Putin i majke
Ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se s majkama vojnih osoba koje sudjeluju u specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini, Novo-Ogarjovo, Moskovska oblast, 25. studenog 2022.
Putin je u susretu sa majkama ruskih vojnika otvoreno priznao da su minski sporazumi bili greška. To bi trebalo da znači da više neće biti sličnih kompromisa, i da će Rusija ovoga puta ići do kraja

Prolazeći kroz transkript od osamnaest hiljada reči sa sastanka ruskog predsednika Vladimira Putina i "majki vojnika" koji je održan prošlog petka u Moskvi, može se steći utisak da bi borbe u Ukrajini mogle da se produže daleko u 2023. godinu - a možda čak i duže.

U najupečatljivijem opažanju, Putin je priznao da je Moskva napravila grešku 2014. godine time što nije razrešila situaciju u Donbasu - za razliku od Krima - dopustivši sebi da prihvati prekid vatre koji su utanačile Nemačka i Francuska i potonje Minske sporazume.

Moskvi je trebalo neko vreme da shvati da su Nemačka i Francuska prećutno dopustile tadašnjem vođstvu u Kijevu da izigrava sprovođenje Minskih sporazuma. Tadašnji ukrajinski predsednik Petro Porošenko priznao je u nizu intervjua za zapadne medije, uključujući nemačku televiziju Dojče vele i ukrajinsku sekciju Radija Slobodna Evropa, da je primirje iz 2015. bilo samo odvraćanje pažnje sa ciljem da Kijev kupi vreme za izgradnju svoje vojske.

Njegovim rečima: "Mi smo postigli sve što smo hteli, naš cilj je bio, prvo, da zaustavimo (rusku) pretnju, ili da barem odložimo rat - kako bismo obezbedili osam godina da povratimo ekonomski rast i stvorimo moćne oružane snage".

Takozvana Štajnmajerova formula (Steinmeier Formula; koju je predložio nemački predsednik Frank Valter Štajnmajer još 2016. dok je bio ministar spoljnih poslova) o redosledu sprovođenja sporazuma iz Minska pozivala je na održavanje izbora na teritoriji Donbasa, koju su kontrolisale separatističke snage u skladu sa ukrajinskim zakonima i pod nadzorom OEBS-a (Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju); potom bi, ukoliko OEBS proceni da je glasanje bilo slobodno i pošteno, bio pokrenut proces ustanovljavanja specijalnog samoupravnog statusa za teritoriju Donbasa i Ukrajina bi povratila kontrolu nad svojom istočnom granicom sa Rusijom.

Priznanje greške

Putin je priznao da je Rusija prihvatila sporazume iz Minska ignorišući želje ruskog stanovništva u Donbasu. Njegovim rečima:
"Mi smo iskreno krenuli tim putem (sporazuma). Ali mi nismo u potpunosti osetili raspoloženje naroda, bilo je nemoguće u potpunosti razumeti šta se tamo dešava. Ali sada je verovatno postalo očigledno da je ponovno ujedinjenje (Donbasa) trebalo da se desi ranije. Možda u tom slučaju ne bi bilo toliko mnogo gubitaka među civilima, ne bi stradalo toliko mnogo dece u artiljerijskim napadima...".
Po prvi put, može biti, trenutni lider u Kremlju priznaje greške. Gore navedeni potresni odlomak, stoga, postaje međaš Putinovih budućih odluka, pošto se ruska mobilizacija približava završnoj fazi i procenjuje se da će do kraja decembra oko četiristo hiljada ruskih vojnika biti dodatno raspoređeno na borbenim položajima. Suština Putinovog izlaganja jeste što je zatvorio vrata za mogućnost još jedne papazjanije od starih i novih obećanja poput sporazuma iz Minska. Kako se ovo prevodi u političku stvarnost?

Prvo i pre svega, koliko god da je Moskva otvorena za dijalog bez preduslova, ruski pregovarači biće ograničeni nedavnim amandmanima na državni Ustav - kojim su Donjecka, Luganska, Hersonska i Zaporoška oblast uključeni kao deo Ruske Federacije. Drugo, sastanak od petka je bio, po bilo kojim merilima, odvažna Putinova inicijativa, uz veliki politički rizik. Među njegovim sagovornicima su bile majke iz udaljenih delova zemlje, čiji se sinovi ili aktivno bore na frontu, ili su pretrpele tragediju gubitka sinova u borbi, ili su teško ranjeni i potrebno im je dugotrajno lečenje i oporavak.

Tu su svakako bile žene snažne volje, no ipak, jedna od njih iz malog grada Kirovska u Lugansku rekla je Putinu (potresne reči) dok se prisećala smrti svoj sina Konstantina Pšeniškina na liniji fronta: "Moje srce krvari, moja duša je ledena, bolna sećanja zamagljuju mi um, suze i suze, i u jednom trenutku sin mi se obraća: 'Majko, nemoj biti tužna, videću te ponovo - samo moraš da čekaš. Ići ćeš kroz ovaj život za mene, i u ovom životu, ponovo ćemo biti zajedno'".

Putin je otvoreno rekao - što je izuzetno neobično za kremaljskog lidera - da se pripremao za sastanak. Ali, usprkos tome čekala su ga iznenađenja. Ovakve sastanke nije moguće režirati pošto se pred televizijskim kamerama oslobađaju zgusnute emocije.

Tako se Marina Bukilina iz Republike Saha (Jakutija), majka trojice sinova (od kojih je jedan visoko odlikovani vojnik elitnih vazdušnodesantnih snaga, pripadnik 83. brigade i dobitnik Ordena za hrabrost) požalila da nema kuvane hrane na liniji fronta. Ona je rekla Putinu: "Da li razumete šta se dešava? Ukoliko naši ljudi ne mogu da obezbede našim vojnicima kuvanu hranu, ja bih, kao sportista i strelac, volela da odem tako da kuvam na liniji fronta". Putin je ljubazno odgovorio: "Izgleda da su ovi problemi uglavnom razrešeni... to znači da nije sve bilo kako bi trebalo da bude..."

Narodni rat

Ono što se ističe u ovakvim iskrenim razgovorima je Putinov ogroman politički kapital, proistekao iz ogromne narodne podrške koju ima iza sebe. Opšte raspoloženje sastanka odisalo je posvećenosti ruskim ciljevima i uverenosti u krajnju pobedu. Naravno, ovo jača Putinov položaj.

Tu se može ukazati na izvesno razmimoilaženje (sadašnje geopolitičke situacije) u odnosu na Kubansku raketnu krizu iz 1962. godine. Javno mnjenje nije bilo ključni faktor pre šezdeset godina. Ukratko rečeno, zdrav razum je prevladao 1962. pošto su akteri sagledali da bi neuvažavanje bezbednosnih interesa suparničke sile moglo da ima apokaliptično ishodište.
Putin i vojnici
© Mikhail Klimentyev/AP photoRuski predsednik Vladimir Putin se rukuje sa vojnikom prilikom posete centru za obuku mobilisanih rezervista u Rjazanskoj oblasti, Rusija, 20. oktobar 2022.
Glavna razlika danas jeste što se predsednik Džozef Bajden izuzeo i ne smatra se odgovornim za nastojanje SAD da se Rusija potuče na bojnom polju u Ukrajini i da se obezbedi "promena režima" u Moskvi, dok Putin insistira na tome da je on odgovoran prema svom narodu. Da li će se zapadni "liberalni" političari na vlasti usuditi da oponašaju Putinov izuzetan sastanak sa "majkama vojnika"?

Ukoliko ekonomske poteškoće budu vodile prema društvenim nemirima i političkim komešanjima u zapadnoj Evropi, političari na vlasti biće u neugodnoj poziciji. Putin vodi "narodni rat", dok zapadni političari ne mogu da priznaju da se uopšte bore protiv Rusije. Ali koliko dugo može biti skrivano od javnog mnjenja u Poljskoj i Francuskoj da njihovi sunarodnici ginu u ukrajinskoj stepi? Mogu li zapadni političari da obećaju kako njihovi "dobrovoljci" nisu ginuli zaludno? Šta će se desiti ukoliko krene da teče reka izbeglica iz Ukrajine u Zapadnu Evropu, nakon početka zime?

Zimska ofanziva

U vojnim okvirima, Rusija uživa eskalatornu dominaciju - upadljivo superiorni položaj u odnosu na svog NATO protivnika - i to sve izrazitije kako sukob napreduje. Ubrzanje ruskih operacija u Bahmutu je jedan ilustrativan primer. Raspoređivanje regularnih trupa poslednjih dana ukazuje da se Rusija kreće uz eskalatornu lestvicu kako bi okončala četvoromesečno drobljenje (neprijateljskih snaga) u gradu Bahmutu (Donjecka oblast), koji vojni analitičari često opisuju kao glavni stub kijevske odbrane u istočnim delovima Donbasa.

Nedeljni izveštaj Njujork tajmsa ističe ogromne gubitke koje su pretrpele ukrajinske snage proteklih nedelja. Očigledno, grupa Vagner, koju čine ruski vojni ugovorci i koja učestvuje u ovim borbama, prikovala je ukrajinske snage, koje se u ovom području procenjuju na 30.000 ljudi, na odbrambene položaje, uključujući među njima jedinice "istrošene besprekidnim ruskim napadima".

U svom izveštaju Tajms priznaje, citirajući američke bezbednosne zvaničnike, da ruska namera može biti da od Bahmuta naprave nešto poput "crne rupe koja će usisavati kijevske resurse" (a resource-intensive black hole for Kyiv). Ova paradigma će se ponavljati i drugde, takođe, izuzev što će ruske snage biti mnogo jače, daleko brojčano nadmoćnije i mnogo bolje opremljene, a uz to će se boriti iz tvrdo utvrđenih položaja.

Putin je jasno naznačio na sastanku održanom u petak da će potpuna pobeda nad neonacističkim banderovcima ostati nedvosmisleni cilj operacije. Iako promena režima u Kijevu nije proklamovani cilj, Putin se neće zadovoljiti ponavljanjem primirja i mira poput onih iz 2015. godine, posle kojih je na vlasti zadržan anti-ruski američki "proksi" režim.

Uzevši sve to u obzir, Putin je potcrtao da
"uprkos svim pitanjima povezanim sa specijalnom vojnom operacijom, mi ne menjamo naše planove za razvoj države, za razvoj zemlje, za razvoj ekonomije, društvene sfere, za nacionalne projekte. Mi imamo ogromne, velike planove..."
Svi ovi elementi, uzeti zajedno, određuju takozvanu rusku zimsku ofanzivu. Zapovednik kojeg je Putin odabrao na ukrajinskom bojištu, general Sergej Surovikin, nije ličnost slična Patonu ili Mek Arturu. U suštini, on drži u rukama uzde specijalne vojne operacije, dok istovremeno inkorporira iskustvo stečeno tokom prethodnih osam meseci NATO-ovog učešća u borbama. Ali, govoreći o ovom sukobu, Putin nijednom nije upotrebio izraz "rat".

Prevod Miloš M. Milojević/Novi Standard
Izvor: Indian Punch Line