izrael
© AFPIzraelski prosvjednici nose plakate koji prikazuju premijera Benjamina Netanyahua kao Julija Cezara tijekom prosvjeda u Tel Avivu 21. siječnja 2023.
Lijevi centar u Izraelu se vratio u život nakon godina ravnodušnosti, ispunjavajući gradske ulice - posebno u Tel Avivu - gomilom demonstranata. Posljednja tri vikenda zaredom mnoštvo ljudi je izašlo na ulice u impozantnom broju. Samo u Tel Avivu prošle subote okupilo se više od 100.000 demonstranata.

Nova vlada u Izraelu, krajnje desničarska i ultrareligijska u historiji zemlje, uspjela je u samo nekoliko dana potaknuti pristalice opozicije, a mnogi Izraelci su se lično pojavili da to dokažu.

Teoretski, ovo je vrlo dobra vijest. Među ozbiljnijim bolestima koje pogađaju izraelsko društvo posljednjih godina bila je ravnodušnost javnosti prema gotovo svemu što nije striktno njihova privatna stvar, zajedno sa masovnim poricanjem, represijom i samoobmanom.

Tako je gradski trg u Tel Avivu ponovo postao krcat. To je ona ista ulica na koja je 1982. godine bila preplavljena sa oko 400.000 Izraelaca koji su protestirali protiv masakra Palestinaca u libanskoj četvrti Sabra i izbjegličkog kampa Shatila - masakra koji prati Izrael. Nakon toga, ulice su ponovo bile tihe decenijama.

Nakon protesta 1982. godine, koji je u to vrijeme bio najveći u historiji Izraela, činilo se da je zemlja ušla u hibernaciju. Bunt se bio ponovo probudio 2011. godine na nekoliko sedmica, uz erupciju socijalnih protesta zbog skupoće života, ali je ta erupcija brzo splasnula ne ostavljajući gotovo nikakve tragove.

U narednim godinama, ponovljeni napadi Izraela na Gazu koji su koštali života hiljada stanovnika, uključujući stotine djece, pa čak ni rastući troškovi života nisu uspjeli izazvati prave proteste. Činilo se da Izraelci uglavnom ignorirali "slonove u staklari" kao da njihovim ignoriranjem mogu učiniti da nestanu.

Prelomna tačka

Sve se to promijenilo dan nakon posljednjih nacionalnih izbora, kada je postalo jasno da se Benjamin Netanyahu ne samo vraća kao premijer, već da će biti na čelu radikalne vlade u kojoj će on biti lijevo-liberalni predstvanik.

Na ključna ministarska mjesta imenovane su ličnosti iz ekstremno desničarskog tabora naseljenika, dok su neki od igrača vladajućeg Likuda imenovani za ministre došli iz radikalnog desnog krila njihove stranke. Ova zastrašujuća nova realnost, praćena medijskom kampanjom zastrašivanja, pala je kao "grom iz vedra neba" na prethodno ravnodušni tabor lijevog centra, koji je konačno potaknut na građansku akciju.

Nedavne masovne demonstracije prvo su poglavlje nastalog protestnog pokreta, a organizatori prijete eskalacijom u šire građanske nemire, uključujući štrajkove. Ipak, nisu dimenzije protesta, niti njihov karakter, ono što bi trebalo da brine svakog pristalicu demokratije u Izraelu i inostranstvu, već njihov sadržaj.

Trenutni talas protesta izbio je nakon što je novi izraelski ministar pravde, Jariv Levin iz Likuda, najavio planove za reviziju pravosudnog sistema. Levinov program bi zaista trebao izazvati zabrinutost jer bi prenio gotovo sva ovlaštenja na izvršnu vlast i gotovo potpuno neutralizirao sudsku vlast i nezavisnost. Izrael prema ovom novom programu više ne bi imao tri nezavisne i međusobno uravnotežene vlasti, kao što bi trebao biti slučaj u demokratiji.

Umjesto toga, imala bi jednu svemoćnu vlast, izvršnu vlast, koja kontrolira zakonodavnu vlast zahvaljujući koalicionoj većini, a sada bi kontrolirala i pravosudni sistem.

Izrael, zemlja bez ustava i bez demokratske tradicije, može postati autokratija. Opasnost je jasna i opipljiva. Protestiranje je neophodno. Manjine, slabi i potlačeni bi ostali bez ikakve zaštite od bezobzirnosti većine.

Pravosudni sistem bi bio prefarban u smjele političke boje, a njegove sudije bile bi obavezne da se klanjaju pred političarima koji ih imenuju. To je zaista dobar razlog za žestok protest.

Ignoriranje Palestinaca

Demonstracije su, međutim, odmah poprimile tipičan karakter cionističkih ljevičarskih protesta. Nakon što je nekoliko palestinskih zastava mahalo tokom prvih demonstracija, organizatori su požurili da se odreknu svakog palestinskog prisustva na protestima, preplavivši ih hiljadama izraelskih zastava.

Demonstracije za jednakost pretvorile su se u potpuno jevrejske, cionističke demonstracije koje se zalažu za jevrejsku prevlast u Izraelu. Još jednom su demonstranti poručili: nemojte nam smetati oko okupacije. Ovdje imamo posla sa pravosudnim sistemom; nemojmo brkati pitanja - kao da okupacija ne zasjenjuje sve i ne definira izraelski režim više od bilo koje druge komponente.

Dakle, moralna osnova za ove proteste je napuštena. Ni Palestinci ni jevrejski izraelski protivnici okupacije nisu se tamo osjećali poželjnima.

Licemjerje i dvostruki standardi cionističke ljevice ponovo su se otkrili u svoj svojoj ružnoći. Protesti su bili rezervirani samo za Jevreje, potpuno ignorirajući problem okupacije. Drugim riječima, prijeteća opasnost za demokratiju u Izraelu, sa stanovišta lijevog centra, predstavlja isključivo program reformi novog ministra pravde - bez kojeg Izrael, po njihovom mišljenju, ostaje liberalna demokratija.

Ovo je majka svih laži koje Izraelci govore sebi i svijetu. Njihova zemlja je zemlja pod čijom vlašću živi skoro sedam miliona Jevreja i sedam miliona Palestinaca između rijeke Jordan i Sredozemnog mora - i može se pohvaliti sa tri odvojena pravosudna sistema: demokratijom za Jevreje, opresivnim režimom za palestinske građane Izraela i vojnom tiranijom za stanovnike okupiranih teritorija.

Ova se zemlja nastavlja pretvarati da je liberalna demokratija, koju bi samo predložene reforme pravosuđa koje je najavio novi ministar pravde pretvorile u diktaturu.

Ovdje ništa novo

U stvarnosti, Izrael je dugo vremena bio tiranski. Kada nekim stanovnicima vlada diktatura - a o tome nema argumenta - onda nema demokratije, čak i ako ostali stanovnici zemlje uživaju sva svoja prava. Ne postoji parcijalna demokratija; nema demokratije sa aparthejdom.

Sadašnji protesti stoga imaju za cilj da brane samo prava izraelskih već privilegiranih jevrejskih građana, a ignorišu prava potlačenih koji nemaju državljanstvo i građanska prava. Hiljade izraelskih zastava koje mašu demonstranti simboliziraju ono što je loše u ovim demonstracijama: namijenjene su samo Jevrejima.

Nijedan pošten Palestinac, bio građanin države ili ne, ne može se pridružiti protestu čija je zastava zastava izraelske okupacije, a to zabranjuje podizanje zastave palestinskog naroda. Još jednom je postalo jasnije nego ikada ranije kada je riječ o temeljnom pitanju karaktera države i njenog odnosa prema okupaciji; razlika između izraelske desnice i ljevice mnogo je manja nego što se čini!

Jednonacionalni protest u dvonacionalnoj državi nije demokratski protest. Riječi opreza o izražavanju protivljenja okupaciji na ovim demonstracijama imaju za cilj prikriti stvarnost i ukloniti je iz vida.

Mnogo prije Levinovog programa "reforme" ili Netanyahuovog šestog premijskog mandata, uprkos njegovom tekućem slučaju korupcije, Izrael se nije mogao smatrati državom zakona i demokratije upravo zbog vijesti od kojih pokušava pobjeći: to je okupatorska nacija. A od dana kada je postalo jasno da izraelska okupacija nije privremena, nije postojala očigledna namjera da se ona okonča, kao što to nikada nije ni bilo, jer bi tada Izrael očito bio država aparthejda.

Ako vojna okupacija nije privremena, to nije vojna okupacija. To je dio države, koja postaje režim aparthejda. Protest koji to ignorira bio bi poput protesta na Titaniku koji bi se fokusirao isključivo na kvalitet muzike i pića, a ignorirao bi katastrofalnu rutu kojom je brod plovio.