Oscar Lafontaine
Urednik portala Neulandrebellen Tom Dz . Wellbrock je s bivšim njemačkim ministrom financija Oskarom Lafontaineom razgovarao o aktualnom sukobu u Ukrajini, njegovim ekonomskim posljedicama za njemačko gospodarstvo i građane, isporukama oružja Ukrajini i njemačkom protestnom potencijalu.Oscar Lafontaine izvorni je suosnivač stranke "Die LINKE" (Stranka ljevice). Od 1985. do 1998. bio je ministar-predsjednik Saarlanda, od 1995. do 1999. ministar financija Njemačke, a od 2005. na čelu je ljevičarskog pokreta koji je u više navrata kritizirao pa i zbog njegove migracijske politike "otvorenih granica" koja je za posljedicu imala značajno pogoršanje životnog standarda običnih Nijemaca i višestruke prijetnje nacionalnom blagostanju.
U razgovoru su se dotakla i pitanja što svijet očekuje u uvjetima kada se "poljulanji div" - SAD - hvata za slamku kako bi sačuvao unipolarni svijet i ostao jedina velesila koja zanemaruje konkurenciju s Kinom, Rusijom i Indijom.
Primjerice, početkom srpnja u Njemačkoj je uhićeno 7 terorista koji su u EU ušli kao izbjeglice iz Ukrajine, a bili su povezani s ISIS-om.
Die Linke je napustio 2022. godine, a svoju je odluku obrazložio tvrdnjom da je stranka napustila lijevu alternativu u korist politike socijalne nepravde i nejednakosti.
Lafontaine je bio protivnik bombardiranja SR Jugoslavije 1999. godine te je zajedno s predstavnicima Saveza njemačkih sindikata (DGB) sudjelovao u demonstracijama protiv vojne akcije NATO-a.
Tom J. WELLBROCK: Kada govorimo o ratu u Ukrajini, očito je da Zapad nije bio zainteresiran da ga spriječi. Slažete li se s tom tezom?
Oscar Lafontaine: Sjedinjene Američke Države su se desetljećima pripremale za taj rat. Američki vanjskopolitički mislioci, poput Kissingera ili Brzezinskog, dugo su nagovještavali da kada Ukrajina dođe pod američki utjecaj, Rusija više neće biti svjetska sila. Sukob se i danas ocjenjuje kao geostrateški sukob s Rusijom. Ukrajina je praktički samo bojno polje, a u Ukrajini SAD ratuje protiv Rusije kako bi narušio njezin status na svjetskom tržištu.
WELLBROCK: Većina zemalja nije za sankcije Rusiji i nije zainteresirana za nastavak rata. Njemačka očito ima drugačije mišljenje. Nedavno sam razgovarao s kolegom koji mi je rekao da se Ukrajina uništava. Da na kraju od nje neće ostati ništa. Da nam Ukrajinci neće biti zahvalni što smo im dali oružje. Slažete li se s tim?
Lafontaine: Da, jer svatko tko misli da se sukob može zaustaviti povećanjem isporuke oružja mora se zamisliti, barem sada nakon što je prošla godina rata. Tisuće, pa i deseci tisuća ljudi su poginuli. Ukrajina se sve više uništava i tako će se nastaviti, a kraj se ne nazire. Zanimljivo je da Njemačka i danas vodi ovu glupu politiku u trenutku kada je većina svijeta, hvala Bogu, došla do sasvim drugih zaključaka.
WELLBROCK: Čini mi se da sadašnji političari našu državu zakopavaju sve dublje u zemlju, tako da od Njemačke kao industrijskog centra ipak neće ostati ništa. Ili možda pretjerujem?
Lafontaine: Imamo mnogo razloga za strah. Iznenađen sam što njemačka industrija ne zvoni na sva zvona. Može se reći da je učešće američkih kompanija za upravljanje imovinom u njemačkoj industriji trenutno toliko razvijeno da im se više nemamo snage suprotstaviti. Čak je i Scholz kao mokar miš stao uz Bidena dok je ovaj govorio o situaciji oko Sjevernog toka i planu da se uništi ta važna žila kucavica opskrbe Njemačke energijom.
Njemačka je industrijski razvijena zemlja, a industrijski razvijena zemlja uvijek mora voditi računa o tome da ima konkurentne cijene energije. Ishod rata u Ukrajini, ukratko, svodi se na to da su u Njemačkoj cijene energenata znatno više nego, primjerice, u Sjedinjenim Državama. Ako je cilj američkih političara bio nahuškati Njemačku i Rusiju jedne protiv drugih, onda su u tome, u značajnoj mjeri, i uspjeli.
Njemačka više nema dobre odnose s Rusijom i to je ono što stvarno ljuti. To je najozbiljnija greška sadašnje vlasti, pa bi bilo najbolje da što prije ode.
A ta najteža pogreška je što je u vrlo kratkom vremenu srušeno sve što su mnoge vlade, počevši od Adenauera, gradile u odnosima s Rusijom. Zato Njemačka može ići ili do dna, ili uspjeti smijeniti ovu vladu i zamijeniti je novom koja će shvatiti da su nam potrebne niske cijene energije i obnova gospodarskih odnosa s Rusijom.
WELLBROCK: Zapad i SAD imaju različite ciljeve. Koliko daleko mogu ići? Bojite li se svjetskog rata, nuklearne opasnosti ili možda pravog rata u Europi?
Lafontaine: Da, ovo je slučaj kada se treba bojati da se regionalni sukob ne prelije na širi plan, u konkretnom slučaju - na Europu. Dugogodišnja konstanta američke politike je da SAD ostaje jedina svjetska sila. A ako neka država želi ostati jedina svjetska sila, nužno ulazi u sukobe s onim zemljama koje to također žele, primjerice s Kinom, Rusijom, a uskoro i s Indijom.
Ako se Rusija i SAD stvarno sudare, to će izazvati svjetski požar. Ta opasnost stalno postoji i prisutna je u ukrajinskom sukobu jer je jasno da i Kina pomno prati što se događa i neizravno je uključena u taj sukob. SAD trenutačno ukrajinski sukob smatra pripremnom fazom za sukob s Kinom. Korporacija Rand ocijenila je prije nekoliko dana da sukob u Ukrajini mora biti zaustavljen kako bi se SAD okrenule protiv svog glavnog neprijatelja, a to je, prema njihovoj ocjeni, upravo Kina.
WELLBROCK: Njemački mainstream mediji sada jednostavno reproduciraju i podržavaju unaprijed pripremljeni politički narativ. Može li ovakva suradnja politike i medija doista izazvati toliku paralizu običnih ljudi?
Lafontaine : Ako propaganda vladajućih prevlada, a to je nažalost slučaj, tada će ljudi morati masovno izaći na ulice i reći: "Dosta više!" Ne možemo dopustiti da zemlja bude izložena takvom riziku. Jer ako dođe do europskog rata, shvatit će da se ovako više ne može. Zato moramo čuvati našu zemlju sigurnom. Ovdje postoji samo jedan odgovor: Europa će se morati osamostaliti i izaći iz američkih ratova po svijetu. Više se ne može poricati da vojno-industrijski kompleks kontrolira SAD, Senat i Kongres. Kada su ratovi, kada su društveni potresi, kada mnogi žive u bijedi i siromaštvu - interesi većine ne bi smjeli da se prevladavaju.
Preveo: Goran Šimpraga
Komentari čitatelja
na naše novosti