© AP Photo / APTVAmerička vojska u Siriji
Odakle Amerikancima pravo da budu u Siriji?
Na temelju čega su zauzeli oko četvrtinu teritorija članice UN-a!? Odakle im pravo!? S kojim su oni tamo mandatom!? Kako na to gledaju njihovi europski saveznici i drugi partneri - zaštitnici teritorijalne cjelovitosti suverenih država? Kada se pokrenu sve te silne rasprave o kršenju međunarodnog prava i političkim posljedicama takvih koraka, sirijski slučaj se jednostavno ne može zanemariti. Iz bilo kojeg kuta da se gleda, to je skandal, u mnogočemu veći od "invazije na Irak".
Sukob u Siriji, iako dobrim dijelom "kontroliran" nakon 2016. godine i prodora ruskih snaga u Alep, još uvijek nije završio. Ulaskom u trinaestu godinu iza sebe je "ostavio" 350.000 žrtava i humanitarnu katastrofu koja je izravno pogodila preko 14 milijuna ljudi. Trinaest godina!
I da je riječ samo o održavanju prisutnosti zbog nafte, nekontrolirane eksploatacije bušotina na sjeveroistoku zemlje, pa je za taj vremenski period previše, i u barelima i u dolarima. Amerikancima se to višestruko isplatilo. I nije riječ samo o nafti!
Američki ciljevi na Bliskom istoku
Lloyd Austin, američki ministar obrane, posjetio je Irak i Izrael i tom prilikom vrlo precizno govorio o strateškim ciljevima na Bliskom istoku. Neće biti povlačenja iz Iraka, bliska suradnja s Tel Avivom koordiniraće se suprotstavljanje zajedničkim prijetnjama i time ojačati regionalnu stabilnost.
Naravno, ono što je za jedne stabilnost, odnosno uspostavljanje poželjnog poretka koji će trajati, za druge je nestabilnost. Kada govorimo o regionalnoj stabilnosti za SAD i Izrael, to ne znači da će i ostali biti stabilni. Baš suprotno! Put do regionalne stabilnosti za SAD i Izrael vodi kroz destabilizaciju Irana.
Još ranije se na ovu temu oglasio prvi čovjek State Departmenta Anthony Blinken: "Nastavit ćemo zajedno raditi na suprotstavljanju opasnom i destabilizirajućem utjecaju Irana". Kao što je rekao predsjednik Biden, SAD je predan sprječavanju Irana da razvije nuklearno oružje. Iran nije prijetnja samo Izraelu i regiji, nego sve više i cijelom svijetu!" Otuda i boravak američkih vojnih snaga u Siriji i Iraku.
Ukrajina je zasjenila druge krize
Događaji u Ukrajini i potpuni kolaps odnosa Zapada i Rusije zasjenili su sve ostale krizne teme i geopolitička žarišta. Kao da su privremeno zaboravljene i američke izbjeglice iz Afganistana, i lomovi u zemljama Latinske Amerike, i bliskoistočni potresi.
No, to što je nešto privremeno zaboravljeno ne znači da je nešto isparilo, nestalo.
Iako u sjeni, krizne teme i dalje su aktualne, geopolitička žarišta i dalje su aktivna. Na Bliskom istoku se "opasno kuha". Kineske akvizicije privlače pozornost, posljednja inicijativa u nizu koja se tiče približavanja pozicija Teherana i Rijada nije samo kontinuirani uspjeh vrijedan pažnje (prije toga, tijekom posjeta Xi Jinpinga Saudijskoj Arabiji, Vijeće za suradnju Kine i Zaljeva i održani sastanci na vrhu Kine i Arapske lige ), već i pokazatelj da se dugoročno konfliktni potencijal u ovom dijelu svijeta može smanjiti posredstvom nezapadnih sila, što je onda znak SAD-u da njihov utjecaj radikalno opada.
Nakon "zaglavljivanja" u iračkom pijesku, neuspjeha u sprovođenju Arapskog proljeća i "odmetnika" Erdogana, samo su im još sada falili Kinezi sa svojim akvizicijama i ulaganjima. Washington bi zapravo više volio "kontroliranu krizu" kroz koju bi SAD povratio izgubljene pozicije i ponovno se nametnuo kao ključni čimbenik regionalne sigurnosti Bliskog istoka. Vrijeme im nije saveznik, okolnosti im nisu naklonjene.
Moguća "izlazna strategija"...
Također, "otvaranje drugog fronta" moglo bi se pokazati kao "izlazna strategija" ako događaji u Ukrajini krenu u neželjenom smjeru. Prema svim najavama, ruski "proboj" osam godina utvrđivanog fronta u Donbasu bit će problematičan ne samo za sudbinu daljnjih NATO operacija i taktičkog razmještaja, nego i politički i psihološki za sve one koji su bezrezervno podržavali režim u Kijevu prethodnu godinu dana.
Bježanija iz Afganistana zamaskirana je brzim otvaranjem ukrajinske fronte, pa se podjela i raspad u Ukrajini mogu maskirati izazivanjem novog oružanog sukoba. Iranski puls i njegova obrambena sposobnost "opipali" su se već krajem siječnja kada su golemi vojni objekti bili na meti dronova - kamikaza.
Za Teheran je također problematično što su neke od tih instalacija duboko u unutrašnjosti teritorija, primjerice oko Isfahana. Bez sumnje, Izrael je spreman učiniti sve što je potrebno da zaustavi iranski nuklearni program. Isto tako, nema sumnje da su do sada u tome postigli ograničen uspjeh. Možda su svojim djelovanjem usporili ovaj projekt, ali ga nisu zaustavili. Prema (ne)potvrđenim informacijama koje dolaze iz Međunarodne agencije za atomsku energiju, Iran već posjeduje uran obogaćen na oko 85% i blizu je famoznih "devet desetina" potrebnih za "vojne svrhe" (weapon grade). U praksi se pokazalo da je bez potpore SAD-a za Izrael vrlo riskantno ući u opsežniji pothvat, s višim ciljevima i razornijim posljedicama.
Je li moguć sukob protiv Irana?
Opet, iako u Washingtonu nikad nije nedostajalo "jastrebova" spremnih da se "zalegnu" za te više ciljeve, pokazalo se i da je taj "kružok za sveobuhvatniji pothvat" ostao u manjini. Neodlučnost SAD-a bila je potaknuta mračnim prognozama o razornim posljedicama. Destabilizacija Bliskog istoka i početak šire vojne operacije protiv Irana mogli bi dovesti svijet na rub novog velikog rata, u kojem bi sve što se događa u Ukrajini bio samo još jedan manji lokalni rat.
No ni ova većina, koja je zazirala od posljedica, nije spremna na uzmak.
Ovoj generaciji političara, generala i ideologa dovoljan je jedan Afganistan! Zbog toga do daljnjega ostaju u Siriji. I Iraku, svakako.
S vrlo preciznim naglaskom na strateško partnerstvo s Izaelom. Iz čega logično proizlazi da je Iran destabilizirajući faktor i moguća meta. Ne samo zbog regionalnog odnosa snaga, već i zbog otvorenog savezništva i široke suradnje s Rusijom i Kinom.
Komentari čitatelja
na naše novosti