Nizozemska novinarka u Donbasu: "Zapadni mediji lažu o tome što se događa u Ukrajini"

[Prijevod: Sott.net]
News Punch
Pet, 15 Tra 2022 00:00 UTC

Sonja van den Ende

Nizozemski novinar na terenu u Ukrajini ima hitnu poruku za zapadni svijet: Prestanite vjerovati lažnim vijestima i beskrajnim lažima koje serviraju mainstream mediji.

Prema Sonji van den Ende, neovisnoj novinarki iz Rotterdama u Nizozemskoj, mainstream mediji "kontinuirano lažu o svemu samo da bi implementirali svoj vlastiti plan".

Van den Ende ne izvještava iz udobnosti sigurnog studija negdje u zapadnoj prijestolnici, Van den Ende izvještava iz Ukrajine i gleda kako se ruska vojna operacija odvija na terenu i vlastitim očima. Van den Ende kaže da postoji "samo šačica" zapadnih novinara na terenu u žarištu Donbasa u Ukrajini, dok zapadnjački mainstream tisak "štampa lažne vijesti " o ukrajinskoj krizi koristeći iste predloške koje je prethodno koristio za Irak, Afganistan i Siriju.

Razočarana lažima mainstream medija, Van den Ende je otputovala u odcijepljene regije Donjecke i Luganske Narodne Republike i postala novinarka unutar ruske vojske, kako bi vidjela što se zaista događa u Ukrajini.

Zvuk granatiranja i eksplozije više je ne plaši. Prije sedam godina, van den Ende je radila u Siriji, mjesecima prije nego što su Rusi uskočili na zahtjev sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i uništili ISIS, promijenivši tijek građanskog rata. Ona tvrdi da su usporedbe izvještavanja zapadnih mainstream medija o sirijskom i ukrajinskom sukobu upečatljive.

"Oni neprestano lažu o svemu samo da bi implementirali vlastitu agendu", rekla je. "Kao i u Siriji, predsjednik Assad je bio 'ubojica', a sada je predsjednik Putin 'koljač'. Oni su koristili ovaj scenarij dugi niz godina u Iraku, Venezueli i drugim zemljama koje se ne pridržavaju njihovog plana; treba im 'negativac' Ali oni (mediji) nisu ni tamo na terenu, ne mogu suditi. Ovdje je samo nekoliko novinara sa Zapada: Graham Philips, Patrick Lancaster, Anne-Laure Bonnel i ja."

Ovo nije jedina upečatljiva paralela, smatra nizozemska novinarka. Skrenula je pozornost na kijevska lažna izvješća i operacije "lažne zastave", uključujući sada poznatu prijevaru Zmijskog otoka, pomutnju oko navodnog ruskog "napada" na nuklearnu elektranu (NPP) Zaporožje, sada razotkrivenu priču o ruskom "udaru" na bolnicu u Mariupolju i najnovija provokacija u Buči.

Van den Ende je rekla da su lažne ukrajinske tvrdnje, koje doslovce ponavljaju zapadni mediji šireći dezinformacije, poput prethodnih lažnih izvještaja o džihadistima u Siriji i insceniranih napada Bijelih kaciga kemijskim oružjem, napada za koje se okrivljuje sirijski predsjednik Bashar al-Asad.

Van den Ende kaže da ukrajinske tvrdnje i dezinformacije zapadnih medija nalikuju lažnim zastavama džihadista u Siriji i insceniranim "plinskim napadima" Bijelih kaciga.

Ona posebno podsjeća na kemijsku provokaciju od 4. travnja 2017. u Khan Sheikhunu u Idlibu, koju su razotkrili istraživački novinari, uključujući novinara Seymoura Hersha, dobitnika Pulitzerove nagrade.

Isto se dogodilo i u Buči", kaže van den Ende. "Mnogi svjedoci govore da je ruska vojska otišla iz grada 30. ožujka. Čak ni ukrajinska vojska koja je došla 01. travnja nije izvijestila o truplima na ulicama. To se dogodilo 03. travnja, prenose zapadni mediji. Također, dokazi govore da su tijela imala bijele trake, znakovi ruske vojske, koje nose ruski vojnici. Dakle, vojnici ubijaju ruske Ukrajince? Nema šanse."

Ukrajinski neonacizam nije mit

Novinarka je također rekla da je razgovarala s mnogim ukrajinskim civilima tijekom svojih putovanja diljem Donbasa, ističući da su gotovo svi s kojima se susrela osudili vladu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog zbog zabrane ruskog jezika i uskraćivanja mnogih kulturnih i domaćih ljudskih prava.

"Većina ljudi, s kojima sam razgovarala, bila je vrlo sretna što je započela ruska specijalna operacija", izjavila je van den Ende. "Naravno, nitko ne želi nasilje i rat, ali oni već osam godina pate od rata, pokolja i razaranja koja čine ukrajinske snage. Najgori su bili nacistički bataljuni, koji su se borili zajedno s regularnom vojskom."

Ukrajinski neonacizam nije mit, inzistira van den Ende. Kada je posjetila ukrajinski lučki grad Odesu 2016. i 2017. primijetila je fašistički osjećaj koji se širi nacijom od Drugog svjetskog rata.

Ideološki nasljednici Stepana Bandere, Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), 14. SS-dobrovoljačka divizija "Galicija" i bataljun Nachtigall otišli su u ilegalu tijekom sovjetskog razdoblja. Međutim, nakon mnogo godina te su snage ponovno izašle iz sjene i sada ih SAD, UK i EU koriste za destabilizaciju Ukrajine, kaže ona.

Sonja van den Ende kaže da zapadni mediji "kontinuirano lažu o svemu samo da bi implementirali svoju agendu".

Način na koji ovi zapadni geopolitički akteri koriste naciste uvelike nalikuje načinu na koji je Obama koristio ISIS da destabalizira Siriju i svrgne Assada, kaže novinar.

Prema van den Endeu, nakon izvođenja državnog udara 2014. u Ukrajini, manjina neonacista preuzela je vlast i terorizira većinu istočnog dijela zemlje koristeći zlobne i okrutne metode u nacističkom stilu posljednjih osam godine.

Konačno se osjećati zaštićeno

Zapad neprestano pokušava okriviti Rusiju za svu štetu nanesenu ukrajinskim selima i gradovima. Međutim, očevici iz istočne Ukrajine kažu da su većinu razaranja na civilnim područjima izazvala ukrajinska vojska u povlačenju i neonacističke formacije, uključujući zloglasne bojne Azov, prema nizozemskom novinaru. Osim što je koristila civilne objekte kao štit, ukrajinska vojska je neselektivno granatirala položaje koje su napustili i ustupili ruskim snagama, navodi se.

Kako bi ilustrirala svoju tvrdnju, van den Ende opisuje granatiranje bolnice u Volnovakhi, u Donjeckoj Narodnoj Republici. Zgrada nije bombardirana iz zraka, već napadnuta granatama i raketama, kaže ona, pozivajući se na stanovnika Volnovakhe.

Zapad tvrdi da su ga bombardirali Rusi, ali kako mi je jedna gospođa rekla da je tamo radila cijeli život, a da su Ukrajinci (vojska) - koji su bili smješteni u bolnici - granatirali i uništili objekt i njenu kuću, koja je bila pored bolnice.

Prema riječima nizozemske novinarke, ruska vojska vrlo dobro tretira istočne Ukrajince i redovito primaju humanitarnu pomoć na većini lokacija. Štoviše, mještani kažu da se napokon osjećaju zaštićeno, dodaje.

Oštre bitke između ukrajinskih oružanih snaga i neonacističkih bataljuna s jedne strane i milicija DPR-a i LPR-a koje podupire Rusija s druge strane ostavile su mnoge uništene kuće. No, narod Donbasa nije odustao, ističe novinar.

"Kao što je žena rekla: 'Jake smo, možemo ga obnoviti, da naša djeca i unuci imaju mir', " napominje van den Ende.

Gubi li Rusija informacijski rat?

Neki promatrači sugeriraju da Rusija gubi informacijski rat sa Zapadom. Veliki Zapadni medijski stroj radi danonoćno uz podršku tehnoloških divova, dok je većina ruskih vijesti ili cenzurirana ili potpuno ušutkana u zapadnim zemljama.

"Ne, Rusija ne gubi u potpunosti informacijski rat", tvrdi van den Ende. "Mislim da je na nama, nekolicini zapadnjaka, da probudimo većinu zapadnjaka koji još spavaju i koji su iz dana u dan bombardirani lažnim vijestima i izmišljenim pričama."

Treba imati na umu da ovaj sukob raspiruju prije svega zapadni političari, kaže nizozemska novinarka. Prema njezinim riječima, Zapad je napravio potpuno istu stvar u Siriji, ali je na kraju izgubio taj rat.

Svijet se mijenja i zapadni establišment se tek treba pomiriti s nastajućim multipolarnim svjetskim poretkom, smatra van den Ende. Ona napominje da je ruski predsjednik Vladimir Putin u svom govoru u Münchenu 2007. istaknuo početak ove promjene.

Iako su globalističke elite tada odlučile ignorirati njegove riječi, sada postaje očito da je unipolarni Novi svjetski poredak zauvijek nestao, zaključuje novinarka.

Komentar: Kontrola narativa je najvažnija stvar za Zapad kako bi kontrolirao ne samo svoje vlastito stanovništvo. Stoga su svi ruski mediji cenzurirani u cijelosti, a tehnološki divovi rado pomažu. Zadivljujuće je što ovi nezavisni novinari rade kada odu u ratnu zonu kako bi izvijestili o tome što se događa jer ne samo da riskiraju svoje živote, već i bivaju oklevetani na internetu zbog svojih hrabrih djela.

Van den Ende spominje poznati Putinov govor iz 2007. u kojem je jasno dao do znanja da unipolarni svijet mora prestati. Bio je to dan kada je Zapad otkrio da Putin nije na njihovoj strani i njegova demonizacija je ubrzala. Evo govora za one koji žele osvježenje:

München 10. veljače 2007. / Vladimir Putin:

Hvala vam puno poštovana savezna kancelarko, g. Teltschik, dame i gospodo!

Uistinu sam Vam zahvalan što sam pozvan na ovako reprezentativnu konferenciju koja okuplja političare, vojne dužnosnike, poduzetnike i stručnjake iz više od 40 zemalja.

Struktura ove konferencije mi omogućava da izbjegnem prekomjernu pristojnost i potrebu da govorim u zatvorenim, ugodnim, ali praznim diplomatskim uvjetima. Format ove konferencije će mi omogućiti da kažem ono što stvarno mislim o međunarodnim sigurnosnim problemima. A ako se moji komentari učine pretjerano polemičnima, molio bih Vas da se ne ljutite na mene. Uostalom, ovo je samo konferencija i ja se nadam da nakon prve dvije ili tri minute mog govora g. Teltschik tamo neće upaliti crveno svjetlo.

Dakle. Poznato je da međunarodna sigurnost obuhvaća puno više pitanja od onih koja se odnose na vojnu i političku stabilnost. Ona uključuje stabilnost svjetskog gospodarstva, prevladavanje siromaštva, ekonomsku sigurnost i razvijanje dijaloga između civilizacija.

Nedjeljiv karakter sigurnosti se može izraziti kroz temeljno načelo da je "sigurnost jednog ujedno i sigurnost za sve". Kao što je Franklin D. Roosevelt rekao tijekom prvih nekoliko dana Drugog svjetskog rata: "Kada se prekrši mir negdje u svijetu, onda su sve zemlje u opasnosti."

Ove riječi su aktualne i danas. Usput, tema naše konferencije je globalna kriza, što traži i globalnu odgovornost.

Prije samo dva desetljeća je svijet bio podijeljen, ideološki i ekonomski, a veliki strateški potencijal dviju supersila je osiguravao globalnu sigurnost.

Ovaj globalni sukob je najoštrije gospodarske i socijalne probleme gurnuo na margine međunarodne zajednice i svjetskog dnevnog reda. I, baš kao i svaki rat, Hladni rat nas je ostavio s bojevom municijom, figurativno govoreći. Mislim na ideološke stereotipe, dvostruke standarde i druge tipične aspekte hladnoratovskog razmišljanja.

Unipolarni svijet, koji je predložen nakon Hladnog rata, nije se održao.

Povijest čovječanstva je sigurno prošla kroz unipolarna razdoblja i vidjela težnje za prevlast u svijetu.

Međutim, što je unipolarni svijet? Moglo bi se uljepšati ovaj pojam, pa na kraju reći da se to odnosi na jednu vrstu situacije, odnosno jedan centar vlasti, jedan centar moći i jedan centar odlučivanja.

To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava, nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra.

To sigurno nema ništa zajedničko s demokracijom. Jer, kao što znate, demokracija je vlast većine koja štiti interese i mišljenja manjine.

Usput, Rusiju stalno uče o demokraciji. No, iz nekog razloga oni koji uče nas ne žele i sami nešto naučiti.

Smatram da je unipolarni model ne samo neprihvatljiv, nego i nemoguć u današnjem svijetu. I to ne samo zato što s pojedinačnim vodstvom u današnjem svijetu vojni, politički i ekonomski resursi ne bi bili dovoljni, nego, što je još važnije, sam taj model je manjkav, jer u ne može biti moralni temelj moderne civilizacije.

Osim toga, uz ono što se događa u današnjem svijetu je neprimjereno predstaviti upravo ovaj koncept u međunarodnim poslovima - koncept unipolarnog svijeta.

Koji su njegovi rezultati? Jednostrani i često nezakoniti potezi nisu riješili sve probleme. Štoviše, oni su uzrokovali nove ljudske tragedije i stvorili nove centre napetosti. Ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu smanjeni. G. Teltschik je to spomenuo vrlo pristojno, ali zato u tim sukobima ne gine ništa manje ljudi. Čak i više umiru nego prije. Znatno, znatno više!

Danas smo svjedoci gotovo nezadržive prekomjerne uporabe sile - vojne sile - u međunarodnim odnosima, silu koja je svijet gurnula u ponor stalnih sukoba. Rezultat svega je da nemamo dovoljno snage da pronađemo sveobuhvatno rješenje za bilo koji od tih sukoba. Pronalaženje političkog rješenja također postaje nemoguće.

Svjedoci smo sve većeg prezira prema temeljnim načelima međunarodnog prava. Nezavisne pravne norme se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država, naravno, prije svega SAD, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje se nameću drugim narodima. Pa, tko to voli? Tko je sretan zbog toga?

U međunarodnim odnosima smo vidjeli želju za rješavanjem određenog broja pitanja u skladu s takozvanim pitanjima političke svrsishodnosti i na temelju trenutne političke klime.

Naravno, to je vrlo opasno i rezultira time da se nitko ne osjeća sigurno. Želim naglasiti ovo - nitko se ne osjeća sigurno! Jer nitko više ne može osjetiti da je međunarodno pravo poput kamenog zida koji će ih štititi. Naravno, takva politika potiče utrku u naoružanju.

Dominacija sile neizbježno potiče niz zemalja da steknu oružje za masovno uništenje. Štoviše, nove prijetnje - također poznate od prije - pojavile su se i danas, kao prijetnje poput terorizma i one imaju globalni karakter.

Uvjeren sam da smo došli do odlučujućeg trenutka kada treba ozbiljno razmišljati o arhitekturi globalne sigurnosti.

Moramo nastaviti potragu za razumnom ravnotežom između interesa svih sudionika u međunarodnom dijalogu. Pogotovo jer je međunarodni krajolik toliko raznolik i mijenja se tako brzo u cijelom nizu zemalja i regija.

Gospođa savezna kancelarka je već to spomenula. Kombinirani BDP u omjeru pariteta kupovne moći u zemljama kao što su Indija i Kina je već sad veći od SAD-a. A sličan obračun je i u zemljama skupine BRIC - Brazil, Rusija, Indija i Kina - te nadilazi kumulativni BDP Europske unije. Prema stručnjacima, taj jaz će se u budućnosti samo povećati.

Nema razloga sumnjati da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neminovno pretvoriti u politički utjecaj i da će ojačati multipolarnost.

U vezi s tim se uloga multilateralne diplomacije značajno povećava. Potreba za načelima poput otvorenosti, transparentnosti i predvidljivosti u politici je neosporna, a uporaba sile mora biti stvarno izuzetna mjera, koja se može usporediti s korištenjem smrtne kazne u pravosudnim sustavima pojedinih država.

Međutim, danas smo svjedoci suprotnih trendova. Naime, imamo situaciju u kojoj zemlje koje zabranjuju smrtnu kaznu, čak za ubojice i druge opasne kriminalce, ležerno sudjeluju u vojnim operacijama koje je teško nazvati legitimnima. I kao što obično biva, u tim sukobima ginu ljudi - stotine i tisuće civila!

No, u isto vrijeme se postavlja pitanje da li smo trebali ostati ravnodušni na razne unutarnje sukobe drugih zemalja, postojanje autoritarnih režima, tirana i proliferaciju oružja za masovno uništenje? Zapravo, to je središnji dio pitanja kojeg je naš dragi kolega gospodin Lieberman uputio saveznoj kancelarki. Ako sam dobro razumio Vaše pitanje gospodine Lieberman, onda je ono ozbiljno! Možemo li biti ravnodušni promatrači onoga što se događa? Pokušat ću odgovoriti na vaše pitanje.

Moramo li imati sredstva da suzbijemo te prijetnje? Svakako. Dovoljno je da pogledate noviju povijest. Nije li naša zemlja imala miran prijelaz na demokraciju? Doista, svjedočili smo mirnoj transformaciji sovjetskog režima - mirnoj preobrazbi! A što je režim, i trebamo li početi bombardirati i pucati svaki put kad nam se ukaže prilika? Zar bez opasnosti od međusobnog uništenja ne može biti dovoljno političke kulture, poštivanja demokratskih vrijednosti i zakona?

Uvjeren sam da je jedini mehanizam koji može donijeti odluke o korištenju vojne sile, i to kao posljednji, Povelja Ujedinjenih naroda. I u vezi s tim, ako sam razumio našeg kolegu, talijanskog ministra obrane, on je rekao nešto što nije točno. U svakom slučaju, shvatio sam da upotreba sile može biti legitimna samo kad tu odluku donesu NATO, EU ili UN. Ako doista tako mislite, onda imamo različite stavove. Ili nisam dobro čuo. Uporaba sile može se smatrati legitimnim samo ako je to odluka koju je usvojio UN. I ne trebamo UN zamijeniti NATO savezom ili Europskom unijom

Kad UN doista ujedini snage kao međunarodna zajednica, onda može reagirati na događaje u raznim zemljama, i samo ako napustimo ovaj prezir kojeg imamo prema međunarodnom pravu, onda će se situacija moći promijeniti. Inače će nas situacija jednostavno dovesti u slijepu ulicu i broj ozbiljnih pogrešaka će se multiplicirati. Uz to, potrebno je osigurati da međunarodno pravo ima univerzalni karakter, kako u konceptu, tako i u primjeni njegovih normi.

Ne treba zaboraviti da demokratske političke akcije nužno moraju ići zajedno s raspravom i mukotrpnim procesom odlučivanja.

Poštovani dame i gospodo!

Potencijalna opasnost od destabilizacije međunarodnih odnosa je povezana s očitom stagnacijom po pitanju razoružanja. Rusija podržava obnovu dijaloga o ovom važnom pitanju.

Važno je sačuvati međunarodni pravni okvir koji se odnosi na uništavanje oružja i tako osigurati kontinuitet procesa smanjenja nuklearnog oružja.

Zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama smo se dogovorili da ćemo smanjiti naše nuklearne raketne strateške sposobnosti na 1700 - 2000 nuklearnih bojevih glava od 31. prosinca 2012. Rusija namjerava strogo ispuniti obveze koje je preuzela. Nadamo se da će naši partneri također djelovati na transparentan način i da se neće suzdržati od odlaganja uklanjanja nekoliko stotina suvišnih nuklearnih bojevih glava zbog kišnih dana. Ako danas novi američki ministar obrane izjavi da Sjedinjene Države neće sakriti suvišno oružje u skladišta ili, kako bi se reklo, pod jastuk ili ispod pokrivača, onda predlažem da svi mi ustanemo i pozdravimo njegovu izjavu. To će biti vrlo važna izjava.

Rusija se strogo pridržava i dalje se namjerava pridržavati Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, kao i režima multilateralnog nadzora raketnih tehnologija. Načela u ovim dokumentima su univerzalna za sve.

U vezi s tim želio bih podsjetiti da su 1980. SSSR i SAD potpisali sporazum o uništavanju čitavog niza raketa malog i srednjeg dometa, ali ovi dokumenti nemaju univerzalni karakter.

Danas mnoge druge zemlje imaju takve rakete, uključujući i Demokratsku Narodnu Republiku Koreju, Republiku Koreju, Indiju, Iran, Pakistan i Izrael. Mnoge zemlje rade na tim sustavima i planiraju ih ugraditi u dio svojih arsenala. Samo Sjedinjene Države i Rusija snose odgovornost da se ne stvori sustav takvog oružja.

Očito je da je u tim uvjetima moramo razmišljati o osiguravanju vlastite sigurnosti.

U isto vrijeme, nemoguće je sankcionirati pojavu novog, destabilizirajućeg visokotehnološkog oružja. Nepotrebno je reći da se to odnosi na mjere za sprečavanje novih područja sukoba, posebno u svemiru. "Star Wars" više nije fantazija - to je stvarnost. Sredinom '80-ih su naši američki partneri već mogli presresti naš satelit.

Po ruskom mišljenju, militarizacija svemira može imati nepredvidive posljedice za međunarodnu zajednicu i izazvati ništa manje problema od početka nuklearne ere. Mi smo više puta predložili inicijative kojima je cilj spriječiti korištenje oružja u svemiru.

Danas bih vam rekao da smo pripremili projekt za postizanje sporazuma o prevenciji razmještanje oružja u svemiru. I u skoroj budućnosti će biti poslan našim partnerima kao službeni prijedlog. Idemo raditi na tome zajedno.

Planiraju se proširiti određeni elementi proturaketnog obrambenog sustava u Europi, što nas ometa. Kome treba sljedeći korak što je, u ovom slučaju, neizbježna utrka u naoružanju? Duboko sumnjam da su Europljani sami to učinili.

Projektili raspona od pet do osam tisuća kilometara, koji predstavljaju prijetnju Europi, zapravo ne postoje u bilo kojoj od takozvanih "problematičnih zemalja". U bliskoj budućnosti se to također neće dogoditi. Hipotetsko lansiranje, na primjer, sjevernokorejske rakete na američki teritorij preko zapadne Europe očito proturječi zakonima balistike.

Ovdje u Njemačkoj ne mogu ne spomenuti jadno stanje Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama u Europi.

Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi je potpisan 1999. i uzeo je u obzir novu geopolitičku realnost, odnosno ukidanje Varšavskog bloka. Sedam godina je prošlo, a samo četiri države su ratificirale taj dokument, uključujući Rusku Federaciju.

NATO zemlje otvoreno izjavljuju da neće ratificirati ovaj ugovor, uključujući odredbe o ograničenjima uvođenja određenog broja oružanih snaga u pogranične zemlje, dok je Rusija uklonila svoje vojne baze iz Gruzije i Moldavije. Naša vojska napušta Gruziju, čak i prema ubrzanom rasporedu. Riješili smo probleme koje smo imali s našim gruzijskih kolegama, kao što svi znaju. Ima još 1 500 vojnika u Moldaviji koji obavljaju mirovne operacije i štite skladišta streljiva preostalog iz sovjetskih vremena. Mi stalno o tom problemu razgovaramo s gospodinom Solanom i on zna naš stav. Mi smo spremni i dalje raditi u tom smjeru.

No, što se događa u isto vrijeme? Istovremeno se podižu tzv. fleksibilne pogranične američke baze s do pet tisuća ljudi u svakoj. Ispada da je NATO postavio svoje vojnike na našim granicama, a mi i dalje strogo ispunjavamo ugovorne obaveze i ne reagiramo na sve ove akcije.

Mislim da je očito da širenje NATO saveza nema veze s modernizacijom samog saveza ili s osiguravanjem sigurnosti u Europi. Naprotiv, to predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje razinu međusobnog povjerenja. I mi imamo pravo pitati: protiv koga je namijenjena ova ekspanzija? A što se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera koja su nam dali nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su te izjave danas? Nitko ih ne pamti. Ali ja ću dopustiti sebi da podsjetim ovu publiku što je rečeno.

Želio bih citirati govor glavnog tajnika NATO saveza, gospodina Manfreda Wörnera, iz Bruxellesa 17. svibnja 1990. On je tada rekao "kako je činjenica da smo spremni ne raspoređivati vojsku NATO saveza izvan njemačkog teritorija i dao je Sovjetskom Savezu sigurnosna jamstva". Gdje su ta jamstva?

Kamenje i betonski blokovi Berlinskog zida su odavno postali suveniri. No, ne treba zaboraviti da je pad Berlinskog zida bio moguć zahvaljujući povijesnom izboru koji je također napravljen od strane naših ljudi, naroda Rusije, izbor u korist demokracije, slobode, otvorenosti i iskrenoj suradnji sa svim članovima velike europske obitelji.

I sada oni pokušavaju iscrtati nove granice podjele i podići zidove između nas. Ovi zidovi mogu biti virtualni, ali ipak nas dijele i sijeku naš kontinent. I je li moguće da ćemo opet trebati mnogo godina i desetljeća, kao i nekoliko generacija političara, da maknemo i srušimo te nove zidove?

Poštovani dame i gospodo!

Mi smo nedvosmisleno u korist jačanja režima neširenja nuklearnog oružja. Međunarodni pravni principi nam omogućuju da razvijamo tehnologiju za proizvodnju nuklearnog goriva u miroljubive svrhe. I mnoge druge zemlje, sa svim dobrim razlozima, želite stvoriti vlastitu nuklearnu energiju kao osnovu za njihovu energetsku neovisnost. Ali, mi također shvaćamo da se te tehnologije vrlo brzo mogu pretvoriti u nuklearno oružje.

To stvara ozbiljne međunarodne napetosti. Situacija oko iranskog nuklearnog programa služi kao jasan primjer. Ako međunarodna zajednica ne nađe razumno rješenje za rješavanje ovog sukoba interesa, svijet će i dalje trpjeti slične, destabilizirajuće krize, jer postoji više zemalja koje žele prijeći taj prag od Irana. Svi to znamo. Mi ćemo se stalno boriti protiv prijetnje širenja oružja za masovno uništenje.

Prošle godine je Rusija iznijela inicijativu za uspostavu Međunarodnog centra za obogaćivanje urana. Mi smo otvoreni za mogućnost da takvi centri ne budu samo u Rusiji, nego i u drugim zemljama gdje postoji opravdana osnova za korištenje nuklearne energije u civilne svrhe. Zemljama koje žele razvijati svoju nuklearnu energiju možemo jamčiti da će dobiti gorivo izravnim sudjelovanjem u tim centrima. A centri bi, naravno, djelovali pod strogim nadzorom IAEA-e.

Najnoviju inicijativu je iznio američki predsjednik George W. Bush u skladu s ruskim prijedlozima. Smatram da su Rusija i SAD jednako zainteresirani za jačanje režima neširenja oružja za masovno uništenje i njegovu implementacije. Upravo naše zemlje, koje su vodeće u nuklearnoj i raketnoj sposobnosti, moraju djelovati kao lideri u razvoju novih, strožih mjera neširenja. Rusija je spremna za takav rad. Mi smo sudjelovali u konzultacijama s našim američkim prijateljima.

Općenito, trebali bismo govoriti o uspostavi cijelog sustava političkih i ekonomskih poticaja, pri čemu u interesu zemalja članica ne bi bilo da uspostave vlastite sposobnosti u ciklusu proizvodnje nuklearnog goriva, jer bi i dalje imale priliku da razvijaju nuklearnu energiju i ojačaju svoje energetske sposobnosti.

U vezi s tim ću govoriti o međunarodnoj energetskoj suradnji u više detalja. Gospođa savezna kancelarka je također o ovome kratko govorila. Ona je spomenula i dotakla se ove teme. U energetskom sektoru Rusija namjerava stvoriti jedinstvene tržišne principe i transparentne uvjete za sve. Očito je da cijene energije mora odrediti tržište, umjesto da budu predmet političke spekulacije, ekonomskog pritiska ili ucjena.

Mi smo otvoreni za suradnju. Strane tvrtke sudjeluju u svim našim većim energetskim projektima. Prema različitim procjenama, do 26 posto izvađene nafte u Rusiji - i molim, promislite o ovoj slici - do 26 posto vađenja nafte u Rusiji je učinjeno stranim kapitalom. Pokušajte mi pronaći sličan primjer u kojem Rusija u ključnim gospodarskim sektorima u zapadnim zemljama sudjeluju u tom omjeru. Takvi primjeri ne postoje! Nema takvih primjera.

Ja bi također podsjetio na paritet stranih ulaganja u Rusiji i onih koje Rusija čini u inozemstvu. Paritet je oko petnaest prema jedan. A ovdje imate očiti primjer otvorenosti i stabilnosti ruske ekonomije.

Ekonomska sigurnost je sektor u kojem se svi moraju pridržavati jedinstvenih načela. Mi smo se spremni natjecati pošteno.

Zbog toga se sve više i više mogućnosti pojavljuje u ruskom gospodarstvu. Stručnjaci i naši zapadni partneri objektivno ocjenjuju te promjene. OECD je poboljšao ruski suvereni kreditni rejting i Rusija je prešla iz četvrte u treću skupinu. I danas u Münchenu bih želio iskoristiti ovu prigodu da se zahvalim našim njemačkim kolegama na pomoći oko spomenute odluke.

Nadalje, kao što znate, proces pridruživanja Rusije u WTO je dosegao završnu fazu. Ja bih istaknuo da smo tijekom dugih i teških razgovora više od jednom čuli riječi o slobodi govora, slobodnoj trgovini i jednakim mogućnostima, ali se, iz nekog razloga, to isključivo odnosi na rusko tržište.

A tu je i dalje jedna važnija tema koja izravno utječe na globalnu sigurnost. Danas mnogi govore o borbi protiv siromaštva. Što se zapravo događa u tom području? S jedne strane, financijska sredstva su namijenjena za programe pomoći najsiromašnijim zemljama svijeta i riječ je o značajnim financijskim sredstvima. Ali, da budem iskren - a mnogi to ovdje to znaju - povezana su s razvojem društva zemalja donatora. S druge strane, razvijene zemlje istovremeno zadržavaju svoje poljoprivredne subvencije i ograničavaju pristup nekim zemljama visoko-tehnološkim proizvodima.

Spomenimo i stvari kao što su distribucija dobrotvorne pomoći, koja s druge strane ne samo održava gospodarsku zaostalost, nego i žanje dobit od iste. Povećanje socijalnih napetosti u depresivnih regijama neminovno rezultira rastom radikalizma, ekstremizma i terorizma, te hrani lokalne sukobe. I ako se sve to se događa u, recimo, regiji kao što je Bliski istok, gdje je sve više prisutan osjećaj da je svijet u cjelini nepravedan, onda postoji opasnost od globalne destabilizacije.

Očito je da je vodeće svjetske zemlje trebaju vidjeti ovu prijetnju. I da stoga treba graditi demokratski, pravedniji sustav globalnih ekonomskih odnosa, sustav koji će svima dati priliku i mogućnost da se razvijaju.

Poštovani dame i gospodo, govoreći na konferenciji o sigurnosnoj politici nemoguće je ne spomenuti aktivnosti Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Kao što je poznato, ova organizacija je stvorena da ispita sve - ja ću naglasiti ovo - sve aspekte sigurnosti: vojne, političke, gospodarske, humanitarne i, posebno, odnose između tih sfera.

Vidimo li što se danas događa? Vidimo li mi da je ova organizacija uništena? Ljudi pokušavaju transformirati OESS u vulgarni instrument za promicanje interesa vanjske politike jedne ili skupine zemalja. Također se postiglo da se OESS pretvorio u birokratski aparat koji apsolutno nije povezan s državama osnivačima ni na koji način. Postupkom donošenja odluka i uključenost takozvanih nevladinih organizacija su doveli da se ostvarila ta zadaća. Ove organizacije su formalno nezavisne, ali one se namjerno financiraju i stoga su pod kontrolom.

Prema osnivačkim dokumentima, u humanitarnoj sferi OESS je osmišljen kako bi se pomoglo zemljama članicama u promatranju međunarodnih normi o ljudskim pravima na njihov zahtjev. Ovo je važna zadaća. Podržavamo to. No, to ne znači miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja, a pogotovo ne nametati režim koji određuje kako te države trebaju živjeti i razvijati se.

Očito je da se takvim smetnjama uopće ne promiče razvoj demokratskih država. Naprotiv, to ih čini ovisnima i, kao posljedica toga, politički i ekonomski nestabilnima.

Očekujemo da će OESS biti vođen svojim osnovnim zadaćama i graditi odnose sa suverenim državama na temelju poštovanja, povjerenja i transparentnosti.

Poštovani dame i gospodo!

U zaključku bih želio napomenuti sljedeće. Mi često - kao i ja osobno - čujemo žalbe od strane naših partnera, uključujući i naše europske partnere, u smislu da bi Rusija trebala igrati aktivniju ulogu u svjetskim poslovima.

U vezi s tim, ja bih sebi dopustio jednu malu primjedbu. Jedva da je potrebno da nas potaknete da to učinimo. Rusija je zemlja s poviješću koja obuhvaća više od tisuću godina, a gotovo je uvijek imala privilegiju da vodi samostalnu vanjsku politiku.

Tu tradiciju nećemo mijenjati ni danas. U isto vrijeme, mi smo itekako svjesni kako se svijet promijenio i imamo realan osjećaj vlastitih mogućnosti i potencijala. I naravno, želimo komunicirati s odgovornim i nezavisnih partnerima s kojima bismo mogli raditi zajedno u izgradnji fer i demokratskog poretka u svijetu, koji bi osigurao sigurnost i prosperitet ne samo za nekolicinu odabranih, nego za sve.

Hvala vam na pozornosti.