- Oštar Putinov govor na moskovskoj vojnoj paradi povodom Dana pobjede gdje je po prvi put javno rekao kako Rusija vodi stvarni rat (ne specijalnu vojnu operaciju) ali ne protiv Zelenskog ili ukrajinskog naroda, već protiv čitavog Zapada "koji svijetu želi nametnuti svoju hegemoniju";
- ponovno vraćanje Sirije u arapsku obitelj kroz obnovu njezinog članstva u Arapskoj ligi odakle je bila izbačena 2011. g. nakon početka građanskog rata, kao i s tim usko povezan sastanak šefova diplomacija Rusije, Sirije, Turske i Irana u Moskvi s ciljem pomirbe Turske i Sirije;
- izuzetno važni turski predsjednički i parlamentarni izbori 14. svibnja;
- europska mini turneja kineskog ministra vanjskih poslova s ciljem pokušaja održavanja međusobnih trgovinskih odnosa u kontekstu snažnih američkih pritisaka da se oni reduciraju a u visokotehnološkoj sferi i potpuno zaustave;
- daljnje pogoršanje američko-kineskih odnosa; nastavak procesa ubrzane dedolarizacije u kontekstu prijetećeg bankrota u SAD-u (do kojeg, vjerujem, neće doći);
- ministarski summit G7 u japanskom gradu Niigati, gdje se raspravljalo o pitanju kontrole ulaganja u kinesko gospodarstvo koje nameće SAD radi smanjenja o kineskoj ovisnosti ali o čemu nema jedinstva unutar tog kluba (info: Reuters);
- i naravno - neizostavni ukrajinski rat sa svojom permanentnom opasnošću da u jednom trenutku iziđe iz sada navodno upravljivog teritorijalnog okvira same Ukrajine i odvede Europu ali i svijet u kataklizmu.
Tlo na jugoistoku Ukrajine već se dovoljno osušilo i blato više ne može biti izgovor tj. prepreka za početak dugo najavljivane proljetne ofenzive. Ali što se to onda događa i zašto ofenziva ne počinje (barem ne do pisanja ovog teksta) iako je pred vratima ljeto?
Odgovor je zapravo jednostavan i na njega sam ukazivao i u ranijim analizama: jamstava u uspjeh ofenzive nema, a slab rezultat, ili pak njezin krah mogao bi po Kijev (ali i Zapad koji iza njega stoji punim kapacitetom) biti fatalan.
I sigurno nije stvar u stalnim potraživanja Kijeva ovih ili onih vrsta oružja koja mu navodno još trebaju, jer su najiskusniji američki i NATO-ovi generali proteklih desetak dana uvjeravali javnost i ukrajinski državni vrh da je isporučeno gotovo sve što mu je nužno i što je bilo planirano za uspješnu ofenzivu.
Dakle, stvar je čisto psihološke prirode odnosno strah od posljedica eventualnog neuspjeha. Koliko god ukrajinski vojnici bili motivirani i hrabri stvar je kudikamo kompleksnije prirode od želje za ratovanjem. Vojnik iz rova ne vidi ništa drugo osim neprijatelja ispred sebe, dok državni vrh ima puno širu sliku i mora uzimati u obzir čitav niz složenih elemenata vojne i političke prirode.
Jedno su taktičke borbe koje se vode za pojedine gradove ili sela (bilo da se radi o aktivnoj obrani bilo o ograničenim napadima po prostoru pa makar intenzitet bio i snažan), a nešto je posve drugo kretanje u masovni, široki juriš na protivnika za kojeg znaš da je upoznat s tvojim planovima i da je dobro ukopan i pripremljen za odgovor.
Zanimljivo je u tom smislu ukazati i kako se percepcija o lošim i loše vođenim ruskim vojnicima proteklih tjedana dramatično promijenila i kod visokih vojnih profesionalaca na zapadu i u samom Kijevu. Sada se odjednom, umjesto o rasulu koje samo što nije počelo, govori o ruskoj vojsci koja je i jača nego prije godinu dana, da ona nije pretrpjela velike gubitke u tehnici (riječi su to zapovjednika američkih snaga u Europi generala Christophera Cavolija na nedavnom saslušanju u Kongresu), da je motivirana i dobro opremljena, da su u vojnom vrhu izvršene kvalitetne kadrovske promjene, da su se Rusi vrlo brzo prilagodili novim uvjetima ratovanja i td. i td.
Komentar: Možda nije u pitanju samo percepcija. Čitava ta propagandna mašinerija svakodnevno je vrlo aktivna.
O tome svjedoči i jučerašnja vijest o osvajanju prvog većeg ukrajinskog grada poslije Mariupolja, Bahmuta, nakon više od 10 mjeseci teških borbi. Osvojiti veliki grad uz tako snažan, organiziran i odlučan otpor branitelja nije ni malo lako - i to znaju svi vojni analitičari.
Kakvi god ruski vojnici zapravo bili, ukrajinski vojnici u ofenzivi moraju jurišati na vojnike nuklearne velesile koja taj teritorij (koji je Rusija anektirala) smatraju svojim, i to dobro znaju i u Kijevu i u NATO-u. Ne čudi, stoga, što je Volodimir Zelenski za BBC prošlog tjedna izjavio da će odgoditi ofenzivu: "S onim što imamo možemo ići naprijed i biti uspješni. Ali izgubit ćemo mnogo ljudi. Mislim da je to neprihvatljivo". "Dakle, moramo čekati. Ipak nam treba još vremena" - kazao je.
Ali bez obzira pokrenuo Kijev ofenzivu ili ne rat će se i dalje nastaviti. Zapad je Ukrajini isporučio golema vojna sredstva i ispraznio svoja skladišta do opasnih razina po vlastitu obranu, i očekuje u najmanju ruku da se ona (is)koriste na bojnom polju. Osim toga šef Pentagona Lloyd Austin je 11. svibnja pred Kongresom obećao da će u Ukrajinu do početka jeseni stići i američki tenkovi Abrams. Broj nije precizirao.
Dakle, vojne akcije ukrajinske vojske snažno će se aktivizirati duž svih linija bojišnica (tome upravo svjedočimo) a službeno se to neće nazvati ofenzivom. To će postati tek u slučaju osjetnijih vojnih uspjeha, a ne onih taktičkih - kakvi sad primjerice postoje na južnim i sjevernim prilazima Bahmutu.
Ratovi imaju svoju logiku i po prirodi teže slamanju neprijatelja odnosno pobjedi na bojnom polju. Ona, međutim, često nije moguća pa na političarima ostaje iznalaženje načina na koje se iz njih mogu pokušati izvući na najbezbolniji način. To vrijedi i za sve strane na bilo koji način uključene u ukrajinski rat.
U pregovaračku igru aktivnu ulazi Kina. Oglasio se i Kissinger
Zapadni mediji sve učestalije govore o nužnom početku pregovora o završetku rata i pri tom naglasak stavljaju na Kinu kao mogućeg posrednika. Mnogi od njih, i oni vrlo utjecajni poput Wall Street Journala o tome otvoreno pišu, a opet se na sve osvrnuo i doajen američke vanjske politike Henry Kissinger koji sada ima točno 100 godina. Kazao je kako Kina "konačno ulazi u igru" i da će od sada "sve biti drukčije".
Zanimljivo je da je i predsjednik SAD-a Joe Biden izjavio kako je to dobro usprkos nikad lošijim američko-kineskim odnosima. U tom je smislu indikativan prošlotjedni sastanak u Beču između Bidenovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jake Sulivana i čelnika ureda za vanjsku politiku Politbiroa kineske Komunističke partije i bivšeg ministra vanjskih poslova te zemlje Wang Yia (potonji je ne tako davno boravio kod ruskog predsjednika Putina uoči velikog rusko-kineskog summita na vrhu u Moskvi). Jedna od njegovih glavnih tema razgovora sa Sulivanom bio je ukrajinski rat, kao i pitanje Tajvana.
Dana 15. svibnja u "leteću diplomaciju" po Europi (Rusija, Ukrajina, Poljska, Njemačka, Francuska) Peking šalje i svog posebnog izaslanika za Ukrajinu Li Huia. Figurativno bih rekao kako je, imajući u vidu sudionike, gotovo pa riječ o neslavno propalom receptu - "minskom formatu" - uz specijalni kineski dodatak i uz ponovno odsustvo glavnog kuhara - Amerike. Ali Amerika ipak mora dati svoj konačni "amen", jer bi, u suprotnom, sve bilo uzalud.
Ne daj Bože ponavljanja Kissingerovog "uspjeha"
Međutim, eventualno pokretanje pregovora samo po sebi još ne znači ništa osim stvaranja psihološkog efekta usmjerenog na smanjenje elementa straha da će sve ovo skupa dodatno eskalirati. U tom bih kontekstu posjetio upravo na spomenutog Kissingera koji je tijekom vijetnamskog rata uspio pokrenuti pregovarački proces između Washingtona i Hanoja. Pregovori su trajali čak 6 godina, a znamo kako su završili. Američkim porazom i velikim posljedicama po američko društvo koje su trajale još godinama pa i desetljećima.
Poučeni tim iskustvom možemo se samo nadati da se ono neće ponoviti i po pitanju ukrajinskog rata, iako u to baš nisam siguran.
Osim ako Kina stvarno ne učini čudo (a za njega će, osim američkog "amena" trebati i onaj ruski!). Peking i njegovi diplomati diljem Europe konstantno ovih dana ponavljaju svoj stav o tom ratu, a on nedvojbeno ide u smjeru podjele krivnje između Zapada i Rusije. Učestalo kritiziraju politiku širenja NATO-a nakon Hladnog rata i navode ga kao jednog od glavnih uzroka rata, ali i ponavljaju mantru o kineskom zalaganju za očuvanje suvereniteta država sukladno povelji UN-a (to joj je važno zbog Tajvana). Istodobno kineski diplomati ponavljaju stav Pekinga kako se Kina protivi bilo kakvim sankcijama Rusiji za koje kaže da su kontraproduktivne i ne pomažu miru (sve je ovo prošli tjedan ponovio i kineski veleposlanik u Švicarskoj Wang Shihting, slično kako je to nedavno iznio i kineski veleposlanik u Francuskoj koji je bio još oštriji u svojim ocjenama i proruskim stavovima).
A kada i pored ovakvih kineskih stavova Biden kaže da je dobro da se Kina uključila u rješavanje sukoba, onda se može zaključiti koliko se i sam Zapad do grla uvalio u ukrajinsko blato i da ne zna kako iz njega izići. Kina, za koju je Washington donedavno govorio da je proruski orijentirana po pitanju Ukrajine i koji je, za razliku od Rusije odbacio njene smjernice za pokretanje pregovora - odjednom je postala (ograničavajuće) poželjna.
Poražavajuće ocjene glavnog poljskog generala o Ukrajini!
Američki specijalizirani medij za vojnu tematiku Military Watch (MW) prošli je tjedan objavio zanimljiv tekst vezano uz Ukrajinu koji najbolje svjedoči da tamo ništa nije "crno-bijelo", a najmanje onako kako nam velika većina medija prikazuje.
U njemu se navodi kako je "usred tekućih borbi u istočnoj Ukrajini i izvješća o velikim žrtvama među ukrajinskim snagama, načelnik Glavnog stožera poljskih oružanih snaga Rajmund Andrzejczak upozorio kako se čini da pozicija Kijeva brzo slabi. "Rat je uvijek bio, jest ...- stvar politike, a u svojim odrednicama ima znatan broj ekonomskih čimbenika..."
"Kada gledam sukob u Ukrajini, uglavnom ga gledam kroz ove političke leće, a nažalost ne izgleda dobro", rekao je. Prije svaga na temelju toga što nije bilo "ničega" što bi ukazivalo da Rusija neće moći održati svoje ratne napore, te da napori Zapada u gospodarskom ratovanju to nisu uspjeli spriječiti. "Oni financijski instrumenti koje je imala prije sukoba, dinamika potrošnje, učinkovitost sankcija i cijela složena gospodarska situacija govore o tome da će Rusija imati novca za ovaj sukob", rekao je. I to usprkos tome što su zapadne zemlje zaplijenile više od 600 milijardi dolara vrijednu rusku imovinu...". Nasuprot tome, Ukrajina "ima velikih financijskih problema", upozorava Andrzejczak i dodaje: "Znamo koliko zemlji treba mjesečno. ... Brzina osipanja u financijskom području je, po mom mišljenju, nažalost nepovoljna."
MP dalje piše: "Načelnik poljskog Glavnog stožera ... je dodao kako ima malo naznaka da će milijuni Ukrajinaca koji su napustili zemlju biti spremni ili voljni vratiti se kući kako bi je obnovili, žaleći što mnogi zapadni čelnici nisu shvatili koliko je Ukrajina daleko od pobjede u ratu. Zapadni blok, rekao je, "jednostavno nema streljiva, industrija nije spremna ne samo poslati opremu u Ukrajinu, već i obnoviti vlastite zalihe koje se tope. Ta svijest nije ista tamo kao ovdje na rijeci Visli i mora se komunicirati čvrsto, bez estetike, svima i na svim forumima, gdje god je to moguće, što ja i radim." Došlo je do oštrog kontrasta u izvještavanju o ratu u Ukrajini na Zapadu i izvješćima s bojišnice u zemlji, uključujući od zapadnih boraca raspoređenih na glavnim žarišnim točkama. Važan nedavni primjer bila su izvješća o 'mlincu za mljevenje mesa' u gradu Bahmutu, izraz koji je u izvještajima s terena označavao ekstremne gubitke koje su pretrpjele ukrajinske i savezničke snage.
Međutim, u zapadnim izvješćima izraz 'mlinac za meso' korišten je gotovo isključivo za tvrdnje o ekstremnim gubicima za ruske snage, a ne za ukrajinske, za razliku od izvješća s terena. Dok su ukrajinski dužnosnici sami govorili o ekstremnim gubicima, naglašavajući da se oni prikrivaju dok rat ne završi, iscrpljenost ukrajinskih arsenala, a poglavito njezine zemaljske mreže protuzračne obrane koja je ključna za držanje ruskih zračnih snaga na odstojanju, brzo je postala još veća."
Samo bih kratko dodao: ako ovako govori vojni zapovjednik zemlje koja je jedna od najvećih saveznica i donatora Ukrajine - onda mu nitko nema pravo ne vjerovati ili ga smatrati nekompetentnim za iznošenje ovakvih ocjena.
Čini mi se da poljski general zagovara ili totalni ulazak Zapada u ukrajinski rat, ili pak pokretanje pregovora pa što bude.
Vijesti geoekonomskog karaktera: dedolarizacija
Ali odmaknimo se od ukrajinskog rata i pogledajmo globalne procese koji se događaju u njegovoj pozadini. A događaju se velike stvari!
Nastavlja se proces ubrzane dedolarizacije. Izdvojit ću dva važna događaja:
Prvo, na summitu formata ASEAN - država jugoistočne Azije (koji obuhvaća oko 700 milijuna stanovnika), koji se održava od 9. do 12. svibnja, zemlje članice razgovaraju o prelasku na korištenje nacionalnih valuta u međusobnoj trgovini. 11. svibnja stigla je vijest i da su se Kina (nije članica ASEAN-a već njegov najveći trgovinski partner) i Tajland dogovorili o prelasku na trgovinu u međusobnim valutama. Podsjećam da je prije dva tjedna Kina isto dogovorila i s Indonezijom - najvažnijom i najmnogoljudnijom članicom ASEAN-a s oko 275 milijuna stanovnika.
Upravo traju razgovori o uspostavi trgovine između Indije i Rusije u rupijima.
I druga važna vijest, koja može predstavljati i najozbiljniju glavobolju po SAD, je ona Bloombergova od 10. svibnja pod naslovom "South Africa Urges Careful Debate on Option of Introducing BRICS Common Curency".
Naime, povećanje kamatnih stopa u SAD-u i geopolitički sukobi podigli su vrijednost dolara i svih roba čija je cijena deklarirana u američkoj valuti, na štetu većine tržišta u razvoju, što je potaknulo pozive za alternativama korištenju dolara - navodi Bloomberg.
Tako je ministrica vanjskih poslova Južnoafričke Republike - JAR, izjavila da će se na summitu BRICS-a koji će se u kolovozu održati u toj zemlji, kao jedna od glavnih tema razmatrati uvođenje zajedničke valute između članica tog formata koji trenutačno obuhvaća više od 40% svjetskog stanovništva (a u predvorju strpljivo čega još čitav niz (navodno 15-ak) dovoljno ozbiljnih i velikih država (Saudijska Arabija, Alžir, Egipat, Turska, Indonezija, Malezija, Argentina, ...).
Podsjećam da je nedavno objavljeno kako je po prvi put ukupni BDP (po paritetu kupovne moći) sadašnjih članica BRICS-a (Brazil. Rusija, Indija, Kina, JAR) prerastao BDP članica G7 najrazvijenijih država svijeta.
Rusija povećala izvoz nafte na rekordnu razinu
Rusija je usprkos službenim najavama o smanjenju proizvodnje nafte u 2023. g. za više od 500 000 barela dnevno (bpd), u četiri tjedna do 5. svibnja postavila rekord u izvozu nafte morskim putom tj. tankerima. Dostigao je novu najvišu razinu od 3,55 milijuna barela dnevno što je najveća isporuka barem od početka 2022. Na četverotjednoj prosječnoj osnovi, isporuke ruske sirove nafte do 5. svibnja porasle su za 180 000 bpd (info: PRICEOIL, Bloomberg).
Istovremeno, ruski dizel, kojeg je prestala uvoziti Europska unija u sklopu svog embarga na rusku naftu i naftne derivate, i koji je golemim dijelom završavao upravo u Europi, pronašao je novo veliko tržište u Latinskoj Americi gdje je njegov plasman višestruko povećan.
Ali središte ruske energetske i ukupne ekonomske tranzicije definitivno je Kina. Stoga ne čudi što je Putin 11. svibnja vladi dao naredbu da osigura sporazum s Kinom o uspostavi "Kopnenog žitnog koridora". Ne treba puno mudrovati kako bi se shvatilo da na taj način Rusija želi osigurati neometan i siguran izvoz svojih žitarica u budućnosti, štoviše, i dodatno povećati proizvodnju. Pri tom je najperspektivnija soja koju je Kina desetljećima najvećim dijelom uvozila iz SAD-a i čije su tisuće farmera na srednjem zapadu živjeli upravo od izvoza te žitarice u Kinu. Međutim, s pogoršanjem američko-kineskih odnosa što je počelo još pri Trumpovoj administraciji, Kina postojano smanjuje uvoz soje, kao po sebe ključne žitarice iz SAD-a, dok je istovremeno višestruko povećala uvoz ruske soje.
Možemo slobodno reći kako se svijet ubrzano mijenja dok su oči Zapada primarno fokusirane na Ukrajinu i borbu s Rusijom.
O američko-kineskim odnosima i drukčijoj Kini
Istodobno s globalnim promjenama prema dnu ubrzano klize američko-kineski odnosi. Kontakti između dviju zemalja na visokoj razini gotovo su zamrli, a međusobne optužbe postale svakodnevne.
Prošlog je tjedna svojevrsni hladni tuš nastao kada se doznalo, ako je vjerovati uglednom britanskom mediju Financial Timesu i njegovom tekstu od 11. svibnja (pod naslovom "China Pours cold watter on bilateral meeting with US defence secretary"), da je Kina vrlo malo vjerojatnim okarakterizirala nastojanje američkog ministra obrane Lloyda Austina za njegovim susretom s kineskim kolegom Li Shangfuom (koji je, uzgred, od 2018. g. pod američkim sankcijama zbog velike uloge koju je imao u kineskoj kupnji ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf i suvremenih borbenih zrakoplova Su-35) na tradicionalnom sigurnosnom forumu u Singapuru, poznatim i kao Shangri-La Dialogue, u lipnju ove godine. Tamo su se ministri obrane dviju zemalja redovito sastajali i razmjenjivali stavove o suradnji po ovim ili onim pitanjima. Navodno je kineski ministar američkom kolegi jasno dao do znanja da, dok mu SAD ne ukinu sankcije i o tome javno ne izvijeste, nikakvi sastanci ni na razini ministarstava obrane ni glavnih stožera između dviju država nisu mogući.
Istodobno Kina jača svoje diplomatske aktivnosti u Europi. Tamo je prošlog tjedna na mini turneju stigao šef diplomacije Quin Gang (Francuska, Njemačka, Norveška), a razgovarao se o mogućnostima za nastavak unosne trgovinske suradnje između dviju stana koja je prošle godine smanjena u kontekstu američkih pritisaka da se reducira odnosno da se smanji europska ovisnost o kineskim proizvodima.
Kako god bilo, svima je jasno kako je ovo jedna sasvim druga Kina (to je od 20. Kongresa KP Kine održanog u listopadu prošle godine). Više se ne radi o suzdržanoj zemlji, koja pažljivo odmjerava što će reći po pitanju globalne politike, vječno se držeći ustaljenih šablona o zalaganju za mir i suradnju svih naroda i država, a koje u praksi ne znače i ne rješavaju ništa. Ova je Kina samouvjerena i odlučnija u zaštiti svojih interesa i stavova po pitanju svjetskih kriznih žarišta, globalne ekonomije i globalne sigurnosti.
I to jasno vidi i Washington, koji, usprkos nedvojbenom jačanju svoje protukineske retorike i svojih praktičnih poteza koji imaju otvoreni dugoročni konfrontacijski karakter s Pekingom, teži iznalaženju određene vrste suživota ili snošljivosti koja bi bila obostrano korisna i koja ne bi dovela do vojnih ekscesa koji bi mogli prerasti u međusobni ratni sukob s nesagledivim posljedicama. I ništa više od toga.
Kina je SAD-u jednostavno suparnik broj jedan svojom veličinom, svojom ekonomskom snagom i svojim ljudskim potencijalima, što se onda skupa neizbježno translatira i u vojnu moć koja više neće biti samo ugroza američkoj dominaciji, već, ako hoćete - i nacionalnoj sigurnosti. Slično onome što je po SAD u drugoj polovici prošlog stoljeća predstavljao SSSR. Ali sada još i više s obzirom na kineske gabarite i potencijale.
Snažni utjecaj ruske invazije
Mnoge globalne procese i tektonske geopolitičke promjene kojima svjedočimo omogućila je ruska vojna invazija u Ukrajini. Ako ih i nije samostalno prouzročila (jer je mnogo toga što se upravo događa sazrijevalo već čitavo jedno desetljeće pa i duže), sigurno je bila katalizator tj. ubrzala aktualne procese i promjene neslućenom dinamikom.
Naravno, ova velika globalna geopolitička "igra" niti izdaleka nije završena.
Međutim omjer snaga, i ekonomskih i vojnih, uvjetno ću to reći između Zapada i Istoka (postoji još i tzv. Globalni jug kao nova geopolitička geografska kategorija), očito teži prema ravnoteži. To uopće ne mora biti loše ukoliko se procesi zadrže izvan međusobnog fizičkog sukobljavanja i ako se uspostave određena osnovna pravila igre kojih će se obje strane morati pridržavati. Jer svijet i nije ništa drugo nego ravnoteža (balans) sila. Tako je bilo oduvijek. Kada ta ravnoteža biva narušena dolazi do ratova.
Posljednji veliki gubitak ravnoteže snaga bila je američka pobjeda u Hladnom ratu i raspad SSSR-a. Kako vidimo, razdoblje globalnog mira i stabilnosti nije dugo potrajalo, svega 30-ak godina (i to ako potpuno apstrahiramo ratove na tlu bivše Jugoslavije, američke protuterorističke ratove nakon napada na SAD 11. rujna 2001., krvave ratove kao posljedice revolucija "arapskog proljeća" - s obzirom da su, kakvi god bili, ipak neusporedivi po pitanju globalne opasnosti u odnosu na ovaj ukrajinski u kojem se neposredno sudaraju Zapad i Rusija).
Nova hladnoratovska bipolarna podjela svijeta - propast ili prilika?
Izgleda kako svijet trenutačno ipak više teži bipolarnosti nego multipolarnosti - sa sve izglednijom kristalizacijom dvaju polova na čelu s SAD-om odnosno Kinom.
Međutim, niti jedna od tih dviju država samostalno neće moći biti lideri u svom "taboru" bez potpore drugih velikih država. To pak neće značiti ništa drugo nego potrebu jačanja međusobne suradnje između važnih članica unutar pojedinog pola inače će dolaziti do internih trzavica i sukoba.
I upravo u tome vidim novu priliku za svijet. Naime, nitko od ozbiljnih i dovoljno snažnih država neće htjeti biti u podređenom položaju u odnosu na dva uvjetna hegemona. Tj. one će zahtijevati osiguranje i svog društvenog prosperiteta ili će, u suprotnom, sreću moći potražiti u suprotnom polu, što njihovim liderima sigurno ne bi bilo u interesu.
A jednoga dana, kada (i ako) čovječanstvo dovoljno sazrije, svi će - unutar oba "tabora" shvatiti kako im je puno bolje i isplativije međusobno surađivati nego se vječno gledati preko nišana.
To je vjerojatno radikalni idealizam, ali što nam drugo preostaje osim nade u neki bolji svijet i težnje prema njemu? Sanjari su, uostalom, oduvijek pokretači svijeta - iako često nerazumljivi i prezreni. Njihove se ideje i djela obično shvate i priznaju kao velika tek kada njih samih više nema.
Komentari čitatelja
na naše novosti