© AP Photo / Manuel Balce Ceneta / Guliver imageAmerička ministrica financija Janet Yellen
O ovom posljednjem najbolje svjedoči vijest da je američka ministrica financija Janet Yellen na najnovijem saslušanju u Kongresu kazala ni manje ni više nego da bi potpuno odbacivanje gospodarskih odnosa s Kinom bila katastrofa za SAD.
"Mislim da mi imamo koristi, a Kina ima koristi od trgovine i ulaganja, koja su maksimalno otvorena. Za nas bi bilo pogubno pokušati potpuno raskinuti s Kinom. Smanjenje rizika? Da. Potpuni prekid? Apsolutno ne." - izjavila je Yellen.Kazala je kako građani SAD-a "ostvaruju ogromne koristi" kupujući robu koja je jeftinija za proizvodnju u Kini. Kina, sa svoje strane, ima koristi od američkog izvoza, koji istovremeno podržava američko gospodarstvo.
Štoviše, Yellen je pozvala na produbljivanje gospodarskih veza između dvaju najvećih svjetskih gospodarstava i pohvalila zadivljujući uspjeh Kine:
"Definitivno ne mislim da je u našem interesu suzbiti ekonomski napredak kineskog naroda. Kina je uspjela izvući stotine milijuna ljudi iz siromaštva i mislim da se tome trebamo diviti."Ali s druge strane, na pitanje o potpori ulasku Tajvana u Međunarodni monetarni fond kazala je kako to pitanje treba istražiti.
"Režu granu" na kojoj sjede
I tu dolazimo do potvrde početne teze iz ovoga teksta. Vanjskopolitički potezi Washingtona "režu granu" na kojoj počiva američko gospodarstvo i to vide svi. Međutim, paradoksalno, uporno se inzistira na takvoj politici u ime navodnih američkih nacionalnih interesa (kao da njih može biti izvan stabilnosti društva i blagostanja američkih građana, osim ako se ne svode samo na interese elita kojima je nužna globalna tržišna dominacija, a vjerojatno je upravo o tome i riječ).
Bidenovoj administraciji (dakle "dubokoj državi") i dalje je primarno zadržati "imidž" američkog globalnog vodstva i u tom se smislu, na žalost, umjesto svestrane suradnje na zajedničku korist najviše služi projiciranjem vojne sile i političkih i ekonomskih prijetnji onim državama koje smatra prijetnjom svojim interesima (iako su to sve češće samo države koje žele voditi što samostalniju vanjsku politiku odnosno primarno se brinuti za vlastite interese).
Na Kinu "drvljem i kamenjem", a onda u biznis!
Najočitiji primjer disonance između američke politike i stvarnih potreba američkog društva upravo je Kina, i o tome sam često pisao u svojim analizama. SAD i Kina su gospodarski međuovisne u razmjerima koji su teško zamislivi, dok su istodobno dvije mega-zemlje politički na dijametralno suprotnim pozicijama.
Ali zbog ovog prvog Washington se nikako ne bi smio upuštati u "discipliniranje" Kine vojno-političkim sredstvima ili sankcijama kako to obično čini prema "nepoćudnim državama". Sve i ako je svjestan činjenice da mu je Peking najveći suparnik u svim sferama u 21. stoljeću.
A on upravo to čini. Kinu proglašava komunističkom diktaturom, postojano kritizira njeno stanje ljudskih prava, demokraciju, uvodi carine i sankcije, i - što je najvažnije - provocira Kinu na njenom najosjetljivijem pitanju, onom vezanom uz Tajvan. Pri tom u "kinesko dvorište" dovlači sve veću količinu vojnih efektiva, jača stare i ustrojava nove vojne baze u Indopacifiku, stvara nove, de facto protukineske saveze (iako ih tako službeno ne naziva) i potiče azijske zemlje na distanciranje od "agresivne Kine".
Prema mom mišljenju, radi se o potpuno pogrešnoj američkoj strategiji (neovisno o tome što iza nje nedvojbeno stoje veliki mozgovi i majstori geopolitike, ali koji ipak najčešće polaze od onog željenog koje uvijek ne mora biti i realno) ne samo zato što se na sličan način nije uspjelo slomiti jednu Sjevernu Koreju ili Iran, već i zbog višetisućljetne životne filozofije i stanja svijesti kineskih ljudi koje je itekako nužno uzimati u obzir kada je riječ o interakciji s tom golemom i sve utjecajnijom zemljom.
Jedini izlaz za SAD u odnosima s Kinom prema mom mišljenju je razlučivanje trgovine od politike tj. dozvola da se biznisu omogući bavljenje svojim poslom i da se on pritom vodi svojom logikom i svojim zakonitostima. U tom smjeru, ali u ograničenijem opsegu koji se odnosi na zabranu suradnje s Kinom u sferi visoke tehnologije, očito želi ići i Bidenova administracija - dobro svjesna važnosti Kine (Jenet Yellen).
Međutim ključno je pitanje je li i za to već kasno, jer Kina otvoreno i retorikom i praktičnim potezima iskazuje kako joj nacionalna sigurnost postaje prioritet, čak i u odnosu na goleme ekonomske benefite iz trgovine sa SAD-om.
Dakle, tu se vraćamo na Tajvan i sve spomenute poteze SAD-a u Indopacifiku pa se možemo u nedogled "vrtiti u začaranom krugu" američko-kineskih odnosa.
Bliski istok: "Zbogom Ameriko, pozdrav Kino"
Ali Kina nije jedina briga Washingtona nastala zbog njegove uporne politike dominacije. To je postala i jedna od najvažnijih svjetskih geopolitičkih regija - Bliski istok - globalni naftni "krvotok".
Kako bih dokazao svu ozbiljnost situacije po SAD, poslužit ću se tekstom katarske Al Jazeere od 6. lipnja pod naslovom "The Middle East: Goodbye America, hello China?"
U srpnju prošle godine, predsjednik SAD-a Joe Biden nazočio je samitu Zaljevskog vijeća za suradnju i obećao da Sjedinjene Države "neće otići i ostaviti vakuum koji će popuniti Kina, Rusija ili Iran". Ali upravo se to događalo. Usprkos američkim primjedbama, u protekloj godini njegovi su regionalni saveznici postali hibridni: poboljšali su odnose s Pekingom i Teheranom i zadržali snažne veze s Moskvom - piše Al Jazeera.
"Bidenova administracija javno je umanjila važnost nedavnog saudijsko-iranskog sporazuma postignutog uz kinesko posredovanje o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa, čini se bjesomučno zbog rastućeg kineskog utjecaja u regiji Zaljeva ...i širem Bliskom istoku."
Utjecajni katarski medij dalje podsjeća kako su SAD-e u zadnjih dvadesetak godina uspjele postati energetski neovisne zbog povećanja vlastite proizvodnje, ali da i dalje inzistiraju da bude glavne u bliskoistočnoj regiji kako bi se Kini odsjekla vitalna opskrba energijom u slučaju sukoba i osigurali je za američke saveznike.
"Kao što je Blinken upozorio prošlog mjeseca, "Kina predstavlja najkonzekventniji geopolitički izazov s kojim se danas suočavamo: zemlja s namjerom i, sve više, sposobnošću da izazove našu viziju slobodnog, otvorenog, sigurnog i prosperitetnog međunarodnog poretka."
Međutim, piše dalje Al Jazeera, "autokracija u Pekingu zapravo bi mogla biti lakša i bolja za regionalne autokrate od demokracije u Washingtonu te podsjeća i da se "ruski utjecaj na Bliskom istoku širi" i da to "također čini SAD nervoznima".
"... Bidenova administracija pojačava pritisak na određene bliskoistočne države, jasno dajući do znanja da je njezino strpljenje pri kraju. Upozorava zemlje u regiji da ne pomažu Rusiji u izbjegavanju sankcija i zahtijeva od njih da izaberu strane - ili će se suočiti s gnjevom SAD-a i zemalja G7. Ali bez uspjeha." - piše Al Jazeera.
Saudijska Arabija je odbila zahtjeve SAD-a da značajno poveća proizvodnju nafte kako bi smanjila njezinu cijenu i neutralizirala učinak zapadnih sankcija Rusiji - piše dalje taj medij. Održavala je dobre odnose s Moskvom i odugovlačila s potporom Ukrajini. "Srednji prst Washingtonu" saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana navodno ga je učinio iznimno popularnim u regiji - navodi se u tekstu.
Prošle godine, kao odgovor na Bidenove prijetnje da će kazniti Rijad zbog njegove pretpostavljene drskosti, Kraljevstvo je ugostilo kineskog predsjednika Xi Jinpinga na bilateralnim razgovorima i sastancima na vrhu Kine i GCC-a i Kine i Arapa. Saudijska Arabija je zatim normalizirala odnose s Iranom pod kineskim pokroviteljstvom, baš u trenutku kada je Zapad pooštravao sankcije protiv Teherana, i u jasnom omalovažavanju SAD-a, krenuo na popravljanje veza sa Sirijom - piše Al Jazeera.
Ali ovaj novi stav prema odnosima sa SAD-om nije vidljiv samo u Rijadu; to je regionalni fenomen. Ujedinjeni Arapski Emirati, još jedan američki saveznik, također su njegovali bliže veze s Kinom, poboljšali strateške odnose s Francuskom i radili na angažiranju Irana, Rusije i Indije. To je ponekad bilo nauštrb njihovih odnosa sa SAD-om.
"Regija kao cjelina diverzificira svoj globalni angažman. To je sasvim vidljivo u njegovim tržišnim odnosima. Između 2000. i 2021. trgovina između Bliskog istoka i Kine porasla je sa 15,2 milijarde dolara na 284,3 milijarde dolara; u istom je razdoblju trgovina sa SAD-om tek skromno porasla sa 63,4 milijarde dolara na 98,4 milijarde dolara."
"Nije ni čudo da je u anketi koju je 2022. proveo Arapski centar za istraživanje i političke studije iz Dohe u 14 arapskih zemalja, 78 posto ispitanika smatralo da je najveći izvor prijetnje i nestabilnosti u regiji SAD. Nasuprot tome, samo 57 posto mislilo je na Iran i Rusiju u ovom smislu, od kojih su obje imale svoj dio prljavog posla u regiji - od Sirije do Iraka i Jemena" - piše Al Jazeera.
"U svojoj knjizi prikladnog naslova, Velika zabluda: Uspon i pad američkih ambicija na Bliskom istoku, bivši američki dužnosnik Steven Simon procjenjuje da je SAD uzalud potrošio oko 5-7 trilijuna dolara na ratove koji su rezultirali smrću milijuna Arapa i muslimana, i razaranje njihovih zajednica. Osim toga, ti su sukobi ubili tisuće američkih vojnika, ozlijedili desetke tisuća i doveli do nekih 30.000 samoubojstava američkih veterana" - navodi se u tekstu katarskog medija.
Zaključak
Sve su ovo javni podaci, kojih je, sasvim sigurno, potpuno svjesna i američka administracija i tamošnji establishment. Međutim, kako se vratiti "u normalu" a da u očima domaće i svjetske javnosti ne izgledaš blago rečeno neuspješno - očito je pitanje na koje u Washingtonu nemaju pravog odgovora. Za sada ga traže na pogrešnoj strani i pri tom koriste pogrešne alate - jačanje ekonomskih i vojnih pritisaka i otvaranje kriza - što je bio uspješan recept gotovo cijelo jedno stoljeće. Ali puno se toga u međuvremenu promijenilo, kao što i već svi dobro znaju za prokušanu američku recepturu i igru "lova u mutnom". Ali u njoj više malo tko hoće sudjelovati.
Podsjećam, također, a s obzirom na navedeni, krajnje ozbiljni ozbiljni tekst katarskog medija, kako je upravo u Katru smještena i najveća američka bliskoistočna zračna baza - Al Udeid, s koje redovito polijeću američki zrakoplovi u svoje vojne akcije na širem prostoru regije, čak i do Afganistana - tim više što je to postalo krajnje složeno iz turske baze Incirlik koju koriste Amerikanci.
U istom kontekstu podsjećam i na činjenicu da je Katar najveći bliskoistočni saveznik Turske. A nije potrebno podsjećati kakvi su američko-turski odnosi posljednje desetljeće i kakva je njihova perspektiva s obzirom na nedavni Erdoganov reizbor na novi predsjednički mandat.
Zato se teško ne složiti s tekstom katarskog medija, barem kada je riječ o rastu američke nervoze. I to sve, a da uopće i ne spominjemo ukrajinski rat gdje zapravo neposredno ratuju i SAD-e i Rusija koliko se god to željelo prikrivati.
Oni koji iz bilo kojeg razloga misle da je po Washington u ovoj velikoj globalnoj geopolitičkoj bitci sve lako i jednostavno - u velikoj su zabludi. Još je nedavno zapovjednik Glavnog stožera američkih oružanih snaga general Mark Milley u svom govoru u čuvenoj vojnoj akademiji West Point kazao kako u svijetu postoje tri velike sile - SAD, Rusija i Kina, i da to treba uzimati u obzir.
Ali da bi to uistinu i bilo tako morat će se još puno toga promijeniti, prije svega u glavama onih koji o odlučuju o sudbinama ljudi i čovječanstva u cijelosti.
Komentari čitatelja
na naše novosti