Nakon vojnog napuštanja Avganistana od strane Sjedinjenih Država, vodi se velika geoekonomska bitka za ovu strateški važnu zemlju. Hoće li se Kabul pridružiti američkoj ili rusko-kineskoj inicijativi?
afganistan

Pre više od nedelju dana nastavljeni su mučno spori mirovni pregovori u Dohi između vlade u Kabulu i talibana, koje su posmatrali izaslanici EU, SAD i UN, a zatim su se odugovlačili još dva dana. Ništa se nije dogodilo. Nisu mogli da se dogovore čak ni oko prekida vatre tokom Kurban-bajrama. Još gore, ne postoji mapa puta o tome kako bi pregovori mogli da se nastave u avgustu. Vrhovni vođa talibana Hibatula Ahundzada uredno je objavio saopštenje da talibani "snažno favorizuju političko rešenje".

Ali kako kada postoje nepomirljive razlike? Realpolitika nalaže da nema šanse da će talibani prihvatiti zapadnu liberalnu demokratiju - oni žele obnovu islamskog emirata.

Avganistanski predsednik Ašraf Gani se smatra nedostojnim funkcije čak i u diplomatskim krugovima Kabula, koji mu zameraju tvrdoglavost i nedoraslost situaciji. Jedino moguće kratkoročno rešenje jeste privremena vlada. Ipak, na horizontu nema lidera kojeg bi podržala cela zemlja - nema ličnosti poput komandanta Masuda. Postoje samo regionalni gospodari rata - čije milicije štite njihove lokalne interese, a ne interese udaljenog Kabula.

Igra senki

Iako činjenice na terenu govore o balkanizaciji, talibani, čak i kad su u ofanzivi, znaju da nikako ne mogu izvršiti vojno preuzimanje Avganistana. A kada Amerikanci kažu da će nastaviti da "podržavaju snage avganistanske vlade", to i dalje znači bombardovanje, ali sa horizonta i sada pod novom upravom Centralne komande u Kataru.

Rusija, Kina, Pakistan i centralnoazijski "stanovi" (misli se na države čiji se naziv završava na "stan", prim. prev) - naporno se trude da pronađu rešenje za izlazak iz aktuelnog ćorsokaka. Igra senki se, kao i obično, odvijala u punom obimu. Uzmite na primer presudni sastanak Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbednosti (koju čine bivše sovjetske države) - koji se održao gotovo istovremeno sa nedavnim samitom Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) u Dušanbeu i naknadnom konferencijom o povezivanju centralne i južne Azije u Taškentu.

Samit ODKB-a bio je 100 odsto zatvoren za javnost, sprečeno je svako curenje informacija. Pa ipak poznato je da su države članice prethodno razgovarale o "korišćenju potencijala država članica ODKB-a" da se održi pod kontrolom veoma nestabilna tadžikistansko-avganistanska granica. To je veoma ozbiljan posao. Operativna grupa na čelu sa general-pukovnikom Anatolijem Sidorovim, načelnikom Ujedinjenog štaba ODKB-a, zadužena je za sprovođenje "zajedničkih mera" za nadziranje granica.

Sada ulazimo u još intrigantniji gambit igre senki - neporecivo negiranje (non-denial denial) i od strane Moskve, i
putin i biden
od strane Vašingtona.

List Komersant otkrio je da je Moskva ponudila "gostoprimstvo" Pentagonu u svojim vojnim bazama u Kirgistanu i Tadžikistanu (obe države članice ŠOS). Cilj je da se zajednički drži na oku brzo razvijajuća situacija na avganistanskoj šahovskoj tabli - i spreči da karteli narko-mafije, islamisti ISIS-a iz provincije Horasan i izbeglice pređu granice centralnoazijskih "stanova".

Ono što Rusi žele da postignu ovim potezom - sa stanovišta neporecivog negiranja - jeste da spreče da se SAD oslobode odgovornosti za "nered" (kako je rekao Sergej Lavrov) u Avganistanu, istovremeno ih sprečavajući da ponovo uspostave bilo kakvu vojnu bazu u centralnoj Aziji.

SAD su uspostavile baze u Kirgistanu i Uzbekistanu nakon 2001. godine, ali su morale da ih napuste kasnije, tokom 2004. i 2014. Ono što je jasno jeste da apsolutno nema šanse da će SAD ponovo uspostaviti vojne baze u državama članicama ŠOS i ODKB.

Rađenje nove Četvorke

Na sastanku o povezivanju centralne i južne Azije u Taškentu 2021. godine, odmah nakon sastanka ŠOS-a u Dušanbeu, dogodilo se nešto prilično intrigantno: rađanje nove Četvorke (Quad, po uzoru na onu u Indo-Pacifiku). Avganistansko Ministarstvo spoljnih poslova predstavilo ga je kao
"istorijsku priliku za otvaranje naprednih međunarodnih trgovinskih puteva", ukazujući da "strane nameravaju da sarađuju na proširenju trgovine, izgradnji tranzitnih veza i jačanju poslovnih konekcija među privrednim subjektima".
Ako vam to zvuči kao direktan odgovor na Inicijativu pojas i put, evo potvrde od strane pakistanskog Ministarstva spoljnih poslova:
"Predstavnici Sjedinjenih Država, Uzbekistana, Avganistana i Pakistana načelno su se dogovorili da uspostave novu kvadrilateralnu diplomatsku platformu fokusiranu na jačanje regionalne povezanosti. Strane smatraju da su dugoročni mir i stabilnost u Avganistanu presudni za regionalnu povezanost i slažu se da se mir i regionalna povezanost međusobno jačaju".
slika
Sjedinjene Države sprovode svoj Pojas i put direktno u kineskom dvorištu? Tvit Stejt departmenta je to potvrdio. Nazovite to geopolitičkom potvrdom mudrosti koja kaže: "Ako ne možete da ih pobedite, pridružite im se". Verovatno jedino pitanje oko kojeg se sada praktično svi igrači na avganistanskoj šahovskoj tabli slažu jeste da stabilan Avganistan pojačava protok robe kroz vitalno čvorište evroazijske integracije.

Portparol talibana Suhail Šahin bio je vrlo dosledan: talibani smatraju Kinu "prijateljem" Avganistana i željni su da Peking investira u radove na obnovi zemlje "što je pre moguće".

Pitanje je šta Vašington želi da postigne osnivanjem nove Četvorke - koja trenutno postoji samo na papiru. Jednostavno: želi da sabotira funkcionisanje ŠOS-a, kojeg predvode Rusija i Kina, i da stvori glavnu platformu za iznalaženje rešenja za avganistansku krizu.

U tom smislu, nadmetanje između SAD, Rusije i Kine na avganistanskoj pozornici u potpunosti odgovara gambitu inicijative "Izgradimo bolji svet (B3W)", koja ima za cilj - barem u osnovi - da ponudi alternativni infrastrukturni plan za Pojas i put i predstavi ga zemljama od Kariba i Afrike do Azijsko-pacifičkog regiona. Ono što nije upitno jeste da je stabilan Avganistan suštinski važan u pogledu uspostavljanja potpune železničke i drumske povezanosti od resursima bogate centralne Azije do pakistanskih luka Karači i Gvadar, pa i dalje do globalnih tržišta.

Ono što dalje sledi za Pakistan jeste zagarantovan dvostrani geoekonomski dobitak - bilo putem Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC), koji predstavlja vodeći projekat u okviru Pojasa i puta, ili putem nove, tek uspostavljene Četvorke. Kina će finansirati strateški važan auto-put od Pešavara do Kabula. Pešavar je već povezan sa CPEC. Završetak izgradnje auto-puta simbolično će vezati Avganistan za CPEC.

A tu je i projekat divnog imena Pakafuz, koji se odnosi na trilateralni dogovor potpisan u februaru između Pakistana, Avganistana i Uzbekistana o izgradnji železnice - fundamentalno važne strateške veze između centralne i južne Azije. Potpuno povezivanje centralne i južne Azije takođe je ključna tačka ruske velike strategije, Velikog evroazijskog partnerstva, koje je na više načina u interakciji sa Inicijativom pojas i put.
željeznica
Lavrov je potrošio puno vremena na samitu o povezivanju centralne i južne Azije u Taškentu objašnjavajući integraciju Velikog evroazijskog partnerstva i Pojasa i puta sa ŠOS i Evroazijskom ekonomskom unijom. Lavrov se takođe osvrnuo na uzbekistanski predlog
"da se Transsibirska železnica i koridor Evropa-Zapadna Kina usklade sa novim regionalnim projektima".
Sve je međusobno povezano, kako god da pogledate.

Posmatrajući geokonomski tok

Nova Četvorka je, u stvari, zakasnila u pogledu brzo razvijajuće geopolitičke transformacije hartlenda. Čitav proces predvode Kina i Rusija, koje zajednički upravljaju ključnim centralnoazijskim pitanjima. Već početkom juna, u veoma važnoj zajedničkoj izjavi Kine, Pakistana i Avganistana naglašava se kako će Kabul profitirati od trgovine putem luke Gvadar u okviru CPEC.

Zatim tu je i pitanje gasovoda.

Dana 16. jula, Islamabad i Moskva su potpisali mega dogovor za gasovod vredan tri milijarde američkih dolara u dužini od 1.100 kilometara, između luke Kasim u Karačiju i Lahorea, koji će biti završen do kraja 2023. godine. Gasovodom će se transportovati uvezeni LNG iz Katara koji pristiže na LNG terminal u Karačiju. Reč je o projektu Pakstrim - koji je lokalno poznat i kao projekat Gasovod Sever-jug.

Beskrajni gasovodni rat između IPI (Indija-Pakistan-Iran) i TAPI (Turkmenistan-Avganistan-Pakistan-Indija) - koji sam detaljno pratio godinama unazad - izgleda da se završava pobedom treće strane.

Čini se da talibani, jednako kao i vlada u Kabulu, posvećuju veliku pažnju sveukupnoj geoekonomiji i činjenici da se Avganistan nalazi u srcu neizbežnog ekonomskog procvata.
pakistan
© AFP/Aamir QureshiPakistansko pomorsko osoblje stražari u blizini broda koji prevozi kontejnere u luci Gwadar, 700 km zapadno od Karačija, gdje djeluje trgovinski program između Pakistana i Kine
Možda bi obe strane takođe trebalo da obrate pažnju na nekoga poput Zun Ahmed Kan, bistre Pakistanke koja je naučni saradnik pri Institutu za strategiju Inicijative pojas i put pri Univerzitetu Sinhua.

Zun Ahmed Kan primećuje kako
"jedan značajan doprinos koji Kina daje putem inicijative Pojas i put naglašava činjenicu da zemlje u razvoju, poput Pakistana, moraju pronaći sopstveni razvojni put, umesto što slepo slede zapadni model upravljanja".
Ona dodaje da je
"najbolja stvar koju Pakistan može da izvuče iz kineskog modela jeste to da je neophodno da osmisli svoj model. Kina ne želi da nameće svoj put i iskustvo drugim zemljama, što je prilično važno". Uverena je da Pojas i put "donosi korist mnogo većem regionu od Pakistana. Ono što Kina putem Inicijative pokušava da uradi jeste da partnerskim zemljama predstavi svoje iskustvo i ukaže na stvari koje može da ponudi".
Sve gorenavedeno definitivno se odnosi na Avganistan - i njegovo zamršeno, ali na kraju neizbežno uključivanje u tekući proces evroazijske integracije.

Preveo Radomir Jovanović/Novi Standard

Izvor Asia Times/The Saker