Hunka je u proljeće 1943. bio dobrovoljac SS divizije "Galicija". Njegovu jedinicu tada je posjetio glavni egzekutor genocidne politike nacističke Njemačke Heinrich Himmler.
Osamdeset godina kasnije, predsjednik kanadskog parlamenta Anthony Rota pozvao je Hunka na prijem organiziran za Volodimira Zelenskog, gdje je ukrajinski predsjednik tražio više oružja za rat protiv Rusije.
"Danas u dvorani imamo ukrajinskog ratnog veterana iz Drugog svjetskog rata, koji se borio za neovisnost Ukrajine protiv Rusa i koji nastavlja podržavati ukrajinsku borbu u dobi od 98 godina", rekao je Rota 22. rujna tijekom zasjedanja parlamenta Ottawi.
"Zove se Jaroslav Hunka. On je heroj Ukrajine i heroj Kanade i trebamo mu zahvaliti na službi", dodao je Rota.
Veliki nacionalni skandal
Premijer Justin Trudeau, Zelenski, potpredsjednica vlade Christia Freeland, načelnik kanadskog Glavnog stožera Wayne Ehr i čelnici svih kanadskih stranaka ustali su kako bi zapljeskali bivšem esesovcu Hunki.
Tek tada se otkrilo da je Hunka bio suradnik nacista. Kanadski čelnici pokušali su to sakriti, ali su osude stigle i iz Kanadske židovske organizacije.
Tako je izbio veliki nacionalni skandal koji je odmah osvanuo na naslovnicama novina. U međuvremenu je poljski ministar zatražio da Hunka bude izručen Poljskoj.
Liberalna stranka je rekla da je cijela afera bila "slučajna pogreška". Saborski zastupnik te stranke pozvao je kolege da "izbjegnu politiziranje incidenta". Kanadska ministrica vanjskih poslova Melanie Joly prisilila je Rota na ostavku, pretvorivši ga u žrtvenog jarca za politiku svoje stranke.
Trudeau je ukazao da je ovaj "duboko sramotan" događaj rezultat "ruske propagande".
Sigurno je da ovaj incident nije nikakav gaf. Prije nego što je kanadska vlada i vojna elita počela slaviti Hunku, pružali su diplomatsku podršku fašističkim huliganima koji su se borili za uspostavu nacionalističke vlasti u Kijevu i nadzirali obuku ukrajinskih vojnih formacija, poput "Azova", koji otvoreno veličaju nacizam.
Proslavljanje Hunke u Ottawi potpuno je razotkrila politiku Kanade nakon Drugog svjetskog rata. Kanada je naturalizirala poznate ukrajinske nacističke suradnike i pretvorila ih u vlastito oružje protiv komunizma.
Poslijeratni imigracijski val uključivao je djeda potpredsjednice vlade Chrystie Freeland koji je bio jedan od Hitlerovih najbližih ukrajinskih propagandista u Poljskoj pod okupacijom nacista.
Zamjenica premijera Kanade Freeland je unuka jednog od vodećih ukrajinskih pristaša njemačkog nacizma.
Od podrške nacističkim veteranima do obuke pripadnika "Azova"
Nakon rata, kanadska liberalna vlada klasificirala je tisuće židovskih izbjeglica iz Europe kao "neprijateljske strance" i držala ih u mreži logora okruženih bodljikavom žicom, strahujući da će "zemlju zaraziti komunizmom". Ipak, Ottawa je u isto vrijeme omogućila tisućama ukrajinskih nacističkih veterana da brzo steknu državljanstvo.
Jaroslav Hunka bio je samo dio vala ukrajinskih nacističkih veterana koje je Kanada prihvatila. Među njima je bio i Majkl Čomjak, već spomenuti djed potpredsjednice vlade Freeland. Tijekom svoje novinarske i diplomatske karijere Freelandova je više puta veličala nacističke kolaboracioniste i intenzivno se bavila antiruskom propagandom.
Tijekom nacističke okupacije Poljske Čomjak je uređivao antisemitsku publikaciju "Krakivski visti" (Krakovske vijesti) koja je veličala nacističku invaziju na Sovjetski Savez.
Nakon njegove smrti 1984., Čomjakova unuka Christia Freeland nastavila je slijediti djedove stope kao suradnica u raznim ukrajinskim nacionalističkim publikacijama. Bila je jedna od prvih suradnica "Enciklopedije Ukrajine", koja je tiskala članke o suradnicima nacista, poput Stepana Bandere, nazivajući ga "revolucionarom".
Kad je Freeland ušla u kanadski parlament 2013., odmah je počela agitirati za promjenu režima u Rusiji. Koristeći svoje novinarske veze, objavljivala je članke u medijima kao što je New York Times pozivajući na potporu ukrajinskoj "Revoluciji dostojanstva", koja je dovela do nasilnog svrgavanja demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča.
Službena potpora Kanade neonacističkim militantima u Ukrajini pojačana je 2015., nakon izbora Justina Trudeaua za premijera. U studenom 2017. kanadska vojska i američko ministarstvo obrane poslali su nekoliko časnika u Kijev da obučavaju ukrajinski bataljun Azov.
"Azov" je u to vrijeme kontrolirao Andrej Bilecki, samoproglašeni "bijeli vođa", koji je izjavio da je
"povijesna misija ukrajinske nacije u ovom kritičnom trenutku voditi bijele rase svijeta u posljednjem križarskom ratu za njihov opstanak... križarski rat protiv podljudi koje predvode Semiti".Današnja Ottawa kao leglo nacizma
Nakon što je u siječnju 2017. imenovana na mjesto ministrice vanjskih poslova, sa kojeg se zalagala za sankcije Rusiji i isporuku oružja Ukrajini, uloga njezina djeda kao nacističkog propagandista u okupiranoj Poljskoj postala je tema niza izvještaja u alternativnim elektroničkim medijima. .
Trudeauova vlada je odgovorila optužujući Rusiju za vođenje cyber kampanje.
Među prvima koji su razotkrili kolaboracionizam djeda Freelandove bila je Consortium News, nezavisna medijska organizacija sa sjedištem u SAD-u. Freeland je, međutim, nastavila lagati, negirajući da je njezin djed bio suradnik nacista.
Kad su kanadski mediji tom prilikom citirali nekoliko ruskih diplomata, Freeland je naredila njihovu deportaciju, optuživši ih da koriste svoj diplomatski status "kako bi ometali našu demokraciju".
"Više od dva desetljeća Freeland je znala da je njezin djed bio glavni urednik nacističkih novina u okupiranoj Poljskoj koje su klevetale Židove tijekom Drugog svjetskog rata", napisao je kanadski Globe and Mail.
Zahvaljujući desetljećima službene osude holokausta na Zapadu, od građana se tražilo da "nikada ne zaborave" nacističke zločine. To je postala zvijezda vodilja liberalne demokracije. U današnjoj Kanadi, zaključuje Grayzone, to se tretira kao nešto što potkopava karijere i uništava zapadni ratni napor u Ukrajini.
Komentar: Kanada (zajedno sa samim SAD-om i Ukrajinom) opetovano je odbila podržati rezolucije UN-a protiv veličanja nacizma, neonacizma i rasne diskriminacije, jer se smatralo da ciljaju na Kijev. Ogromna većina država članica podržala je ove rezolucije, dok su drugi zapadni podupiratelji Kijeva (kao i sve zemlje članice EU) i njihovi saveznici (poput Japana i Novog Zelanda) bili suzdržani.