Putin i Xi
Tokom čitave jedne generacije, odvajanje Rusije od Kine bilo je najosnovniji američki cilj - koji je izvorno opisao Zbignjev Bžežinski. Rusko-kineska "antanta" za njih je gorka pilula

Strateška promena sa velikim posledicama - Tokom rastanka sa Vladimirom Putinom, Si Đinping je rekao ruskom predsedniku: "Dolazi promena kakva se nije odigrala tokom poslednjih sto godina - a tu promenu mi pokrećemo zajedno."

"Antanta" je zapečaćena tokom višečasovnog razgovora tokom dva dana, i usred mnoštva potpisanih dokumenata. Dve moćne države su formirale dualitet koji objedinjavanjem ogromne proizvodne baze sa izvanrednim izvorom sirovina, naprednom vojnom tehnologijom i diplomatskim umećem Rusije, zasenjuje SAD. Amerike nema za stolom na kojem se prave dogovori o nastajućem multipolarnom svetu, svejedno da li zbog toga što je tako voljno izabrala ili zbog nemogućnosti da promisli radikalnu tranziciju međunarodnog poretka.

Dok su SAD u hegemonističkom ropcu, nastanak sveta razdeljenog na tri dela gotovo je neizbežan - što podrazumeva i tri odvojene sfere trgovinskog rata; 1) Evroazija, predvođena Rusijom i Kinom; 2) Globalni Jug sa prevashodnim uticajem Indije; 3) SAD koje dominiraju nad Evropskom unijom i "Anglosferom".

Ali ovo nije suština onoga što predsednik Si podrazumeva pod "promenom": trgovina, vojna razmena i promena monetarnog sistema pokrenute su ranije. Ono što su Si i Putin sugerisali jeste da moramo odbaciti spektakle zapadnog orijentalizma, kroz koji smo naučili da posmatramo svet, i naučiti da rzmišljamo na različite i raznolike načine.

Promena nikada nije laka. Kako će reagovati američka politička klasa? Ona se ponaša kao slon u staklarskoj radnji. Duboko je zastrašena manifestacijom ove nove antante. Uzvratila je, po običaju, izlivima propagande: Putin je dobio malo od Sijeve posete, pompu i ceremonije; Sijeva poseta je obilazak pacijenta u bolesničkoj postelji; Rusija je ponižena tako što je postala kineska resursna kolonija - i povrh svega, sastanak nije uspeo da pronađe rešenje situacije u Ukrajini.

Pucanj u prazno

Sva ova propaganda je, naravno, besmislica. To je pucanj u prazno. Vašington razume koliko je uverljiv kineski narativ: Kina teži harmoniji, miru i smislenom načinu života za sve. Amerika, međutim, nastoji da ostvari dominaciju, da izazove podelu i da obuzdava druge - kao i da vodi beskrajne, kolonijalne večite ratove.

Sijev narativ je privlačan - ne samo u delu sveta koji odbija da se svrsta, već, što je značajno, i u "Drugoj Americi". On čak odjekuje i u ušima inače nagluvih Evropljana.

Ovde je problem što ove "dve Amerike" - povlašćena Oligarhija i "Druga Amerika" - jednostavno nisu sposobne da razgovaraju jedna sa drugom, i povukle su se u odvojene sfere: zapadne tehnološke platforme (kao što je Tviter) upravo su onako ustrojene da ne slušaju "Drugu Ameriku". I da isključe, odnosno uskrate platformu, suprotstavljenim glasovima.

Današnja antiruska šema je još jedno ishodište psihologije usmeravanja, koja je izvorno testirana tokom pandemijskih zaključavanja. Tadašnja "Nauka" (koja je propisana odlukama vlada) davala je javnosti osećaj "izvesnosti", istovremeno podstičući strahove da bilo kakvo nesaglasje sa vladinim pravilima može voditi u smrt.

Moralna izvesnost (za koju se tvrdilo da proističe iz "Nauke") dala je opravdanje da se prosuđuje oštro i da se odbacuju stavovi ljudi koji na bilo koji način preispituju Zaključavanje (Lockdown). Današnji geopolitički psihološki koloplet - derivat lokdaunskog presedana - podrazumeva transplantaciju u geopolitičku sferu pozicije "pobuđenosti" (wokeism) sa nultom tolerancijom prema preispitivanju navodnih principa "koji su nenarušivi" (poput ljudskih prava). Takođe, šema se koristi narativom "neupitnosti" ruske "ilegalne, neisprovocirane i zločinačke invazije na Ukrajinu" kako bi dala zapadnom javnom mnjenju samozadovoljni osećaj pravičnosti nužan da se presuđuje oštro, izbacuje sa posla i da se javno omalovažavaju oni koji iskazuju podršku Rusiji.

Ovo se posmatra kao obaveštajni uspeh, pošto doprinosi cilju održavanja "podjednake raspodele tereta" unutar NATO-a - i zato što osigurava sveobuhvatno zapadno "moralno zgražavanje" prema svemu ruskom.

Moralna zavesa

Zapadni "koloplet izvesnosti" možda je do sada radio, po tome što je prevarno izazivao moralni bes u velikom delu javnog mnjenja. Ipak, on bi isto tako mogao biti i zamka - tako što raspaljuje emotivno nabijenu propagandu čija snaga kasnije suzbija raspoložive opcije za delovanje (u vreme kada su se okolnosti rata u Ukrajini znatno promenile u odnosu na ono što se očekivalo). Zapadu su sada vezane ruke činjenicom da njegovo javno mnjenje svaki kompromis koji ne podrazumeva potpunu rusku kapitulaciju posmatra kao narušavanje "nepovredivih principa".

Pojam izlaganja različitih aspekata sukoba, koji je u srži svakog pokušaja posredovanja, kako bi se sagledale različite perspektive, postaje neprihvatljiv kada je suočen sa "crno-belom" pravednošću. Si i Putin se u zapadnim medijima prikazuju kao toliko moralno neprihvatljivi da mnogi strahuju da će biti prezreni ukoliko se nađu sa pogrešne strane "moralne" zavese po tako važnom pitanju.

Ono što je značajno jeste da ovaj koloplet ne deluje u ostatku sveta, gde "ideologija pobuđenosti" ima malo uticaja.

Međutim, postoji osnova za brigu vladajuće klase u ovoj tehnici obmanjivanja. Nameću se dva realna pitanja: prvo, može li Amerika da prežive bez hegemonije Sjedinjenih Država? Koje veze, koje nacionalno značenje, koja vizija može da objedinjuje ovako raznoliku naciju? Da li zamisao o "modernosti kao pobedniku istorije" deluje ubedljivo u kontekstu savremene kulturne degeneracije? Ukoliko današnja prečišćena "modernost" dolazi po cenu lične usamljenosti i gubitka samopouzdanja (što su priznati simptomi otuđenja proisteklog iz prekida veza sa korenima i zajednicom), da li je tehnološka "modernost" nešto za šta vredi živeti? Ili da li povratak nekim ranijim vrednostima može biti usmeravajući preduslov prema drugačijim oblicima modernosti? - onim koji deluju zajedno, a ne suprotstavljeno kulturnoj ukorenjenosti.

Ovo je ključno pitanje koje su postavili predsednici Si i Putin (kroz koncept civilizacijske nacionalne države).

Koja je cena?

Osim toga, SAD su od vojnog hegemona suštinski postale rentijerski monetizovani hegemon. Koju će cenu platiti dugoročni američki poslovni prosperitet ukoliko američki dolar izgubi hegemonistički položaj? "Privilegovanost" dolara je dugo održavala američki prosperitet. Ali američke sankcije, zaplene imovine i novi monetarni aranžmani postavljaju pitanje: da li se globalni poredak toliko promenio da dolarska hegemonija, izvan SAD i od nje zavisnih država, više nije održiva?

Zapadne vladajuće klase su uverene da znaju odgovor: politička i dolarska hegemonija su uzajamno povezane. Održavanje moći, obogaćivanje "zlatne milijarde" zavisi od obe [hegemonije] - iako elite belodano vide da američki narativ gubi prijemčivost u svetu, kao i da se države reorijentišu na nove trgovinske blokove.

"Druga Amerika" nije više toliko sigurna da li su pokolji povezani sa beskrajnim američkim intervencijama vredni njene podrške. Takođe postoji jedan pritajeni tok misli koji je sumnjičav prema tome da je finansijski sistem, zavistan od sve više i sve većih "popravki" finansijskim stimulansima, ili zdrav (u stvaranju nejednakosti) ili da je njegova "piramidalna struktura" održiva na duži rok.

Pre nekoliko godina kada je Nejtan Gardels razgovarao sa singapurskim državnikom Li Guangjaom, potonji je rekao: "Za Ameriku bi zamena... azijskim narodom koji je dugo prezirala i odbacivala nipodaštavajući ga kao dekadentan, slab, korumpiran i nesposoban, bila nešto što je veoma teško emotivno prihvatiti". Guangjao je predviđao: "Američki osećaj kulturne nadmoćnosti učiniće ovo prilagođavanje mnogo težim."

Isto tako, za Kinu, koja ima dugu i kontinuiranu istoriju kao velika sila, nepodnošljivo je da bude ograničavana "pridošlicama niotkuda".

Gorka pipula

"Antanta" je gorka pilula za Zapad. Tokom čitave jedne generacije, odvajanje Rusije od Kine bilo je najosnovniji američki cilj - kao što ga je izvorno opisao Zbignjev Bžežinski: obuzdavanje i Rusije i Kine kroz zaoštravanje regionalnih sporova (Ukrajina, Tajvan) bilo je igra nultog zbira, gde je Rusija prva meta (kako bi se primorala da se vrati nazad na Zapad kroz ekonomsku imploziju), a onda bi se prešlo na obuzdavanje Kine - i samo Kine. (Uistinu, neki su na Zapadu verovali da je rusko okretanje Zapadu izvodljivo).

Nekadašnji američki pomoćnik državnog sekretara Ves Mičel napisao je u časopisu Nešenel Interest: "Kako bi sprečili Kinu da zgrabi Tajvan - Zaustavite Rusiju u Ukrajini!" Jednostavno rečeno, Mičelova poruka je bila: "Ukoliko SAD nanesu dovoljno gubitaka Putinu zbog njegovog rizičnog poteza u Ukrajini", onda će Si implicitno biti obuzdan.

Stoga je obuzdavanje Rusije putem Ukrajine bila "prava stvar": "Ukoliko SAD uvedu sankcije sa katastrofalnim posledicama Rusiji zbog Ukrajine, onda je bolje da one zaista budu katastrofalne, jer je u igri kredibilitet finansijskog sistema pod američkim vođstvom da kazni agresiju velikih razmera", upozoravao je Mičel. "Sjedinjene Države imaće samo jednu šansu da demonstriraju ovaj kredibilitet - i Ukrajina je ta šansa".

Mičel nastavlja:

"Dobra vest u svemu ovome jeste da je Ukrajina obezbedila Americi trenutni i prolazni prozor mogućnosti za delovanje odlučno, ne samo u vezi razrešenja situacije u Ukrajini - već i radi odvraćanja od poteza protiv Tajvana... Uticaj Putinove brutalnosti u podsticanju Evropljana da prihvate svoj deo bremena je doneo suštinsku promenu američkoj globalnoj strategiji. Sa Nemačkom koja u narednim godinama troši više na odbranu od Rusije (110 milijardi dolara naspram 62 milijarde dolara), SAD će biti sposobne da više usredsrede svoje konvencionalne snage protiv Kine".

"Prolazni momenat?" Ovde se krije kolosalni promašaj: SAD su igrale na kartu "kratkotrajnog trenutka" dok se Rusija pripremala za dugotrajan rat. Finansijske sankcije nisu radile; nije došlo do izolacije Rusije; i strategija obuzdavanja pre je doprinela destabilizaciji globalnog finansijskog sistema na štetu Zapada.

Ratni rikošet

Bajdenova administracija stavila je sve na kartu strategije obuzdavanja sa naumom da izbegne rat na dva fronta - međutim, ta strategija nije delovala onako kako se očekivalo. Povrh toga, obaranje kineskog balona i posledični antikineski borbeni pokliči sa svih strana spektra američke javnosti uverili su Kineze da njihov raniji, novembarski pokušaj detanta sa Amerikom i Evropom na sastanku G20 na Baliju nema nikakvih izgleda.

Kina se prestrojila; i priprema se za rat. (Ili u minimalnom slučaju, za sankcioni Hladni rat, ali na kraju i za "Vrući rat"). Punom parom napred ka Antanti. Strategija Bžežinskog "podeli pa vladaj" probušena je i nastavlja da tone.

Zapad je sada stjeran u ćošak. Ne može da održava vođenje rata i protiv Rusije i protiv Kine, ali njegova preterana manipulacija javnim mnjenjem sa ciljem stvaranja zapadnog "jedinstva" učinila je deeskalaciju gotovo nemogućom.

Javnost u SAD i Evropi sada vidi Rusiju i Kinu u najtamnijim nijansama manihejskog Demijurga. U više navrata im je ponavljano kako je Rusija na ivici totalnog kolapsa, i da Ukrajina "pobeđuje". Većina Amerikanaca i većina Evropljana veruje u ovo. Mnogi su omrznuli svoje nove neprijatelje.

Američka predvodnička klasa ne može da istupi. A ipak, ne raspolaže sredstvima da vodi rat na dva fronta. Zamka potiče iz propagande koja dopire iz ranije "lokdaunovske" šeme koja je osmišljena da uplaši i dezinformiše javnost. Glavni cilj je da sumnja i skeptičnost deluju moralno neodgovornim u javnom diskursu. Ova "izvesnost" znači da bi bilo moralno neodgovorno povući se iz rata - čak i iz onog koji je izgubljen. Rat sada mora da se nastavi do poraza ukrajinskog režima - što je ishod koji je mnogo više ponižavajući od okončanja rata pregovorima. Ali, javno mnjenje neće prihvatiti ništa manje od Putinovog poniženja. Zapad je zarobljen između javnog osećanja koje je izmislio [i nametnuo] i realnosti na terenu.

U ovom pogledu, Zapad je sam upao u svoju "zamku izvesnosti".

Izvor: Strategic Culture Foundation