Sumorna predviđanja i paralele s padom Britanskog i/ili Rimskog Carstva, i to u obliku knjiga, mogle su se vidjeti na policama trgovina u Sjedinjenim Državama početkom 21. stoljeća. U početku takve prognoze nisu bile posebno zapažene, ali su se onda intenzivirale rasprave na tu temu.
A sada se pojavilo nešto novo: stari profesor Thomas Litsom, pročitavši studiju svog učenika Taggarta Murphyja, sa žaljenjem je primijetio da je Taggart, koji je i sam već bio profesor, napisao nešto pametno. Imao je na umu da je Taggart istaknuo da je pad američkog imperija više nalik sudbini ne Rima ili Britanije, već Španjolske.
Španjolska je bila prva svjetska velesila. Istina je: Rim i, recimo, Kina nisu bili svjetska carstva, nego regionalna. A Španjolci ne samo da su osvojili cijeli svijet, već i cijelu buduću Latinsku Ameriku, Filipine i dio Europe, prvi put u svjetskoj povijesti, stvorivši trgovačke puteve koji su okruživali cijeli svijet. Ali ta se struktura ipak srušila.
Ovdje bi se moglo reći "ubili su se", iako su Amerikanci zabili zadnji čavao u lijes tog oslabljenog carstva, kojemu su krajem 19. stoljeća oduzeli njihove kolonije - Filipine, Kubu, Portoriko i Guam.
Španjolsko carstvo su prije toga potkopavali Britanci, posredno i Francuzi, a ozbiljno je palo kada su od nje otpale bivše kolonije u Južnoj Americi.
Stari profesor vrijednost rada mladog profesora vidi u tome što Murphy glavnim razlogom smrti španjolske velesile smatra njezin financijski parazitizam. Jer Madrid je ispumpao tone srebra i zlata iz kolonija, ali nije razvio vlastitu industriju i prespavao je industrijsku revoluciju.
Napravio je dodatnu pogrešku srušivši cijene tih metala diljem Europe. Kao rezultat toga, njihovi bivši sunarodnjaci poput Simóna Bolívara postavili su metropoli razumno pitanje: zašto bismo vam plaćali? Tko ste vi? Ovo je, inače, isto pitanje koje su budući Amerikanci postavili Londonu krajem 18. stoljeća.
Općenito, doista je riječ o financijama. Stari profesor (i mladi), tvrdi da se isto dogodilo Americi: ispumpala je novac iz cijelog svijeta kroz svoj dolarski monopol, izgubivši značajan dio vlastite proizvodnje - a time i tehnološke prednosti.
Amerikanci još nisu pali na razinu trajno ruralne Španjolske, ali proces je očit.
Povodom isticanja profesora Thomasa Litsoma neki su odmah postavili pitanje: što je sa španjolskom inkvizicijom? Nimalo slučajno.
Inkvizicija, koja guši sva neslaganja, upravo je ono što demokrati danas rade u SAD-u, pa čak i nameću svoju pogrešnu ideologiju svijetu.
Već u prošlom stoljeću pokazalo se da je Amerika tehnološki ispred Britanije.
Britanci su zaostajali jer su mogli parazitirati na tržištima svojih kolonija, ne dopuštajući tamo proizvode američkih i drugih konkurenata.
Nakon Prvog svjetskog rata Amerikanci su istupili s načelom slobodne trgovine (njihov predsjednik Woodrow Wilson smatra se ideologom). A s Drugim svjetskim ratom bivšu velesilu gurnuli su s pijedestala i počeli razvijati vlastiti dolarski parazitizam.
No dogodilo se da su druge zemlje, ponajprije Kina, tehnološki nadmašile novog parazita - baš kao što su Amerikanci stoljeće ranije učinili s Britancima.
Ne treba zaboraviti ni kulturu.
Carstva nisu samo ekonomski mehanizmi; kultura je ključna za život svakog carstva, s vrijednostima i životnim stilovima koje često dijele različiti narodi. To je nešto važno za svakog stanovnika carstva.
Nešto što je zaštićeno punom moći carstva. Ali ako se živa i radosna šuma zajedničke kulture i vrijednosti uguši prema uputama inkvizicije, počinje sumorni zamor masa, a potom i pobuna.
Carstvo koje parazitira na prethodnim kulturnim postignućima pada, ustupajući mjesto novim, samouvjerenijim supersilama.
