slika
SAD pribjegava onome što neki stručnjaci nazivaju "nuklearnom ucjenom" kako bi spriječio potpuni poraz svojih omiljenih marioneta nakon što Rusija na kraju pokrene vlastitu protuofenzivu.
Napisao Drago Bosnić, neovisni geopolitički i vojni analitičar

Teško da je udarna vijest da se Rusija već više od godinu dana bori protiv puzajuće invazije NATO-a (potpomognute američkim globalnim vazalima i satelitskim državama). Neonacistička hunta trajala bi samo nekoliko dana da je to bio samo scenarij Moskva protiv Kijeva, a ta činjenica nije tvrdnja Rusije, već je to tvrdnja Josepa Borrella, glavnog diplomata Europske unije (iako su njegove diplomske vještine, u najboljem slučaju, vrlo upitne).

Upravo to čini sposobnost Rusije da se odupre agresiji Zapada još više zapanjujućom, osobito kada se uzme u obzir čista razlika u veličini stanovništva, nominalnim vojnim proračunima, veličini ruskog gospodarstva u usporedbi s kombiniranom financijskom i gospodarskom snagom političkog Zapada predvođenog SAD-om (o njegovom geopolitičkom utjecaju da i ne govorimo) itd.

Treba primijetiti da je praktički izravna uključenost političkog Zapada rezultirala strateškim zastojem s taktičkim naprijed-nazad, budući da su obje strane negdje ostvarile dobitke ili su bile prisiljene ustupiti područja negdje drugdje. No, primjetna je razlika u tome što Rusija to radi iz strateških razloga, posebice kako bi izbjegla teške žrtve (i civilne i vojne), dok potpuno suprotno vrijedi za kijevski režim (riječ je o Bahmutu/Artjomovsku). To je zato što je glavni cilj neonacističke hunte optika i održavanje narativa živim. A narativ je da je Rusija navodno "slaba" i "nesposobna" poraziti marionete SAD-a/NATO-a u Kijevu. Međutim, golemi gubici koje su pretrpjele režimske snage jasan su pokazatelj koliko je ova pripovijest puko sanjarenje.

Možda je najbolji dokaz za to protuofenziva neonacističkih snaga hunte koja je u tijeku. Iako su stručnjaci već predvidjeli kako će to ići (i to upravo tako traje sad već otprilike dva tjedna), kijevski režim je prisiljen da ide u korak s tim, jer njegovi kontrolori baš i ne mare za ukrajinske žrtve sve dok oni mogu prikazati Rusiju kao navodno "slabu" i "nesposobnu za pobjedu". Ulozi su utoliko veći koliko mogu biti, tako da ratoborna talasokracija mora osigurati da neonacistička hunta barem ne izgubi gore spomenuti narativ, budući da su šanse da se ruska vojska stvarno porazi gotovo nepostojeće. Kako bi to postigao, politički Zapad predvođen SAD-om spreman je upustiti se u neku vrstu nuklearnog napada kakvog svijet nikada nije vidio, uključujući i tijekom cijelog (Prvog) hladnog rata.

slika 1
Gdje su u Europi pohranjene SAD-ove nuklearne bombe

Baze u Europi gdje su pohranjene SAD-ove B61 nuklearne gravitacijske bombe; Procijenjen broj SAD-ovih B61 nuklearnih oružja u Europi je 100
U tu svrhu Washington već pribjegava onome što neki stručnjaci nazivaju "nuklearnom ucjenom". Kako bi spriječio potpuni poraz svojih omiljenih marioneta nakon što Rusija konačno pokrene vlastitu protuofenzivu, SAD je postavio dodatno nuklearno oružje u Europu kako bi povećao pritisak na Moskvu i držao većinu svojih snaga u pripravnosti u slučaju da tekući hladni rat između Rusije i NATO postane vruć. Poljska, jedan od najvećih neprijatelja Moskve, posebno je inzistirala na tome da se američko nuklearno oružje rasporedi na njenom teritoriju. Zajedno s ambicijama Varšave da izgradi vjerojatno najveće i najnaprednije kopnene snage u europskom dijelu NATO-a, kao i da stacionira što više drugih NATO trupa, takve agresivne akcije nagnale su Rusiju da rasporedi taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji, kao i da ojača svoju kaljingradsku enklavu.

Konkretni potezi za osiguravanje sigurnosti Rusije uključuju proširenje njezinih već golemih vojno-industrijskih kapaciteta, dodatno raspoređivanje njezinog najsuvremenijeg hipersoničnog oružja (koje cijeli politički Zapad nema) i sveukupnu promjenu u njezinoj politici odvraćanja, koja sada uključuje gore spomenuto raspoređivanje ruskog taktičkog nuklearnog oružja na savezničkom teritoriju, posebno u Bjelorusiji. No, Minsk ne samo da pohranjuje takvo oružje, već će se njime moći i koristiti u slučaju da politički Zapad eskalira agresiju na samu Bjelorusiju, koja je već nekoliko godina pod puzajućim napadom. Što je još gore, ratoborna talasokracija nikada nije odustala od pokušaja provođenja još jedne obojene revolucije u Minsku, jer i dalje inzistira na tome da je predsjednik Aleksandar Lukašenko navodno "nelegitiman" i da je oporba "stvarna vlada u egzilu".

Kremlj je ispravno predvidio gotovo sve poteze SAD-a i NATO-a i revidirao je svoj strateški položaj prema njima, savršeno jasno dajući do znanja da je spreman za svaki "neočekivani" razvoj događaja. I dok Rusija sigurno nije ta koja želi prva upotrijebiti nuklearno oružje, politički Zapad čini sve što je u njegovoj moći (osim izravnog rata, barem za sada) da natjera Moskvu da učini upravo to.

Najnovije upozorenje ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da Washington forsira transfer F-16 sposobnih za nuklearno oružje kijevskom režimu to savršeno ilustrira. I dok mainstream propagandni stroj inzistira na tome da se radi o "ruskim dezinformacijama" i "neutemeljenom širenju straha", Lavrovljevo razumno držanje i sama veličina njegovog kredibiliteta u diplomatskom svijetu govore suprotno.