Izborna kampanja? Podrivanje Hamasa i Irana? Ili nijedno? Ničim izazvana kampanja bombardiranja nema nikakvog smisla.

palestinci
© AFPRođaci malog Palestinca ubijenog tijekom noći u izbjegličkom kampu Jabalia, u sjevernom Pojasu Gaze, tijekom njegovog sprovoda u istom kampu, 7. kolovoza 2022.
Čak i među mnogim čudnim aspektima izraelsko-palestinskog sukoba, događaji protekle sedmice se mogu samtrati izuzetno čudnim.

Prošlog ponedjeljka, 1. avgusta, u izbjegličkom kampu Jenin, izraelski vojnici su uhapsili Bassam al-Saadija, istaknutu ličnost palestinskog islamskog džihada (PIJ) na okupiranoj Zapadnoj obali.

Ali unatoč stvarnim prijetnjama PIJ-a, barem javnim, da će lansirati rakete iz Gaze prema Izraelu ako Saadi ne bude pušten, Izrael je iznenadnim potezom odlučio ograničiti promet oko izraelskih područja u blizini granice Gaze i Izraela, područja poznatog u Izrael kao "koverta Gaze".

Nije neuobičajeno da Izrael tamo uvede ograničenja mobilnosti kao način da spriječi ozljede izraelskih civila. Međutim, ranije je ovaj korak uvijek poduziman nakon što bi palestinske grupe u Gazi lansirale rakete ili nakon što je bi Izrael napao tamošnje ciljeve.

Ovog puta nije bilo tako neuobičajenih incidenata koji su prethodili najavi ograničenja saobraćaja.

Zatim, tri dana, između utorka i petka, ni PIJ ni bilo koja druga palestinska grupa nije ispalila projektile iz Gaze prema Izraelu. Odnosno, nije stigla ni očekivana "osveta" za Saadijevo hapšenje u Jeninu, u iščekivanju koje je bio ograničen promet civila u Izraelu.

Ipak, iako su stvari u Gazi bile tihe, Izrael je u petak poslijepodne započeo zračni napad na različite točke u opkoljenom palestinskom pojasu. Glavni fokus je bio stambena zgrada u gradu Gaza. Nekoliko projektila precizno je palo na tri stana u toj zgradi.

U baražu je ubijen Taiseer al-Jabari, komandant sjevernog odjeljenja brigada al-Quds (Saraya al-Quds), vojnog krila PIJ-a. Također je ubijena Alaa Qaddoum, petogodišnja djevojčica, zajedno sa 23-godišnjom ženom i još sedam Palestinaca.

Jabari je, kao i Saadi, bio nepoznat izraelskoj, a vjerovatno i palestinskoj javnosti.

Čak je i Ran Kochav, portparol izraelske vojske, zaboravio Jabarijevo ime kada je u subotu ujutro na televiziji uživo ponavljao najavu njegovog ubistva.

Izraelska vojska je objavila da se vjeruje da je Jabari "nedavno planirao planove za protIvtenkovske napade na izraelske civile i vojnike IDF-a (Izraelskih odbrambenih snaga).

Drugim riječima, čak ni u najavi same vojske nije pojašnjeno da li je izraelska akcija trebala spriječiti konkretne akte nasilja koje je Jabari planirao protiv Izraela, ili je "optužba" protiv Jabarija bila općenitija.

Izraelska vojska se nije potrudila objasniti kako je u "preciznom" izraelskom napadu ubijena petogodišnja Alaa Qaddoum. Nije bilo izvinjenja, niti priznanja da je napravljena greška. Bilo je dovoljno očigledno da ju je Alaa koja živi u blizini Jabarija učinila legitimnom metom.

Nekoliko sati nakon izraelskog bombardiranja, PIJ je počeo da ispaljuje minobacače i rakete prema izraelskim zajednicama u blizini Gaze i prema Rishon LeZionu i Bat Yamu, dva grada na južnoj periferiji Tel Aviva. Izrael je nastavio da bombardira Gazu.

Palestinsko ministarstvo zdravlja je do nedjelje popodne izvijestilo da je od početka ovih događaja ubijena 31 osoba, uključujući šestoro djece. Više od 265 je ranjeno, a više od polovine su starci, žene i djeca.

Iako je, naravno, osudio izraelski napad, Hamas, stvarni vladari u Gazi, od nedjelje popodne se nije uključio u borbe, barem ne službeno, što bi moglo objasniti priče u Izraelu da će "kampanja" trajati nedelju dana , kao rasprodaja na kraju sezone u prodavnici odjeće.

Ali ne postoji garancija da nasilje neće rasti ili da se nasilni događaji iz maja 2021. neće ponoviti.

Prošle godine Izrael je ubio 256 Palestinaca, uključujući 66 djece, tokom 11-dnevne vojne kampanje u Gazi. U Izraelu je palestinskim raketama ubijeno 13 ljudi, uključujući dvoje djece.

Više od izbora

Dakle, šta je potaknulo izraelsku vojnu operaciju, bez bilo kakve nasilne akcije palestinske strane na Zapadnoj obali ili u Gazi?

Izraelu je nedostajao čak ni uobičajeni izgovor da "odgovara" na napade na svoje civile i vojnike.

Zašto je Izrael svojevoljno odlučio da svoje građane stavi pod izolaciju u zajednicama na području Gaze, iako PIJ nije prijetio bombardiranjem niti ga je pokrenuo? Zašto je Izrael odlučio da gađa Gazu, uprkos tome što je znao da će njegovo bombardovanje izazvati raketnu vatru na izraelsku teritoriju i uključiti zatvaranje u južnom Izraelu zajedno sa, potencijalnim, gubitkom života?

Mnogi Palestinci i ljevičarski Izraelci kažu da je novi premijer Yair Lapid, manje od dva mjeseca na funkciji privremenog premijera, namjerno stavio Izrael u pripravnost zbog vojnog sukoba kako bi ojačao svoj politički položaj uoči predstojećih općih izbora u Izraelu, zakazanih za 1. novembar.

Ova tvrdnja ima određenu logiku. Lapid, civilni vođa, nikada nije služio kao vojnik, a vojni rok je proveo kao novinar u vojnim novinama.

Stoga, njegujući jaku auru sigurnosti, uprkos nedostatku vojnog iskustva, on može poboljšati svoj položaj u javnosti u desničarskoj zemlji koja voli vojsku, kao što je Izrael.

Takve stavove pojačava činjenica da bivši premijer Benjamin Netanyahu, glavni Lapidov konkurent na izborima, čitavu izbornu kampanju svoje stranke Likud bazira na činjenici da Lapid sjedi u vladi zajedno s listom "islamista" na čijem je čelu Mansour Abbas. Abas je šef koalicije palestinskih stranaka u izraelskom parlamentu, Ujedinjene arapske liste, čija bi podrška bila od vitalnog značaja da Lapid formira većinu u svakoj budućoj vladi.

S obzirom da desničari omalovažavaju Lapida kao nekoga ko je "prodao zemlju Muslimanskom bratstvu i pristalicama terora", njegova demonstrirajuća čvrstina protiv Palestinaca mogla bi pomoći Lapidu da se suprotstavi Netanyahuovoj propagandi.

Ovo objašnjenje, iako primamljivo, možda neće biti dovoljno. Lapid se sigurno sjeća šta se dogodilo njegovom bliskom prijatelju Ehudu Olmertu neposredno nakon što je postao premijer 2006. Olmertu je također nedostajalo borbeno iskustvo kao vojniku (i on je služio u vojnim novinama).

Nakon što je Hezbolah oteo izraelske vojnike na sjeveru Izraela, Olmert je, odlučan da pokaže snagu, pokrenuo opsežnu vojnu operaciju u Libanu. Ta kampanja je završila neuspjehom i označila početak kraja Olmertove političke karijere.
slika
© AFPIzraelski vojnik reda topničke granate duž "granice" s Gazom, 6. kolovoza 2022.
Štaviše, ako se operacija u Gazi intenzivira i dovede do masovnih smrtnih slučajeva palestinskih civila, taj potez bi zapravo mogao zakomplicirati Lapidovu domaću političku situaciju.

Gotovo jedini put da blok na čelu s Netanyahuom postigne parlamentarnu većinu bio bi nizak odziv birača među palestinskim građanima Izraela, kao što se dogodilo u martu 2021. kada je bio oko 45 posto.

Ako odaziv među palestinskim biračima dostigne 65 posto, kao što je bio na izborima u martu 2020., šanse da Netanyahu dobije većinu bile bi zanemarljive.

Sudeći po iskustvu, onda, vojni sukob s Palestincima na Zapadnoj obali ili u Gazi ima tendenciju da palestinske glasače u Izraelu drži kod kuće na dan izbora, iz ljutnje na vladu koja čini ova djela, i uz odgovarajuće smanjenje izgleda za pobjedu Lapida.

Iranski faktor, faktor Hamasa

Još jedno objašnjenje za ničim izazvan napad Izraela na Gazu protekle sedmice moglo bi doći iz sasvim drugog smjera. Nedavno su obnovljeni kontakti između Sjedinjenih Država, Irana, Evropske unije, Kine i Rusije po pitanju produženja sporazuma o neširenju nuklearnog oružja.

Posmatrači predviđaju da izgledi za postizanje ovoga nisu dobri, ali činjenica da su ti razgovori još u toku zabrinjava Izrael, koji čini sve da ih poremeti.

Posjeta američkog predsjednika Joea Bidena Bliskom istoku prošlog mjeseca bila je, sa stanovišta Izraela, sredstvo da se eliminišu posljednje šanse za sporazum s Iranom, i umjesto toga da se stvori regionalni antiiranski vojni savez u kojem bi Izrael bio strana.

To se nije dogodilo, a rezultat regionalne konferencije koju je Saudijska Arabija sazvala u Džedi zapravo je bila očigledna spremnost da se postigne sporazum s Iranom, a ne da se suoči s njim.

Ako je interes Izraela tražio sprečavanje Irana da razvije nuklearne kapacitete, trebao je podržati produženje sporazuma o neširenju: Iran je, nakon poteza predsjednika Donalda Trumpa 2018. da jednostrano povuče SAD iz tog sporazuma, samo poboljšao svoje nuklearne kapacitete.

Stvarna zabrinutost Izraela je da će ukidanje sankcija Iranu poboljšati njegovu ekonomsku i političku poziciju u regionu i indirektno ojačati snage opozicije Izraelu.

Vojna operacija u Gazi koja bi primorala PIJ da puca na Izrael, pozicionirajući Iran kao "sponzora terora" zbog njegove podrške PIJ-u, mogla bi pomoći Izraelu u njegovim pokušajima da torpeduje sporazum u Beču.

Još jedno relevantno razmatranje može uključivati ​​Hamas.

Izrael već dugo ima interes za podjelu između Hamasa i Fataha te između Gaze i Zapadne obale. Izraelski lideri su više puta implicirali da se zalažu za nastavak vladavine Hamasa u Gazi.


U posljednje vrijeme sve je očiglednije da odnosi između Izraela i Hamasove vlade u Gazi počinju ličiti na odnose između Izraela i palestinskih vlasti u Ramali: ekonomski ustupci u zamjenu za mir i tišinu. Omogućavanje većem broju radnika i trgovaca iz Gaze u Izrael dio je tog trenda. Oštećenje PIJ-a u Gazi moglo bi pomoći Hamasu da "obuzda" prvi, uz daljnje ustupke kao quid pro quo.

Ili je to sam rutinska akcija kao i obično?

Ali traženje racionalnih objašnjenja za čudno ponašanje Izraela može biti suvišno, jer najbolje objašnjenje može doći iz svijeta socijalne psihologije.

Izraelsko društvo više uopće ne vidi okupaciju - jer se status quo Izraelcima čini normalnim i prirodnim. I, pod ovim okolnostima, Izrael je zbunjen svaki put kada ova situacija izazove otpor. Logiku nedavnih izraelskih akcija je teško analizirati. S obzirom na kontekst, čak i iracionalan čin poput izazivanja potpuno suvišnog vojnog sukoba u Gazi izgleda nekako logično To je tačno bez obzira da li se otpor manifestira kao pucnjava pojedinačnih, nepovezanih Palestinaca na Izraelce u Tel Avivu ili Bnei Braku, kao što se dogodilo prije nekoliko mjeseci, ili da li iza toga stoji organizacija poput Hamasa ili PIJ-a.

Izrael se ponaša na način na koji se ponaša jer se uopće ne osjeća odgovornim nikome, bilo u međunarodnoj areni, izraelskoj domaćoj areni ili - zahvaljujući Abrahamovom sporazumu - regionalnoj areni na Bliskom istoku. Palestinci se, naravno, uopće ne računaju.

Izrael se u određenom trenutku očito pomirio s time da nema cilja za budućnost - bilo da je cilj eliminacija palestinskog otpora i raspad Hamasa, kao što je obećao Netanyahu prije nego što je drugi put izabran za premijera, 2009. godine, ili potpisivanje nekog političkog sporazuma sa Palestincima, ili čak orkestriranja njihovog masovnog protjerivanja kao što je to učinio Izrael 1948.

U bilo kojem od ovih scenarija, logiku nedavnih akcija Izraela je teško analizirati. S obzirom na kontekst, čak se i iracionalan čin poput izazivanja potpuno suvišnog vojnog sukoba u Gazi čini nekako logičnim.

MEE