© AFPŽena podiže transparent s natpisom "Ne okupaciji" tijekom skupa koji su organizirali strani, palestinski i izraelski aktivisti u okupiranoj četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu, 14. listopada 2022.
To također ne mijenja ništa u predanosti Svjetske cionističke organizacije židovskoj nadmoći, koju je ostavila u nasljedstvo izraelskom režimu nakon što su cionistički kolonisti osvojili veći dio Palestine i proglasili svoju doseljeničku koloniju "židovskom državom" 1948.
Također neće utjecati na poništavanje niza židovsko-nadmoćnih zakona koje je Izrael izdao od svoje uspostave, a koji su nastavili tlačiti Palestince unutar i izvan izraelske vojne kontrole.
Zemlje koje su glasale protiv rezolucije UN-a, ili su bile suzdržane, uglavnom su evropske bivše i sadašnje kolonijalne zemlje, uključujući naseljeničke kolonije u Americi, s malim brojem zapadnih klijentskih režima. Značajno je da je Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je sponzoriralo i omogućilo cionističku kolonizaciju Palestine i koje većina Palestinaca smatra odgovornim za njihovu povijesnu i tekuću Nakbu, imalo drskosti glasati protiv rezolucije. Isto je učinila i Njemačka, čiji se postnacistički izraz pokajanja za genocidne zločine nad Židovima očituje u podršci cionističkoj kolonizaciji i ugnjetavanju Palestinaca.
Ne treba posebno spominjati da se rezoluciji protivila i najmoćnija naseljenička kolonija na svijetu, Sjedinjene Države, koje su cijelo vrijeme bile glavni imperijalni sponzor Izraela.
Pobrkati judaizam s cionizmom
Novookrunjeni izraelski kralj, Benjamin Netanyahu, brzo je odgovorio na glasanje u UN-u: "Židovski narod nije okupator u vlastitoj zemlji niti okupator u našoj vječnoj prijestolnici Jeruzalemu i nikakva rezolucija UN-a ne može iskriviti tu povijesnu istinu."
Netanyahu je apsolutno u pravu kada kaže da "židovski narod nije okupator" palestinske zemlje.
Cionistički pokret, izraelska vlada i izraelski kolonisti su okupatori, a ne židovski narod s kojim ih Netanyahu želi poistovjetiti u standardnom antisemitskom potezu koji cionističke zločine stavlja pred noge židovskog naroda.
U izjavi koja je prethodila glasanju u UN-u, izraelski ambasador u UN-u, Gilad Erdan, izjavio je da "Nijedno međunarodno tijelo ne može presuditi da je židovski narod 'okupator' u vlastitoj domovini.
"Svaka odluka pravosudnog tijela koje je dobilo mandat od moralno bankrotiranog i politiziranog UN-a potpuno je nelegitimna", dodao je.
'Velika fikcija'
Pokrivajući glasanje u UN-u, Reuters primjećuje: "Zajedno s Gazom i istočnim Jeruzalemom, Palestinci traže okupiranu Zapadnu obalu kao državu. Većina zemalja smatra izraelska naselja tamo nezakonitima, što Izrael osporava navodeći povijesne i biblijske veze sa zemljom."
Ove navodne "povijesne i biblijske veze sa zemljom" zaista su srž cionističkog zahtjeva za domovinom Palestinaca i uključuju primarnu tvrdnju da je "židovski narod" živio u Palestini prije dva milenija i da su bili njeni jedini stanovnici.
Ali ljudi koji su živjeli u Palestini prije dva milenija bili su Hebreji, a ne "židovski narod" (koncept mnogo kasnije kovanice) i Hebreji tamo nikada nisu živjeli sami.
Doista, u židovskoj biblijskoj priči, kako je opisano u Knjizi o Jošui, Hebreji nisu bili porijeklom iz Palestine, već su zapravo osvojili Zemlju Kanaan od Kanaanaca i zauzeli je, tvrdeći da im je to njihov Bog "obećao". Značajnija fikcija na kojoj se ustrajava jest da su savremeni Židovi, fantastično, izravni i jedini potomci starih Hebreja.
Ova se tvrdnja temelji na povijesnom neprijateljstvu Katoličke crkve prema evropskim Židovima, koje je povezivala sa starim Hebrejima kao "ubicama Krista", ali naglašenije na milenarističkim ambicijama protestantske reformacije da protjera evropske Židove u Palestinu, za što su protestanti tvrdili da će ubrzati Drugi dolazak Isusa Krista.
To što su mnogi religiozni Židovi povijesno vjerovali da dolaze iz Palestine jednako je indijskim, kineskim, indonezijskim, nigerijskim ili malezijskim muslimanima koji tvrde da su došli s Arapskog poluotoka jednostavno zato što je to rodno mjesto njihove vjere.
Cionisti odbacuju takve analogije, inzistirajući na još jednoj izmišljenoj tvrdnji da su islam i kršćanstvo bili misionarske religije, a judaizam to navodno nije.
Ovu lažnu tvrdnju razotkrili su znanstvenici, koji su s jasnim povijesnim dokazima nepobitno pokazali da je judaizam doista bio misionarska religija, s masovnim preobraćenjima koja su se nastavila kroz barem deveto stoljeće.
Cionističke tvrdnje
Još jedna cionistička tvrdnja je da su palestinski Arapi potomci arapskih muslimanskih osvajača iz sedmog stoljeća. Ali i to je lažno. Arapsko osvajanje nije bilo doseljeničko-kolonijalno, već prije misionarsko i teritorijalno ekspanzionističko.
Većina autohtonih naroda sirijskog teritorija pod bizantskom vlašću, uključujući domaće sirijsko-arapske kršćane Ghassanide, ostala je kao većina i nakon muslimansko-arapskog osvajanja.
Trebalo bi čak pet stoljeća, bilo u Palestini i Velikoj Siriji, ili u Egiptu (gdje bi trebalo čak i dulje), da većina ljudi koji su bili kršćani pređu na islam - čak i nakon što su prihvatili arapski jezik i kulture mnogo ranije - uključujući većinu domaćih kršćanskih crkava u osvojenim regijama.
Zaista, vrlo malo Arapa se preselilo na osvojena područja u Siriji, a nekolicina ih se nastanila u gradovima. Kada su križari osvojili Palestinu u 11. stoljeću, većina palestinskog stanovništva koje je postalo žrtva križarskog pokolja i pljačke bili su kršćani koji su govorili arapski (zajedno s manjinom muslimana koji su govorili arapski).
To je ono što je navelo očeve utemeljitelje kolonije židovskih doseljenika, Davida Ben-Guriona i Yitzhaka Ben-Zvija, u možda trenutku rijetkog otrežnjenja, da u knjizi iz 1919. godine kojoj su suautori ustvrde da je većina autohtonih Palestinaca zapravo potomci starih Hebreja koji su prešli na kršćanstvo, a zatim na islam - tvrdnja koju danas cionisti žele potpuno zatrti.
Miješajući arapluk s rasnom kategorijom, a ne s jezičnim i kulturnim identitetom, rasističke evropske kolonijalne sile imale su za cilj podijeliti Arape, tvrdeći da Egipćani, Iračani, Sjevernoafrikanci, Maroniti i drugi zapravo nisu Arapi, već pokoreni narod od strane Arapa, što znači da su bili arabizirani.
Ovu tvrdnju ne osporava arapski nacionalizam, koji međutim inzistira na tome da su Arapi zapravo oni kojima je arapski materinji jezik.
Autohtoni zahtjevi
Još jedna cionistička kolonijalna tvrdnja na kraju 19. stoljeća da evropski Židovi imaju "pravo" na "povratak" u svoju navodnu pradomovinu teško da je bila inovacija.
To su već tvrdili Francuzi kada su kolonizirali Alžir, i Talijani kada su kolonizirali Libiju - naime, da su se "vraćali" u zemlje starog Rimskog Carstva, te stoga nisu bili strani kolonizatori.
Međutim, čak i kad su Britanci kolonizirali Indiju, nikada nisu tvrdili da se u nju "vraćaju". "Arijski" Evropljani, koji tvrde da potječu od indoevropskih plemena koja potječu iz sjeverne Indije, još uvijek nisu iznijeli zahtjev za "povratkom" u svoju pradomovinu i na toj osnovi kolonizirali Indijski potkontinent.
Ali čak i ako odbacimo sve gore navedene izmišljotine i priznamo im valjanost povijesnih činjenica protiv svih razumnih argumenata, to nas neće dovesti do zaključka da savremeni Židovi, kao navodni i jedini potomci starih Hebreja, imaju pravo osvojiti njihovu navodnu pradomovinu i protjerati palestinske starosjedioce, uz tvrdnju da su Židovi kolonizatori starosjedioci, a da su domaći Palestinci kolonizatori.
Unatoč tome, izmišljene tvrdnje savremenih Židova da potiču iz Palestine i da su jedini potomci starih Hebreja s ekskluzivnim "pravom" na Palestinu, ostaju središnje za cionističke tvrdnje o "povijesnim i biblijskim vezama". Cionistički pokret i izraelski režim shvaćaju da su to glavni uvjerljivi argumenti kršćanskoj Evropi, kršćanskim Sjedinjenim Državama i židovskoj dijaspori koji opravdavaju cionističku kolonizaciju.
Ove lažne tvrdnje zaista su toliko ukorijenjene u zapadnoj vjerskoj i sekularnoj tradiciji da ih neke pristaše palestinske antikolonijalne borbe prihvaćaju kao činjenice, čak i ako odbacuju cionistički argument kojim opravdavaju kolonijalno osvajanje Palestine od strane savremenih cionista.
David Ben-Gurion je dobro razumio da cionističke vjerske tvrdnje nisu i ne bi trebale biti uvjerljive Palestincima. Nakon što je vodio osvajanje Palestine, djelovao je zbunjeno što su židovski kolonisti očekivali da će Palestinci sklopiti mir sa svojim kolonizatorima.
Ben-Gurion je uzvratio: "Zašto bi Arapi sklapali mir? Da sam ja arapski vođa, nikad ne bih prihvatio takve uvjete od Izraela. Šta je tu prirodno ako smo uzeli njihovu zemlju. Naravno, Bog nam je to obećao, ali šta se to njih tiče? Naš Bog nije njihov. Potičemo iz Izraela, istina, od prije dvije hiljade godina, a šta se to tiče njih? Bili su antisemiti, nacisti, Hitler, Auschwitz, ali je li to njihova krivica? Oni vide samo jedno: došli smo tu i ukrali im državu. Zašto bi to prihvatili?"
Stvarno i izmišljeno porijeklo
Što se tiče nečuvene tvrdnje nekih zapadnih genetičara o postojanju "židovskog gena" koji povezuje neke savremene Židove s drevnim Hebrejima, to nije ništa više od antisemitskog kanadera koji je najnovija karika u lancu američke i evropske rasne znanosti od 19. stoljeća.
Većini Palestinaca je, međutim, dosta parahistoricizma zapadnokršćanskih i židovskih vjerskih i sekularnih tvrdnji koje nastoje nametnuti antisemitske mitove palestinskom narodu kako bi opravdale kolonizaciju Palestine jer su njihovi spisi svojim sljedbenicima dali to pravo.
Ovdje se moramo sjetiti da su ti isti spisi, a kasnije i ista rasna znanost, opravdavali ne samo osvajanje Amerike i genocid počinjen nad američkim domorocima, već i porobljavanje i ubistvo miliona Afrikanaca, te osvajanje Afrike i drugim dijelovima svijeta.
Pristaše palestinske antikolonijalne borbe ne bi trebale dati nikakav legitimitet ovim cionističkim izmišljotinama: one ostaju kamen temeljac izraelskih kolonijalnih tvrdnji čiji je cilj uvjeriti zapadne kršćane i Židove, i općenito sekularne liberale, da su njihov Bog i njihovi rasni znanstvenici ti koji koji je ovlastio cioniste da osvoje i ukradu domovinu Palestinaca.
Ovoj gluposti nije mjesto među antikolonijalistima - njeno mjesto mora i treba biti na smetljištu kolonijalne povijesti.
Komentar: Uz veliku potporu Zapada tijekom zadnjih pola stoljeća, Izraelu je omogućeno neometano provoditi krvavi teror nad Palestinom koja ima puno pravo na svoju neovisnu državu i pripadajući teritorij, za razliku od Izraela koji se poziva na Stari zavjet i Jehovu kao opravdanje za svoje pretenzije na proširenje države na palestinski teritorij.