bahmut
© Indian PunchlineNajviši dužnosnik ukrajinske obavještajne službe Kirill Budanov predložio je 100 km dugu demilitariziranu zonu između Ukrajine i Rusije
Nakon gubitka Bahmuta, čiju odbranu je u Kongresu SAD Zelenski povezao sa sudbinom Ukrajine, Zapad je odlučio da dodatno eskalira najavom isporuke aviona F16 Kijevu

Saopštenje lidera zemalja G7 sročeno u 2.700 reči o Ukrajini, koje su izdali nakon sastanka u Hirošimi, zamagljuje goruće pitanje današnjice - takozvanu protivofanzivu protiv ruskih snaga.

Nastupila je zaglušujuća tišina, od kada su se pojavile glasine o nestanku glavnokomandujućeg ukrajinskih oružanih snaga. Još je značajnije da se predsednik Vladimir Zelenski retko pojavljuje u Kijevu pošto obilazi svetske prestonice - Helsinki, Hag, Rim, Vatikan, Berlin, Pariz, London i Džedu, te na kraju Hirošimu. Izgleda da je nešto trulo u državi Danskoj.

Kada je okončan samit G7 šef grupe Vagner, Jevgenij Prigožin objavio je u subotu da je ruska operacija ovladavanja Bahmutom, strateškim komunikacijskim čvorištem u Donbasu, koja je potrajala 224 dana, uspešno privedena kraju, nadjačavanjem otpora koji je pružalo više od 80.000 ukrajinskih vojnika.

Ovo je bolan trenutak za Zelenskog, koji se prošlog decembra šepurio pred američkim zakonodavcima na Kapitol hilu da "kao i bitka za Saratogu (1777, tokom Američkog revolucionarnog rata,) tako će i bitka za Bahmut promeniti putanju naše borbe za nezavisnost i slobodu".

U međuvremenu, kako bi skrenuli pažnju, vode se rasprave o suptilnoj promeni američke politike u vezi sa snabdevanjem Ukrajine avionima tipa F-16 u neodređenoj budućnosti. Zapravo, niko ne može da kaže u kakvom će stanju biti ukrajinska država kada ovi avioni budu pristigli. Ne bi trebalo da bude iznenađujuće što se Bajdenova administracija još uvek premišlja. F-16 je izdašan izvozni proizvod, a pitanje je šta bi se desilo ukoliko ga Rusi smaknu sa neba svojim visokotehnološkim oružjem i tako bace senku na njegovu slavu.

Tri uslova

Rusi su izgleda zaključili da ništa manje od potpune pobede neće dovesti do toga da Amerikanci i Britanci razumeju da su tri stvari koje stoje iza specijalne vojne operacije nešto o čemu Moskva jednostavno ne može da pregovara: bezbednost i sigurnost za etničke ruske zajednice i njihovo pravo da žive mirno i dostojanstveno na novim teritorijama; demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine i neutralna, suverena i nezavisna Ukrajina oslobođena američkog stiska, koja nije neprijateljski orijentisani sused.

Možemo zaključiti da nivo američkog neprijateljstva protiv Rusije samo učvršćuje moskovsku odlučnost. Ukoliko anglosaksonska alijansa nastavi da vuče eskalatorne poteze, ruska kampanja bi mogla da se proširi na celokupnu teritoriju istočno od reke Dnjepar. Rusi u ovom ratu igraju dugoročno; lopta je sada na američkoj strani terena.

Ono što pada na pamet jeste govor koji je prošlog jula održao predsednik Vladimir Putin tokom svog obraćanja Dumi. Tom prilikom je rekao:
"Danas čujemo da oni žele da nas potuku na bojnom polju. Pa, šta reći? Neka pokušaju. Već smo čuli mnogo toga da Zapad želi da se bori protiv nas do "poslednjeg Ukrajinca". Ovo je tragedija za ukrajinski narod, ali izgleda da je to pravac u kojem se stvari kreću. Međutim svi bi trebalo da znaju da ni izbliza još uvek nismo otpočeli ništa ozbiljno".
No, ruska operacija je sada konačno počela "ozbiljno". Logika iza ovog odlaganja je nepogrešiva. Putin je podvukao u svom govoru da bi Zapad trebalo da zna da što duže bude trajala ruska specijalna vojna operacija, "sve će im teže biti da pregovaraju sa nama".

Koliko može Kijev?

Stoga, nameće se veliko pitanje o ukrajinskoj kontraofanzivi. Ruske snage u svakom pogledu su vojnom nadmoćne. Čak i ukoliko jezgro ukrajinskih snaga koje su trenirane na Zapadu, i koje broji nekih 30-35 hiljada vojnika, uspe da ostvari nekakav "prodor" duž 950 kilometara duge linije fronta, šta će se desiti posle toga?

Nemojte misliti da posle toga neće uslediti masivan ruski kontranapad. Ukrajinski vojnici mogu samo da se nađu u vatrenoj zamci i da pretrpe ogromne gubitke, u desetinama hiljada. Šta bi anglo-saksonska osovina time ostvarila? Osim toga, ukrajinska vojska je toliko temeljno iscrpljena da posle toga ništa ne bi stajalo na ruskom putu prema Harkovu i Odesi.

I ovde leži paradoks. Od tog trenutka Rusi ne bi imali sa kime da vode pregovore.

Ukoliko američko ponašanje u prošlosti na nešto ukazuje - bilo da je to u Vijetnamu, Avganistanu ili Iraku i Siriji - Vašington neće uraditi ništa. Ovo se ne bi moglo bolje saopštiti nego što je to napisao dobro poznati američki strateški mislilac, penzionisani pukovnik Dejvid Mekgregor ranije ove nedelje:
"Mogu da vam kažem da Vašington neće uraditi ništa. I oduvek sam upozoravao... da mi (SAD) nismo kontinentalna sila, nismo kopnena sila nigde drugde osim u našoj hemisferi. Mi smo prevashodno vazduhoplovna i pomorska sila, otprilike kao Velika Britanija. I šta to znači? Kada stvari krenu loše po nas, mi otplovimo, odletimo, odemo kući... To je ono što stalno činimo. Na kraju ćemo jednostavno otići, to je trenutno na dnevnom redu".
Mrtva tišina G7

Razumljiva je mrtva tišina u izjavi G7 o predstojećoj ukrajinskoj kontraofanzivi. Saopštenje G7 bi trebalo staviti u kontekst sa izveštajem koji se pojavio u Politiku na početku samita u Hirošimi i koji, citirajući visoke američke zvaničnike, razrađuje drski plan da preobrazi rat u Ukrajini u "zamrznuti konflikt", uporediv sa onim na Korejskom poluostrvu ili u Kašmiru.

Zvaničnici iz Pentagona svakodnevno govore da nedavni paketi vojne pomoći Ukrajini odražavaju "preorijentaciju prema dugoročnoj strategiji" Bajdenove administracije. Prema ovim izveštajima, američki zvaničnici već govore Kijevu o prirodi njihovog odnosa u budućnosti.

Principijelno gledano, ukoliko se isključi kandidatura Ukrajine za članstvo u NATO, zapadne garancije bi mogle da se protežu od uzajamnih sporazuma koji bi uključivali klauzulu sličnu petom članku ugovora kojim je NATO uspostavljen do dogovora o isporukama oružja (u izraelskom stilu) sa Ukrajinom a koje bi omogućile "da se sukob kreće negde između aktivnog rata i nerešene pat pozicije".

Zaista, izjava G7 otpočinje konceptualizovanjem "evropeizacije" Ukrajine reformama, tržišnom ekonomijom koju pokreće privatni sektor i zapadne finansijske institucije te snaženjem kijevskih vojnih kapaciteta za odvraćanje Rusije.

Objava rata

Ovo je zaista neverovatno. Tek što je razobličen jedan pogrešni narativ - koji govori o ruskom vojnom porazu u Ukrajini i svrgavanju Putina - pojavljuje se novi, zasnovan na uprošćenom uverenju da će Rusija prileći i mirno posmatrati iz prikrajka kako SAD integrišu Ukrajinu u zapadni sistem savezništava kako bi ostavili otvorenom živu ranu na ruskim zapadnim granicama, koja bi decenijama crpela ruske resurse i usložnjavala odnose u susedstvu.

Međutim, reakcija ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova na samit G7 potvrđuje da Moskva neće upasti u zamku "zamrznutog konflikta". Lavrov je rekao:
"Pogledajte odluke o kojima se raspravljalo i koje su usvojene na sastanku G7 u Hirošimi i koje su usmerene na dvostruko obuzdavanje Rusije i Narodne Republike Kine?"

"Ciljevi su objavljeni glasno i otvoreno, i podrazumevaju nanošenje poraza Rusiji na bojnom polju, ali se ne zaustavljaju na ovome, već je cilj da se Rusija poništi kao geopolitički protivnik, zajedno sa svakom drugom državom na svetu koja bude isticala svoj nezavisni položaj".
Lavrov je takođe ukazao da ekspertska zajednica iz zapadnih zemalja otvoreno govori o radu na scenarijima usmerenim ka rasparčavanju Rusije i
"da ne prikrivaju da je samo postojanje Rusije kao nezavisnog centra u nesaglasju sa ciljem zapadne globalne dominacije". Ministar je dodao: "Moramo da pružimo čvrst i konzistentan odgovor na rat koji nam je objavljen".
Ipak, nije da Amerikanci nisu kadri da vide rat kroz ruske oči. Ovde možete pročitati pismo koje poziva na izvesnu razboritost u Vašingtonu koji je potpisala grupa bivših američkih diplomata i vojnih zapovednika povezanih sa Ajzenhauerovom medijskom mrežom. Inače, oni su platili da pismo bude objavljeno u Njujork tajmsu, ali je ostatak medijskog establišmenta odlučio da ga ignoriše.

Izvor Indian Punchline