kritičari teorija urote kao da ne shvaćaju da nije riječ o jednostavnom bihevioralnom ponašanju nego složenom kognitivnom procesu.
Naime, jedna od velikih razlika između trz. teoretičara zavjera i onih "zdravog" razuma jest interpretacija namjere. U pravilu prema teorijama zavjere, događaji su nastali sa smislenom namjerom. S druge pak strane tvrdi se da su događaji u pravilu plod slučajnosti (društvena premisa koja vjerojatno leži na temeljima evolucijske paradigme). Službeni narativ često je - splet okolnosti ili slučajnost. Ali je li baš tako?
Ako pogledamo oko sebe uvijek netko ima neku namjeru. Svijet je pun smislenih namjera što nam govori da se teorija zavjere temelji na životnom, složenom bihevioralno-kognitivnom iskustvu. Uzmimo primjere: reklamama nas namjeravaju uvjeriti da kupimo određeni proizvod, političari nas namjeravaju uvjeriti da su oni najbolji izbor, država nas uvjerava zakonima tko je u pravu. Kud god pogledamo sve je temeljeno na smislenoj namjeri. Dapače, povijest nije ništa drugo nego povijest namjera. Životno iskustvo uči nas da budemo oprezni u situacijama kada netko nešto želi od nas ili nam nešto uvjetuje. Takav pristup je zdravorazumski.
Kada kritičari teorija zavjera isključuju povijesne činjenice koja je puna loših namjera, ponovno čine veliku grešku stvarajući iluzije o prirodi ljudskog društva. Neupitno je da teoretičari zavjera znaju sami stvarati fikcije, ali nije ništa drugačije niti s njihovim kritičarima. Upravo je jedna od najčešćih fikcija kritičara pretpostavka koja je u suprotnosti s povijesnim činjenicama - čovjek ipak nema tako loše namjere. Pretpostavka je da čovjek čini greške, i tu se događaju loše stvari (što i jest točno), ali izbjegavanjem činjenica da u svijetu postoje moćni psihopati je vjerojatno temeljeno na ljudskoj prirodi koja teži stanju raja okrećući glavu od povijesnih činjenica.
Nadalje, osobe koje "proizvode" teorije zavjere često promakne činjenica da prilika stvara lopova. Ne mora iza svake lošeg događaja ili proizvoda stajati namjera ekstremnih proporcija. Na primjer: proizvođač lošeg cjepiva ne mora imati namjeru nanijeti ozljede ljudima ili počiniti genocid. Možda samo iskorištavaju situaciju i splet okolnosti, propuste u kontroli i da bi zaradili (pohlepa) u kratkom vremenu naprave loš proizvod. Neupitno je da netko za to mora odgovarati, ali treba biti oprezan s donošenjem ekstremnih zaključaka. Napominjemo da ovdje ne donosimo zaključke nego predstavljamo pojednostavljene primjere.
U medijima se može naći veliki broj površnih kritika teorija zavjera. Takvih površnih i neselektivnih "kritika" ne treba se bojati jer su površne i temeljene na emocionalnoj ucjeni.
EMOCIONALNA UCJENA
Površnim člancima i "kritikama" teorija zavjere nedostaje raščlanjivanje ljudi koji su sumnjičavi i onih koji iznose neutemeljene tvrdnje. Stoga je zamjetno da se često sve (ljude i kritike) trpa u jedan koš "teorija zavjere". Takve članke i "kritike" može se okarakterizirati kao emocionalne ucjene. Na primjer, često su takvi članci klasični copy-paste što se vidi da se svakog tko sumnja u službenu priču (npr. u učinkovitost cjepiva) svrsta u skupinu ravnozemljaša, udbaša, i nekakvih guštera (o kakvim gušterima je riječ trebalo bi priupitati autora koji bi to trebao znati).
Naravno da 99 % ljudi (procjena prema iskustvu autora) koji sumnjaju u službene priče nemaju veze s ravnozemljašima i drugim teorijama. Ovakvim plitkim člancima nastoji se svaku osobu ocrniti i strpati u koš s ljudima koji vjeruju u ravnu zemlju i nekakve guštere (stvaranje tabua i straha od odbacivanja). Na prvu je jasno da je riječ o čistoj emocionalnoj ucjeni. Karakteristika emocionalnih ucjena je da nemaju nikakvu činjeničnu podlogu i dokaznu vrijednost. Kada ostanemo bez činjenica i dokaza okrećemo se emocijama. Za smislenu kritiku potrebno je uključiti sive stanice što je nekima preteško.
U svojem kapitalnom dijelu "Emocionalna inteligencija", Daniel Goleman primjerima i znanstvenim činjenicama ukazuje koliko može biti opasno za društvo ukoliko nemamo kontrolu nad emocijama. Da se vodimo isključivo emocijama i pozivamo na njih, svijet bi doživio katastrofu.
Emocionalna inteligencija kaže nam da nije inteligentno iskorištavati tuđe emocije za promicanje vlastite agende ili mišljenja za koje nemamo čvrsto utemeljene činjenice i dokaze. Možemo iznijeti sumnju, ali neselektivno i nekritički pristupati problemu, dapače orijentirati se isključivo na emocije jest čin manipulacije. Upravo površne "kritike" u kojima se ljude koji sumnjaju u određeni proizvod ili službenu priču trpa u isti koš s ostalim neutemeljenim teorijama jest manipulacijama emocijama. Isto tako vrijedi i suprotno. Napuhavati određene priče bez nekih činjenica manipulacija je strahom.
Problem je naravno često kompleksan. Možemo imati hrpu znanstvenih dokaza da nešto ne funkcionira (npr. maske i zaključavanje), ali službeni stav cilja na emocije i nagone (nagon za preživljavanje) i tjeraju ljude da se pridržavaju mjera za koje nikad nije dokazano da funkcioniraju što prelazi u domenu manipulacije (što je i dokazano u Njemačkoj i Velikoj B.). Ovakve dokazane tvrdnje daju polet sumnji, što dovodi do velikog broja teorija neslaganja sa službenom pričom. I onda se netko čudi od kuda nastaju tolike teorije urote.
Dakle oni koji su protiv teorija urota, paradoksalno najčešće sami uzrokuju njihov nastanak svojim iracionalnim tvrdnjama i djelovanjem. Kada netko želi nadjačati znanstvene tvrdnje, uvijek će ciljati na emocije. Na taj način uvijek lako primijetimo manipulaciju. Zanimljivo je da veliki broj kritičara službene agende temelji svoje kritike na dokazanim činjenicama da se manipulira podacima. Stoga je neselektivno svrstavanje svih osoba koje sumnjanju u službene nedokazane tvrdnje i akcije još opasnije za demokraciju društva koja je ionako narušena. Stoga kritičari teorija zavjera moraju jako dobro utvrditi pozadinu teorije, a ne ih po "difoltu" svrstati u kategoriju "lude teorije". Mudrim pristupom otvara se novo polje za smislenu polemiku i razumno djelovanje (u teoriji naravno).
ESTETIKA
U jednom od najutjecajnijih popularnoznanstvenih knjiga prošlog stoljeća "Struktura znanstvenih revolucija", Thomas Kuhn raspravljajući o znanstvenim paradigmama navodi da je estetika bitan faktor da bi se prihvatila nova znanstvena paradigma. O tome kaže: "...važnost estetskih razmatranja može ponekad biti odlučujuća." Struktura teorija zavjera je gruba, estetski neprivlačna. Nitko ne želi slušati o luđacima s groznim i neljudskim namjera. Takvih crnih misli se grozimo i stigmatiziramo da što lakše odbacimo te čudne teorije.
S druge strane, službene teorije estetski gledano ipak su privlačnije "nevine", plod slučajnosti i stoga su masama bliskije, odnosno privlačnije. Nitko ne voli slušati o zlu, bježimo od toga dok iracionalno gotovo svaki dan gledamo filmove s ubojstvima. Ovakvo iracionalno ponašanje (primjera ima nebrojeno) ukazuju na strukturu poremećenog čovjeka i njegovo paradoksalno bježanje od potencijalnih činjenica. Iako je povijest samo povijest luđaka koji su htjeli vladati tuđim životima, podsvjesno ne želimo vjerovati da je to moguće u sadašnjosti (još jedan paradoks - mislima stalno lutamo kroz vrijeme, a gotovo nikad nismo u sadašnjosti).
Dapače, povijest je zauzeta djelovanjem luđaka, stoga onaj koji tvrdi da takvi ljudi više ne postoje, mogli bi njegovu tvrdnu okarakterizirati kao - teoriju urote. Način na koji ćemo predstaviti određenu teoriju također ima utjecaj na koji način će biti primljena - kao društveno prihvatljiva priča ili kao teorija urote. Navedeno odbijanje teorija s namjerom je u prirodi čovjeka, taj fenomen se zove eufemizam.
EUFEMIZAM
Pod pojmom eufemizmom podrazumijeva se uljepšavanje, riječi, izraza, što nas vodi do uljepšavanje istine. Takav pristup je u prirodi čovjeka zbog čega je i estetika bitna. Uljepšavanje činjenica može dovesti do stvaranja fikcija, i na jednoj i na drugoj strani. Problem je kada se pojave ekstremi (na obje strane). Jedni mogu zavesti strašnim fikcijama, a drugi lijepim. Prirodno, većina naginje onom što nam je ljepše. Ukoliko nije, sliku nastojimo uljepšati.
Čovjek koji nije svjestan tog procesa, nije sposoban samopropitkivati svoje djelovanje i mišljenje, lako će upasti u zamku (s obadvije strane). Još jedan primjer eufemizma jest uljepšavanje spomenute namjere. Osim dileme slučajno-namjerno pojavljuje se novi moment. Kada su suprotne strane složne da je bilo svjesne namjere, onda je dilema je li ta namjera bila loša ili dobra. Ako je mišljenje da je namjera bila loša, vjerojatno će se naći u kontekstu teorija zavjere. Ako je dobra, onda je sve u redu i taj stav će biti opće prihvaćen jer ljudi griješe. Ali povijest nam ne daje za pravo da budemo optimistični i da si uljepšavamo istinu.
Na primjer, službenom prepiskom dokazano je da se u Njemačkoj namjerno širila panika i strah. Još jedan dokaz koji će dokazati da ste teoretičar zavjere. I opet slika nije crno bijela. Kao što znamo put do pakla popločan je dobrim namjerama. Možda je to namjerno širenje straha bilo iz dobre namjere, da se što manje proširi virus, da se ljudi što manje kreću jer tada nitko nije znao što nas čeka. Možda je doista tako, a možda je ta misao ništa više nego - eufemizam.
MEDIJI, PROPAGANDA I SISTEM
Da bi određena teorija bila svrstana u tz. teorije zavjere ili urote uvjetovana je većim brojem faktora koji su suptilne prirode i u većini nevidljive. Osim njih postoje sile koje imaju očigledan utjecaj hoće li čovjek određenu teoriju kategorizirati kao teoriju urote ili društveno prihvatljivu teoriju.
Osim već spomenutog ugleda, još jedan od faktora su naravno mediji koji spadaju u vidljive sile. Noam Chomsky o masovnim medijima kaže ("Mediji, propaganda i sistem"):
"Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Aparat zamišljene različitosti u mišljenju, koji inkorporira doktrine Državne religije i eliminira racionalnu kritičku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i također nas efektivno sprečavaju da vidimo ono što gledamo, da naučimo i razumijemo svijet u kojem živimo."Kao primjer možemo uzeti slučaj s maskama. Postoji veliki broj znanstvenih studija koje su potvrdile da maske nemaju učinka. Te studije su postojale prije pandemije i pojavile su se nove tijekom pandemije. Dapače, veliki broj stručnjaka javno je tvrdio da nema smisla da zdravi ljudi nose maske. Tu se postavlja jedno zanimljivo pitanje: Kako je moguće da unatoč znanstveno utvrđenim dokazima i javnim istupima utjecajnih ljudi, nagla promjena i tvrdnja da maske imaju učinka nije prešla u kategoriju "teorija zavjere"?
Kombinacijom emocionalnih ucjena (strah za život), ponavljanjem (karakter masa), i uz pomoć masovnih medija, jedna teorija koja bi lako mogla biti i teorija zavjere prešla je u društveno prihvaćenu istinu. Dakle, mediji imaju veliki utjecaj na koji način će društvo okarakterizirati određenu teoriju.
Karl Popper u knjizi "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" tvrdi da su teorije urote praktički beznačajne jer prema njemu moćna skupina pojedinaca gotovo nikad ne uspije u svojim zavjerama. O tome kaže:
"Moramo priznati da konspiracije postoje. Međutim, upečatljiva činjenica koja, usprkos tome, pobija konspirativnu teoriju jest u tome da je mali broj ovih konspiracija krajnje uspješan. Konspiratori rijetko dovršavaju svoju konspiraciju."Sam temelj takve premise je potpuni promašaj jer životne činjenice govore drugačije. Naime povijest je prepuna "moćne skupine pojedinaca" koji su naveli mase da čine zlo. Praktički cijela povijest jest povijest poremećene manjine koja je jedino htjela osvojiti tuđu zemlju i ljudske živote. Povijest je povijest luđaka. Sve zavjere s vremenom su prerasle u otvorene sukobe i ratove. Svaki rat započeo je s određenom zavjerom osvajanja tuđeg teritorija, ljudskih života i nametanje vlastite ideologije. Ubrzo nakon toga, zavjera prelazi u otvoreni sukob.
Iz navedenog lako možemo doći do zaključka da temelji teorija zavjera ne leže nigdje drugdje negoli u obrazovnom sustavu. Povijest nas uči da je društvo uvijek proizvodilo luđake koji su htjeli upravljati ljudskim životima i time su nas naučili da budemo oprezni i ne vjerujemo strancu. I sada kada smo konačno nešto naučili iz povijesti, govore nam - zaboravite cijelu povijest koju ste učili. Luđaka više nema. Sada je sve dobro i sve je splet slučajnosti.
NASTANAK TEORIJA ZAVJERA
Prije samog zaključka, treba utvrditi odakle onda potječu teorije zavjere. Već smo naveli da dio odgovora leži u obrazovanju. Povijest nas uči da moramo biti oprezni prema ljudskim namjerama. One nisu uvijek dobronamjerne i svijet nije uvijek plod slučajnosti. Površno (detaljnija analiza traži više prostora) smo naveli neke osnovne strukture tih teorija, kao i kritika teorija urote i na kojim temeljima se svrstavaju u određenu skupinu.
Vanjski faktori imaju veliki utjecaj na subjektivnu percepciju i u koju umnu mapu ćemo svrstati određenu informaciju. Osim vanjskih faktora, emocije imaju iznimno važnu ulogu u percipiranju informacija, dapače ključnu. Stoga je emocionalna inteligencija iznimno važna. Hoćemo li prihvatiti znanstvene studije ili nećemo uvelike će ovisiti o sposobnost naše inteligencije i emocionalne inteligencije da odvagne ekstreme (obiju strana).
Psihologija masa ne ide u prilog emocionalnog inteligenciji zato je bitno raditi na autonomiji. Bez emocionalne inteligencije lako ćemo pasti pod utjecaj emocionalne propagande. I tu nam leži odgovor gdje i kako nastaju teorije zavjere. Oni koji su protiv takvih teorija, paradoksalno sami ih i uzrokuju. Njihovo iracionalno djelovanje utječu na nastanak teorija zavjera. Dapače, kada se dokaže na sudu ili službenim mailovima da su manipulirali i lagali, stvorili su plodno tlo za sumnju u njihove dobre namjere. Ta sumnja često stvara domino efekt i time se svrstaju u teorije zavjere. Službena verzija uglavnom se bavi prešućivanjem činjenica (N. Chomsky). Dokazane loše namjere ne smiju se prešućivati i odbacivati jer nećemo dobiti cjelovitu i objektivnu sliku svijeta. Isto tako ne smijemo u tu sliku umetati dijelove koji su ekstremno crni i bez pokrića. Niti jedna niti druga radikalna strana ne donosi napretku društva.
ZAKLJUČNO
Iz antropologije je poznato da svako društvo da bi opstalo ima svoja pravila ponašanja. Ona omogućuju da na okupu drže ljude i održavaju društvenu strukturu. To su nevidljive spone, poveznice koje nas povezuju. Nove spone su neobične, sumnjičave i prema njima se odnosimo s oprezom jer bi mogle poremetiti društvenu hegemoniju. Gledano antropološki, strah od teorija zavjera nije ništa drugo nego strah od raspadanja strukture društva. To je urođeni strah i on je potpuno prirodan. Problem je kada postanemo paranoični (govorimo o obje strane).
Na prvi pogled teorije zavjere mogu se činiti kao prijetnja, ali možda je upravo suprotno - kruti stav još je veća prijetnja za opstanak zajednice. Naime, društva koja nisu fleksibilna teže odgovaraju na izazove. S druge strane društva koja su otvorena ujedno su i fleksibilnija i sposobnija odgovoriti na izazove. Iako se teorije zavjere mogu činiti kao prijetnja za opstanak društva, činjenica je možda upravo suprotna - teorije koje nadilaze društveno zadane norme i tzv. "društvenu kutiju" omogućuju zajednici da bude fleksibilnije i sposobnije odgovoriti na izazove.
Oni koji su protiv teorija zavjere žele izliječiti čovjeka od čovječnosti - sumnje. Sumnja je temeljena malim dijelom (u pravilu obrazovni sustav radi na poslušnosti) na obrazovanju kroz učenje povijesti. Sumnja je dio ljudske prirode. Isto tako je i mašta i fantaziranje. Zbog toga treba biti oprezan kod iznošenja sumnji. Mudrac se nikada neće prikloniti krajnostima. Promatrat će, gledati i učiti.
Iako se čini da ova dva suprotna stajališta za i protiv teorija zavjera antagonisti, oni su u suštini dvije strane istog novčića. Smisao teorija je u suštini očuvanje ljudskog zdravlja, a time i života. Da bi čovjek ostao mentalno zdrav (posljedično time i fizički) nužno je da u prividno kaotičnom svijetu nađe red. A red vodi prema smislu. Psihički, čovjek ne može podnijeti kaos, stoga je prinuđen objasniti događaje i pronaći u njima red i smisao. Zbog tog "prokletstva" čovjek ima mogućnost da situaciju gleda iz raznih kutova gledanja.
Za jedne događaj će biti smislen i s namjerom, drugima bez namjere. To su dvije suprotne strane koje traže isto - odgovor koji će nam dati red i smisao. Na kraju jednima i drugima ostaje samo jedna istina, a to je događaj na horizontu. Njega ne zanima naš kut gledanja ili mišljenje kako je nastao. On je tu i to je jedina prava istina. Kako ćemo ga percipirati, naša je osobna istina. Događaj čeka našu reakciju i odgovor (djelovanjem) na izazov. Događaj je izazov za sve nas. Zbog specifičnosti ljudske prirode naša percepcija je samo naša istina, tako je bilo i tako će ostati dokle god će čovjek ostati čovjekom. U suprotnome, svaki pokušaj suzbijanja subjektivne percepcije i viđenje događaja jest uništavanje čovjeka samog.
Da remiziramo: utjecaj na nastanak teorija zavjere leži u spletu obrazovno, psihološko-iskustvenog doživljaja. Povijest nas uči da moramo biti oprezni. Čovjek je po prirodi sumnjičavo, ali i naivno biće. Nastali događaji imaju smislenu namjeru ili su plod slučajnosti. Naša interpretacija događaja utjecat će gdje će ih društvo svrstati - u službenu teoriju ili teoriju zavjere.
Društveni filtri koji će utjecati na interpretaciju primljenih informacija: društveni tabu, društveno zadane norme koje utječu na subjektivno selektiranje informacija (uvjerenje da je svijet temeljen na slučajnostima što je u suprotnosti s povijesnim činjenicama, antropološki strah od raspadanja društva, itd.). Površna analiza tuđe interpretacije događaja. Ego (uvjerenje da sam ja u pravu, osuđivanje, selektiranje informacija itd.). Estetika, eufemizam, interpretacija (ne)namjere. Ugled, društveni status, mediji, itd.
Komentar: Pogledajte također: A što ako su neke teorije zavjere istina?