© Steve Eason / Getty ImagesČlanovi Komiteta za mir na Balkanu prosvjeduju protiv NATO bombardiranja Jugoslavije tijekom rata na Kosovu, 8. svibnja 1999.
Ako ništa drugo, ponašanja, taktike, pa čak i strategije koje su prigrlili vlada u Kijevu i njezini zapadni pokrovitelji imaju nevjerojatnu sličnost sa sukobima koji su uništili Jugoslaviju 1990-ih. U oštroj suprotnosti sa svim prisjećanjima - iako ni blizu dovoljno grižnje savjesti - na nedavnu godišnjicu američke invazije na Irak, čini se da su čak i kritičari zapadnog establišmenta zaboravili na rat na Kosovu koji je započeo 24. ožujka 1999. godine.
Uostalom, Operacija "Saveznička sila" (službeni NATO-ov naziv za bombardiranje Jugoslavije 1999.) dokaz je da je tvrdnja NATO-a da je on "obrambeni savez" laž. Isto tako i ideja da je mijenjanje granica silom nešto što se jednostavno ne radi u "svjetskom poretku temeljenom na pravilima", što je slučaj s blokom predvođenim SAD-om koji je okupirao srpsku pokrajinu Kosovo i odobrio njegovu "neovisnost" 2008. Zapad je toliko poštovao zakone da je pokušao opravdati neopravdivo izmišljanjem doktrine "odgovornosti za zaštitu" i osnivanjem "neovisne" komisije za proglašavanje rata "ilegalnim, ali legitimnim".
Stoga nije ni čudo što "međunarodna zajednica" želi da se to zaboravi, do te mjere da prijetnjama sankcijama, izolacijom i "unutarnjim previranjima" pokušava pritisnuti Srbiju da to legitimizira.
U svibnju 1999., nakon tjedana neuspjeha da bombardiranjem dovedu Srbiju do pokornosti, NATO je pokušao ojačati svoje jedinstvo i vjerodostojnost tako što je njegov miljeni sud u Haagu optužio predsjednika Slobodana Miloševića za ratne zločine. Paralele s događajima proteklih tjedana se same pišu.
Vjerojatno je "uhidbeni nalog" za ruskog predsjednika Vladimira Putina bio logična krajnja točka priče nastale u lipnju 2014., kada su dva think tank 'stručnjaka' napisala članak za New Republic optužujući Putina da se "ponaša u Ukrajini kao Milošević u Srbiji". Kada se pogleda stvarna politika koju su prihvatili Washington i njegovi vazali, očito je da su ovu priču uzeli k srcu.
Uzmimo za primjer rane razgovore o "zoni zabrane leta", koji dolaze iz Kijeva i nekih zapadnih prijestolnica. Tako nešto je zapravo uspostavljeno u Bosni 1992. godine, a nametnuto od strane NATO-a u ime UN-a, nakon što su Srbi lažno optuženi za obaranje talijanskog humanitarnog leta. To je postao stražnji ulaz za vojnu intervenciju - baš kao u Libiji 2011.
Zatim, tu je i narativ o Ukrajini kao nevinoj žrtvi agresije i odvažnom autsajderu koji brani zapadne vrijednosti, kojoj su potrebni novac, oružje i dobrovoljci - upravo tako je zapadni tisak oslikavao Hrvatsku i bosanske muslimane 1990-ih. Budući da je glumac, Vladimir Zelenski je samo bolji u recitiranju istih stihova koje je citirao lider bosanskih Muslimana Alija Izetbegović.
Ministar vanjskih poslova Zelenskog Dmitrij Kuleba također prati scenarij preuzet od njegovog bosanskog kolege Harisa Silajdžića. I on je bio medijska zvijezda, tražeći sve, od hrane do oružja i optužujući "agresora" za ratne zločine, silovanja i genocid. Kako bi Kijevu odali priznanje, barem je smijenio dužnosnika koji je iznio lažne tvrdnje o masovnom silovanju; Silajdžić nikada nije demantirao svoje optužbe. U svakom drugom pogledu, Ukrajina je daleko nadmašila Bosnu u smislu projiciranja osjećaja privilegije.
Sadašnje sankcije SAD-a i EU-a protiv Rusije također su imale presedan u sankcijama UN-a protiv Srbije i Crne Gore iz 1990-ih, sve do zabrane međunarodnih sportskih natjecanja. Da su se sjetili ukinuti srpske mačke ili drveće, vjerojatno bi i to učinili.
UN je također stavio embargo na oružje svim jugoslavenskim republikama. SAD su ga zaobišle tijekom ranih 1990-ih, kako bi poslale oružje Muslimanima i Hrvatima. Na mirovnim pregovorima u Daytonu, Ohio, krajem 1995., američki izaslanik Richard Holbrooke pokušao je zasladiti dogovor nevoljkom Izetbegoviću ponudivši "obuku i opremanje" muslimanske vojske nakon primirja. Trenutačni pokušaj stvaranja snaga naoružanih od strane Zapada u Ukrajini je u osnovi ista stvar, samo na steroidima.
Zapravo, argument Jensa Stoltenberga iz siječnja 2023. da je "oružje put do mira" samo je odjek Holbrookeovih "bombi za mir" iz rujna 1995., tijekom NATO-ove kampanje bombardiranja iz zraka koju je časopis Time opisao kao "obuzdavanje Srba".
Nazvana 'Namjerna sila', ta je operacija NATO-a bila u skladu s hrvatskom operacijom 'Oluja', napadom na Krajinu u kolovozu 1995. Srbi koji su živjeli u povijesnim graničnim područjima današnje Hrvatske uspostavili su svoju vlastitu republiku 1992., što je Zagreb osudio kao "agresiju" od strane same Srbije - slično kao što je 2014. Kijev reagirao na zahtjeve za neovisnošću donbaških republika Donjecka i Luganska osudivši to kao rusku "agresiju". SAD je naoružao, obučavao i savjetovao hrvatsku vojsku za napad 1995., a Holbrooke je čak otkrio da je Washington govorio Zagrebu što i kada da udari - kao najava pružanja obavještajnih podataka od strane SAD-a i NATO-a Kijevu.
Operacija 'Oluja' završila je prisilnom "reintegracijom" Krajine u Hrvatsku, ostavivši tisuće mrtvih i više od 200.000 protjeranih iz svojih domova. Posljednjih su godina dužnosnici u Ukrajini - od predsjedničkog savjetnika i glavnog tužitelja Jurija Lucenka do premijera Vladimira Groismana - javno zagovarali "hrvatsko rješenje" "problema" Donbasa.
Još jedna zajednička stvar je ta da je Zapad inzistirao na provođenju granica Hrvatske, Bosne i Ukrajine iz 1991., iako su ih iscrtale komunističke vlade na čijem je rušenju isti taj Zapad desetljećima radio. Kako ne biste povjerovali da to ukazuje na načelno stajalište, SAD i njegovi saveznici proglasili su iznimku za granice Srbije kada su odvojili Kosovo 1999. Cijela poanta "poretka temeljenog na pravilima" je da su oni ti koji donose pravila.
Očigledan problem ovdje je što Rusija danas nije Srbija iz 1990-ih, a pojam recikliranja ne bi se trebao primjenjivati na politiku, vanjsku ili domaću. Ipak, Washington ustraje u uvjerenju da njegov unipolarni trenutak nije završio, da je "kraj povijesti" pred vratima, a da je "dobronamjerna globalna hegemonija" još uvijek nadohvat ruke.
Nebojša Malić je srpsko-američki novinar, bloger i prevoditelj, koji je pisao redovnu kolumnu za Antiwar.com od 2000. do 2015., a sada je viši pisac na RT-u.
Komentari čitatelja
na naše novosti