zastava
© Camilo Freedman/SOPA Images/LightRocket preko Getty ImagesDemonstrant zapalio zastavu Sjedinjenih Država koja visi na papirnatom kipu, simbolizirajući militarizam koji su SAD podržavale tijekom masakra studenata 1975., El Salvador, 2021.
U zanimljivom nedavnom govoru u Talinu, u Estoniji, bivša zvaničnica Bele kuće Fiona Hil pokazala je da bar neko u Washingtonu ima dovoljno samosvijesti da vidi što se dešava u svijetu.

Hill je priznala da je sukob u Ukrajini izazvao globalnu "proxy pobunu", koju predvodi Rusija, protiv američke hegemonije. To je sasvim točno, kao što su mnogi od nas mogli vidjeti od samog početka vojne ofenzive Moskve, u proljeće prošle godine. Ali ovaj povratni udarac je dugo dolazio, a SAD su ga navukle na sebe svojim djelima.


Prije svega, mora se istaći da je Sovjetski Savez, prethodnik moderne Rusije, vodio pobunu protiv američke hegemonije kroz veći dio svoje povijesti. Naročito tijekom Hladnog rata, podrška Moskve bila je ključna za zemlje Trećeg svijeta koje su nastojale da obore stoljeća zapadnog kolonijalizma u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. SAD su preuzele na sebe da snažno brane ovaj kolonijalni sistem.

Zaista, Hladni rat je stvarno bio gigantski zamjenski rat između SAD-a i Sovjetskog Saveza oko kolonijalizma, pri čemu se SAD borio da održi ovaj sistem, a Sovjetski Savez se borio da ga demontira. Veliki dio svjetske populacije i dalje je zahvalan na pomoći koju su dobili od Sovjeta u razbijanju njihovih kolonijalnih lanaca.

Ruska Federacija je sve ovo nedavno priznala u svom vanjskopolitičkom saopćenju od 31. ožujka 2023. godine, u kojem je navela da su glavna vanjskopolitička dostignuća Sovjetskog Saveza poraz nacizma tijekom Drugog svjetskog rata i njegov udjel u uspješnoj dekolonizaciji svijeta. Današnja Rusija navodi da, kao "pravni nasljednik" SSSR-a, nastavlja da slijedi ove ciljeve. Moje je zapažanje, nakon povratka iz Rusije i proslave Dana pobjede 9. maja, da ruski narod nastavlja cijeniti ova dostignuća Sovjetskog Saveza, s crvenom zastavom sa srpom i čekićem koja je sveprisutna u svakom gradu koji sam posjetio od Sankt Peterburga do Jalta.

U međuvremenu, nakon što se Istočni blok raspao 1989. i Sovjetski Savez pao 1991., SAD su uvidjele priliku da ponovo uspostave zapadnu dominaciju u svijetu uglavnom nekontrolirano. Dok su SAD svoj cilj nazivale Pax Americana, njihove metode nisu imale mnogo veze s mirom i imale su sve veze s ratom. Tako Washington nije gubio vrijeme u invaziji i napadima na druge zemlje od Paname (1989), do Iraka (1990), Srbije (1999), Afganistana (2001), ponovo Iraka (2003) i Libije (2011). Ovo čak i ne računa manje invazije i mnoge posredničke i terorističke ratove koje su SAD vodile u to vrijeme, kao što je Sirija, počevši od 2011. godine, i u Ukrajini s državnim udarom koji je pomogao pokrenuti 2014. godine.


Komentar:
"Svakih desetak godina, Sjedinjene Države trebaju pokupiti neku malu bezveznu zemlju i baci je uza zid, samo da bi pokazale da mislimo ozbiljno."

— Michael Ledeen, američki povjesničar i bivši konzultant Vijeća za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država, 2003.



Rusija i ostatak svijeta, nesposobni da se suprotstave superiornoj vojnoj moći SAD-a, uglavnom su se povukli i prihvatili ovo. Ali bijes i ozlojeđenost su rasli, jer nijedan od ovih ratova nije bio neophodan ili pravedan. Bili su to ratovi izbora koje su SAD vodile kako bi zaštitile ono što su smatrale svojim ekonomskim i geopolitičkim interesima, sve dok su svoje akcije oblačile kao "humanitarne". Po pravilu su tvrdili da su ove intervencije neophodne za zaštitu stanovništva ciljne zemlje od "opresivnog", "brutalnog" ili "diktatorskog" režima. Dok su Amerikanci uglavnom prihvatili takva opravdanja, ostatak svijeta pravio je grimasu zbog apsurda.

Godine 2015. ruski medvjed je ponovo počeo da se budi, intervenirajući u Siriji kako bi uzvratio udarac protiv brutalnog terorističkog rata protiv te zemlje, koji su SAD aktivno poticale i podržavale.

Dok SAD pokušavaju da tvrde da cio svijet stoji uz njih u suprotstavljanju ruskom djelovanju, u Ukrajini to jednostavno nije točno, i američki zvaničnici to znaju. "Svijet" podržava SAD samo ako se isključe Latinska Amerika, Azija i Afrika. Ove regije, dom većine stanovništva planete, nisu podržavale i ne podržavaju Amerikance. Mnoge zemlje u ovim regijama umorne su od toga da SAD po volji intervenira u njihovim dvorištima u vidu agresivnih ratova, državnih udara i podrške naoružanim pobunjenicima, i bile su sretne što vide da neko - naime Rusija - konačno uzvraća udarac.

U međuvremenu, čak je i Saudijska Arabija, dugogodišnji saveznik i sudionik SAD-a u njihovim imperijalnim makinacijama, prekinula poslove sa SAD odbijajući da poveća zalihe nafte. Dodatno je počela da se bavi Iranom, pokazujući da je svijetu dosta miješanja Washingtona.

Američka vlada se pretvara da to ne vidi, a veliki dio američke javnosti zaista i ne vidi, pokazujući sveobuhvatnost propagande i njenu sposobnost da priguši i zamagljuje stvarnost. Ovo ponovo podsjeća na govor dramskog pisca Harolda Pintera iz 2005. godine, koji je dobio Nobelovu nagradu, u kojem je grdio američki imperij, koji je "podržavao i u mnogim slučajevima iznjedrio svaku desničarsku vojnu diktaturu u svijetu nakon završetka Drugog svjetskog rata", što je dovelo do "stotina tisuća smrti." Ali zahvaljujući snazi ​​propagande, "to se nikada nije dogodilo", rekao je Pinter. "Čak i dok se to dešavalo nije se dešavalo. Amerika je izvršila prilično kliničku manipulaciju moći širom svijeta dok se maskirala kao sila za univerzalno dobro," nešto što Pinter opisuje kao "veoma uspješan čin hipnoze."

Krajnje je vrijeme da se američki narod osvijesti za zločine koje je njihova zemlja počinila, kao i za činjenicu da ih je ostatak svijeta bolno svjestan i u skladu s tim se buni. Nakon što to priznaju, Amerikanci bi konačno mogli početi da svoju vladu smatraju odgovornom za njene postupke i zahtijevaju da prestane s antagoniziranjem svijeta kroz neizazvano nasilje, te da umjesto toga pokušaju surađivati s drugim nacijama kao jednakim u rješavanju gorućih svjetskih problema siromaštva, bolesti i degradacije okoliša. To je jedini način djelovanja koji može spasiti čovječanstvo.

Autor: Daniel Kovalik