zastava
© APMarokanac Jawad El Yamiq podiže palestinsku zastavu nakon nogometne utakmice Svjetskog kupa između Kanade i Maroka na stadionu Al Thumama u Dohi 1. prosinca 2022.
Izraelski novinari pohrlili su u Dohu ovog mjeseca kako bi izvještavali o Svjetskom prvenstvu, a neki su ga pretvorili u misiju kako bi arapska javnost "govorila Izraelu". Ali u čestim interakcijama snimljenim putem društvenih mreža, fanovi su ljubazno odbili ponudu na različite načine. Neki su odbili da se uključe u razgovor; drugi su pokazali svoju predanost palestinskoj stvari; a drugi su jednostavno otišli kada su shvatili da je reporter iz Izraela.

Politika priznavanja animira izraelsku "novinarsku misiju" u Kataru i drugdje. Čini se da su ovi novinari, kao i veći dio izraelske javnosti i zapadnih medija, sami sebe uvjerili da su Palestina i Palestinci nestali iz arapske svijesti usred promjenjive geopolitike širom arapskog svijeta.

Za izraelske i zapadne stručnjake ove geopolitičke promjene su predstavljale mini verziju kraja historije na Bliskom istoku. Općenito smatraju pretpostavljeni "nestanak" Palestinaca kao pozitivan faktor koji je omogućio takozvani Abrahamov sporazum i normalizaciju diplomatskih odnosa između Izraela i četiri arapske države 2020. godine.

Možda nema boljeg povoda za ubiranje plodova normalizacije nego na Svjetskom prvenstvu koje je domaćin arapske države koja je privremeno dozvolila izraelskim medijima da slobodno putuju u Katar i izvještavaju iz Katara, iako nemaju zvanične veze s Izraelom. Neki izraelski novinari su očigledno uzeli sebi za pravo da pokažu da se nisu samo arapski režimi pomirili sa - ili bolje rečeno, kapitulirali - cionističkim kolonijalnim projektom, već i arapski narod.


U tom smislu, čin "razgovaranja s Izraelom" tumači se kao oblik priznanja, ili barem moćna indikacija približavanja nestajućoj krajnjoj tački naseljeničkog kolonijalizma u Palestini. Krajnja tačka zahtijeva legitimizaciju suvereniteta Izraela od rijeke Jordan do Sredozemnog mora i raseljavanje autohtonog stanovništva.

U Kataru su našli suprotno. Iako je Izrael dobio priznanje nekih arapskih režima, uključujući Palestinsku oslobodilačku organizaciju, on je u potpunosti propustio da dobije priznanje od arapske javnosti.

Palestinsko oduzimanje posjeda

"Razgovaranje s Izraelom" u ovom kontekstu ima za cilj da dobije narodno priznanje koje bi legitimiralo i normaliziralo izraelsku naseljeničko-kolonijalnu strukturu, koja nastavlja da uklanja Palestince. Stoga, odbijajući da govore, arapski građani šalju direktnu poruku onima koji su na vlasti na Bliskom istoku i na Zapadu, da su protiv normalizacije bez pravde - bez obzira na to koliko "mirovnih" sporazuma Izrael potpiše sa arapskim režimima.

Umjesto da "govore", arapski navijači su podigli ogledalo ispred izraelskih kamera, podsjećajući gledaoce na ono što su uporno pokušavali da zaborave: Palestinu. Ovo izraelske novinare i njihovu publiku podsjeća na kolonijalizam naseljenika, etničko čišćenje, okupaciju, palestinske izbjeglice i tekuću Nakbu (katastrofu) od 1948. Navijači marokanskog fudbala aludirali su na ovo tokom Svjetskog prvenstva razvijajući transparent "Slobodna Palestina" 48. minuta utakmice Maroko-Belgija.


Komentar: Niz nogometnih navijača Svjetskog prvenstva koji odbijaju razgovarati s izraelskim kanalima


Ono što je iznenađujuće je izraelski šok nakon što su vidjeli odraze činjenice da bijes zbog izraelskog nasilja i izgradnje na ukradenoj palestinskoj zemlji nije izblijedio, uprkos protoku vremena.

Ovo je ista kolonijalna stvarnost koju je novinarka Al Jazeere Shireen Abu Akleh neumorno pokazivala svijetu, sve dok ju je izraelski snajperist ubio prošlog maja, ubistvo koje je uhvatila kamera. Također nije slučajno da je godinu dana ranije, u maju 2021., Izrael uništio medijski toranj u Gazi, u kojem je bilo smješteno nekoliko međunarodnih novinskih agencija koje su izvještavale iz opkoljene enklave.

Poput nogometnih navijača u Kataru, Abu Akleh i njene kolege novinari na Zapadnoj obali, Gazi, Jerusalemu i drugdje držali su ogledala, odražavajući ružnu sliku izraelskog kolonijalizma, koji arapski narodi nisu niti zaboravili niti oprostili. Iako je Abu Akleh ubijena i svijet više ne može vidjeti odraz Izraela kroz njenu kameru, nije bilo moguće pokoriti poruke obožavatelja u Kataru.

Iskrivljena svijest

Shodno tome, čini se da su se neki izraelski novinari okrenuli narativu o žrtvama kako bi odbacili uznemirujuću sliku doseljenika, što zahtijeva kreativnost i samozavaravanje. Nevjerojatno je koliko brzo su neki pribjegli cionističkom priručniku, koji prikazuje njihov neuspjeh da dobiju bilo kakve "dobre riječi" o Izraelu kao manifestaciji arapske i muslimanske mržnje i želje da se "izbrišu [Izraelce] s lica zemlje".

Ne samo u Izraelu, već i u cijelom euro-doseljeničko-kolonijalnom svijetu, osjećaj žrtve među naseljenicima je sredstvo za tvrdnju o nevinosti, koji lebdi u iskrivljenoj svijesti koja čini nenormalno i nepravedno kao normalno i pravedno.

Prema ovom mišljenju, Izrael je samo još jedna "normalna" država - ako ne i jedina civilizirana država na Bliskom istoku koja poštuje ljudska prava, nema veze s činjenicom da je prešao prag aparthejda, prema Human Rights Watchu - je "normalizirao" odnose sa nekoliko arapskih država, i onu kojoj bi se Arapi trebali diviti, sprijateljiti se i ugledati na nju.

Da bi ova zamišljena normalnost imala smisla, Izraelci moraju živjeti cionistički mit o zemlji bez naroda za narod bez zemlje. Stoga, oni moraju aktivno zaboraviti da Palestinci zaista postoje, čak i nakon stoljeća cionističkog oduzimanja posjeda i eliminacije cionističkih naseljenika i kolonija. Ironija nesjećanja i rasparčavanja Palestinaca je da ih to čini prisutnijim.

Pokret za građanska prava crnaca u SAD-u propagirao je maksimu govorenja istine vlasti u borbi protiv rasne segregacije i nepravde. Ali šta ako se govor sam po sebi može pretvoriti u sredstvo za razvlašćenje i oduzimanje posjeda?

Pokušavajući da arapski narod razgovara s Izraelom, novinari su tražili popularno priznanje koje bi dalo normativni legitimitet izraelskom aparthejdu i nepravdi. Odbijanje razgovora je čin otpora. Paradoksalno govoreći istinu o moći arapskih režima, Izraela i ostatka svijeta.