peking
© AP Photo / Leah Millis
Očekivanja od posjeta američkog državnog tajnika Anthonyja Blinkena Pekingu, tek prvog u njegovom mandatu, bila su mala i nisu iznevjerena. U isto vrijeme, ali s viškom nade u suradnju umjesto konfrontacije, kineski premijer Li Qiang otputovao je iz Pekinga u Berlin i Pariz s porukom da su "Kina i Europa jedna drugoj trebaju za multipolarni svijet".

Reakcija Washingtona na ovu subverzivnu misao nije se dugo čekala; Državni tajnik Blinken gotovo je još bio u zrakoplovu na putu iz Pekinga kada je njegovog domaćina, predsjednika Kine Xi Jinpinga, predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden nazvao diktatorom .

Najniža razina odnosa

Istina, možda mu se to omaklo, ali na to ne treba računati čak ni kada je Biden u pitanju. Na stranu arogantna neuljudnost, ali je, zapravo, ta nonšalantna Bidenova opaska o diktatoru Xiju dok je govorio o veljačkom incidentu sa špijunskim balonom iznad Amerike, na sasvim primjeren način, po svom ishodu, zaokružila dugo očekivani i odgađen posjet američkog državnog tajnika Kini, prvi nakon pet godina.

Naime, ishod posjeta je takav da je njegov najveći utjecaj to što se uopće dogodio. Uostalom, do posljednjeg časa nije bilo izvjesno ni da će, nakon šefa kineske diplomacije Qin Ganga, Blinkena primiti i šef kineske države Xi Jinping. Možda nije ni trebalo da se trudi.

Službeno priopćenje sa sastanaka govori o "otvorenim, smislenim i konstruktivnim raspravama" i načelnom dogovoru da će se dužnosnici ponovno sastati u Washingtonu u neko neodređeno vrijeme u budućnosti, kada oboma bude odgovaralo, što može predstavljati vrlo mali, ali zato prilično beznačajan pomak u odnosu na stanje kinesko-američkih odnosa koje je ministar Qin prethodno definirao kao njihovu "najnižu razinu od uspostave diplomatskih odnosa" 1979. godine.

Naposljetku, i sam Blinken je u razgovoru s novinarima nakon sastanka s kineskim dužnosnicima rekao da su prije njegova odlaska u Peking odnosi dviju velesila bili "nestabilni", te da su i nakon toga među njima ostale "duboke razlike". U tom kontekstu posebno je istaknuo odbijanje Kine, unatoč inzistiranju Amerike, da dvije strane obnove vojnu suradnju, među ostalim, i radi izbjegavanja nesporazuma oko Tajvana koji bi mogli ugroziti cjelokupno svjetsko gospodarstvo, a naravno i mir.

Test američke vjerodostojnosti

U tom bi smislu, doduše, moglo biti od pomoći da Amerika ne drži pod sankcijama kineskog ministra obrane Li Shangfua, no Blinkenu to nije palo na pamet da kaže zalaganja obnovu pokidanih veza i narušenih odnosa.

I zbog toga se kineska strana pita koliki je to, uopće, iskreno zalaganje. "Vrijeme je da se ponovno testira vjerodostojnost Sjedinjenih Država", piše pekinški "Global Times" u uredničkom komentaru, u kojem ističe da je
"Kina dosljedno demonstrirala svoju stratešku jasnoću prema Americi, što je u oštroj suprotnosti sa strateškom dvosmislenosti američke strane", te da se stabilnost u njihovim odnosima može postići samo ako "Amerika bude dosljedna u svojim riječima i djelima".
Ovom prilikom ističe se i da je u središtu stola za kojim su se sastali Xi i Blinken stajao rascvjetani lotos - sada je sezona njegovog cvjetanja - a simbolika se sastoji u tome što se na kineskom jeziku riječ "lotos" " i "harmonija" izgovaraju na isti način. Harmonija, u obliku mirnog suživota i suradnje za opće dobro, ističe "Global Times", može se postići samo ako "SAD prestane govoriti jedno, a raditi drugo".

Opseg kinesko-europske suradnje

Isti izvor - a valja imati na umu da je vlasnik "Global Timesa" Centralni komitet Komunističke partije Kine - pratio je premijera Li Qianga na njegovom putu u Njemačku i Francusku, u duhu te želje za stratešku jasnoću, uz gore spomenutu poruku da "Kina i Europa jedna drugoj trebaju za multipolarni svijet".

Lijev će posjet, navodi se, "donijeti više izvjesnosti o kinesko-europskoj suradnji " u svijetu u kojem "unilateralizam i hegemonističko ponašanje SAD-a prijete trendu multipolarizacije... Europska unija, posebice njezine vodeće članice, moraju pronaći način suradnje s Kinom (...) kako bi se uhvatili u koštac s nasilnim ponašanjem SAD-a, čiji je cilj potkopavanje gospodarskog okruženja i potencijala EU", komentira "Global Times", te otkriva kineske ambiciozne i možda samo pusta želja da Europa izgradi vlastiti geopolitički identitet:
"Nakon Francuske, stalne članice Vijeća sigurnosti i nuklearne sile, koja je počela pozivati ​​na stratešku autonomiju (Europe) nakon posjeta predsjednika Emmanuela Macrona Kini u travnju, i Njemačka je počela naglašavati važnost multipolarnog svjetskog poretka".
Izravna ulaganja Njemačke u Kinu, inače, prošle su godine dosegnula rekordnih 11,5 milijardi eura, čime je ukupan iznos dosegnuo golemih 114 milijardi. "Financial Times" s nezadovoljstvom primjećuje da su te brojke "u dubokoj suprotnosti s navodnom težnjom Berlina da 'smanji rizik' svoje izloženosti Pekingu".

Ovu strategiju "smanjenja rizika" umjesto potpunog odvajanja od Kine za koju se zalaže Amerika, kako je pokušala objasniti predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, sama Kina tumači kao
"jednu te istu namjeru SAD-a i njegovih saveznika da obuzdaju ekonomski uspon Kine."
U tu je svrhu, upravo u vrijeme Lijeva putovanja Europom, Europska komisija predstavila je svoju protukinesku "Europsku strategiju ekonomske sigurnosti" kao gestu dobrodošlice. Dok je, nasuprot tome, Macronova šefica diplomacije Catherine Colonna potvrdila želju da bude pozvana na summit BRICS-a krajem kolovoza.

Koja će od ove dvije suprotstavljene tendencije prevladati u Europi? Može li poziv Kine prevladati nad diktatima Washingtona? I kakva je budućnost odnosa između Washingtona i Pekinga, te Bruxellesa, Berlina i Pariza koji su stisnuti između njih?