Svijet u kojem živimo sve se više mijenja iz dana u dan pa tako i sredstva političke borbe. Osvajanje vlasti vojnim putom u određenoj mjeri je zastarjelo jer ljudi više nemaju volje ginuti u rovovima kao nekad. Klasični ratovi su skupi i dugi te bivaju zamijenjeni suptilnijim načinima osvajanja određenog prostora. Jedan od najvažnijih je obojana revolucija. Pod krinkom demokratskog ustanka zapravo se provodi smjena nepodobne vlasti iliti coup d'etat. Najčešće vanjske sile (bez iznimke, zapadne) sponzoriraju, planiraju, organiziraju i provode "revolucije".
Uloga vanjskih sila u obojenim revolucijama je presudna i bez njih one ne mogu nastati. To su revolucije uglavnom samo po imenu. Zapravo se radi o sofisticiranom obliku ratovanja, često i međunarodnom sukobu iako ga pravna struka kao takvog (još) ne poznaje.
Kontinuitet obojanih revolucija
Promjena režima već je desetljećima važna karakteristika američke vanjske politike počevši od svrgavanja sirijske vlade 1949. Otada je procijenjeno da je CIA svrgnula ili pokušala smijeniti preko 50 vlada, iako je priznala samo 7 slučajeva. Obojane revolucije sastavni su dio američke vanjske politike koja teži promjeni režima u neprijateljskim zemljama. Osim CIA-e najčešće su angažirani State Department, Pentagon i razne američke i domaće nevladine organizacije.
U posljednjem desetljeću dug je popis država s relativno stabilnim političkim sustavima doživio obojene revolucije. Negdje su one bile više a negdje manje uspješne: Egipat, Tunis, Sirija, Libija, Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Kina, Iran, Venezuela. Scenariji promjene režima u svim tim zemljama pokazuju upečatljive sličnosti. Isti obrasci se uporno ponavljaju što nikako ne može biti puka slučajnost. Egipat i Ukrajina jako se razlikuju ali 25. siječanjska revolucija u Egiptu 2011. i Euromajdanska revolucija 2014. toliko su slične da je jednako čak bilo i ponašanje revolucionara: u Egiptu umjerenih islamista a u Ukrajini radikalnih nacionalista.
Definicija fenomena
Čak i zapadni mediji danas ističu da su obojane revolucije (koje se opisuju kao tehnologije s ciljem izvoza demokracije kroz građansku neposlušnost) postale toliko sofisticirane da su se njihove metode pretvorile u smjernice za smjenu političkih režima. U početku obojana revolucija se definirala i predstavljala kao nenasilno svrgavanje vlade uključujući promjenu političkog režima. Tijekom vremena definicija je postala šira: skoro svi pučevi počeli su miroljubivim prosvjedima i demonstracijama ali tek je jedan od pet prošao bez žrtava.
Istinska definicija obojanih revolucija glasila bi da su to tehnologije za stvaranje puča i ostvarivanje kontrole političke situacije u određenoj zemlji iz inozemstva, pod uvjetima potaknute političke nestabilnosti, s pritiskom na vladu putom političke ucjene koristeći mladi prosvjedni pokret kao sredstvo.
Cilj svake obojane revolucije je coup d'etat iliti osvajanje i održavanje vlasti putem sile. Usprkos velikim različitostima između država u kojima izbijaju revolucije (geopolitičkim, socijalnim, ekonomskim i drugim), sve one spadaju u istu shemu koja uključuje obrazac organiziranja prosvjednog pokreta, transformaciju tog pokreta u političku gomilu i korištenje novonastale narodne mase protiv postojeće vlade kao sredstvo političke ucjene.
Obojane revolucije - tvrda sila
Obojane revolucije ne predstavljaju meku silu neke države kako to npr. tvrdi američki politički znanstvenik Joseph Nye. Kad bi bilo tako to bi značilo da su obojene revolucije progresivni korak naprijed u borbi protiv autoritarnih režima. No, one nisu ništa manje opasne od lokalnih građanskih ratova koji su nastali zbog autentičnih lokalnih razloga. Tj. upravo su takve revolucije često okidači ratova - npr. u Siriji, Libiji i Ukrajini. Obojane revolucije su vrlo često instrumenti za uništenje demokratskih vladavina koje se nalaze u tranziciji. U revolucijama vlada je cilj a politička promjena meta. Bilo bi pošteno reći da su Amerikanci ne samo stvorili politički model za izvoz već i specijalna sredstva za razbijanje (ne)demokratskih sustava ako je to potrebno. Upravo ta sredstva su obojane revolucije. One predstavljaju tvrdu silu koja je doduše mekša od ratova (između država).
Uvjeti za nastanak obojanih revolucija
Da bi revolucije bile uspješne prvo se moraju stvoriti potrebni uvjeti za njihovu pojavu. Prvi i osnovni uvjet je politička nestabilnost u zemlji koja je popraćena krizom aktualnih vlasti. Politička nestabilnost može se stvoriti zbog izbornih prevara, lošeg gospodarskog stanja u zemlji, nezadovoljstva određenih skupina kao što su poljoprivrednici ili obrtnici, radnici u školama ili medicinsko osoblje i dr. Ako je politička situacija stabilna, destabilizacija se mora stvoriti na umjetan način.
Karakteristična svojstva revolucija su: politička ucjena i pokret mladih nezadovoljnika. Npr. zemlja A i zemlja B nalaze se u diplomatskom sukobu zbog određenih političkih pitanja kao što su granice ili kontrola nad nekim resursima. Zemlja A želi postići određene ustupke od zemlje B i odlučuje koristiti obojani revolucionarni pokret kako bi izvršila pritisak i ostvarila svoj politički cilj. Pokret mladih nezadovoljnika može se najčešće stvoriti kroz studentsku populaciju i nezadovoljstvo studenata zbog previsokih školarina, lošeg stanja u menzama, nedostupnih i prenapučenih studentskih domova i sl. Studenti organiziraju ulične prosvjede koji lako destabiliziraju državu i mogu potaknuti na pobunu i druge slojeve društva.
Uzroci nastanka revolucija - spontani i režirani scenarij
Postoje dva potpuno suprotna objašnjenja zašto revolucije izbijaju. Prema prvom, radi se o spontanim pobunama koje nastaju iz društvenih sukoba različitih skupina što vodi prema prosvjedima i pobuni. Kao razlozi imenuju se nedemokratičnost, siromaštvo, vjerske i etničke razlike. I doista u svim zemljama razlike među društvenim skupinama postoje ali one nisu uzrok same po sebi za revoluciju već te razlike samo ubrzavaju i olakšavaju proces obojene revolucije. Npr. Libija je bila zemlja s mnogobrojnim povlasticama za svoje stanovništvo, u Egiptu su postojale subvencije za kruh koje su sprečavale glad, životni standard u Tunisu (najdemokratskijoj od svih autoritarnih afričkih država) bio je blizu južne Francuske a veći od južne Italije, u Assadovoj Siriji provodile su se liberalne reforme. Dakle, to su dokazi da teorija spontanosti ne drži vodu.
Prema drugom mišljenju, revolucije su izrežirane i detaljno planirane. Ista svojstva i scenariji se ponavljaju u državama koje nemaju skoro ništa zajedničko. Iako obojene mogu podsjećati na klasične revolucije, one to nisu. Svaka sličnost je površna. Prave revolucije su spontane i dolaze u nekom trenutku povijesnog razvoja dok su obojane revolucije izrežirane i pažljivo planirane.
Izrežirani scenarij obojenih revolucija temelji se na anglosaksonskoj filozofiji demokratizacije dizajnirane za izvoz demokratskog političkog modela i demokratskih institucija diljem svijeta. Svugdje gdje izbijaju treba tražiti tragove zapadnjačkog mentaliteta. Sve se odvija prema istom obrascu. Uvijek je prisutan pokret mladih, revolucionarni vođe su uvijek slični, a revolucijama nedostaje sadržaj iliti revolucionarna ideologija. Radi se o tome da se narod odjednom buni protiv "zlih diktatora" a osim općih poziva na demokraciju sve ostalo je manjkavo ili ne postoji. To pokazuje da Amerikanci i drugi stranci koji stoje iza revolucija ne poznaju dobro mentalitet i psihologiju domaćeg stanovništva.
Tri faze obojenih revolucija
Prema američkom ekspertu za nenasilnu borbu i svojevrsnim ocem obojanih revolucija, Geneu Sharpu, obojane revolucije se vode načelom da se strukture moći (vlast) oslanjaju na svoje subjekte (narod), tj. poslušnost naroda omogućava vladarima da vladaju državom. Ako se podčinjeni ne podvrgavaju vlastima, vlasti gube moć u državi.
Prema Sharpu, klasične obojane revolucije sastoje se od tri faze. Prva faza obuhvaća stvaranje "podzemnog" pokreta ćelija koje zajedno tvore mrežu nezadovoljnika vladajućim režimom. Članovi bivaju vrbovani velikim sloganima i pozivima na akciju. Mreža, najčešće mladih, nezadovoljnika odjednom napušta anonimnost i pojavljuje se na ulicama velikih gradova kao odgovor na određeni signal. Prosvjedi se žele predstaviti kao nešto spontano ali zapravo je sve ranije pripremljeno.
Najčešće prosvjedi izbijaju zbog nekog povoda kao što su upitna neregularnost izbora (Srbija 2000., Gruzija 2003., Ukrajina 2004., Rusija 2012.), šokantnog i neočekivanog događaja, npr. samozapaljenje prodavača u Tunisu 2010. ili ukrajinsko odgađanje implementacije Sporazuma o pridruživanju EU 2013.
Članovi podzemnih ćelija postaju inicijatori pobune. Slijede prosvjedi, okupljanja, marševi, postavljanje ograda. Narod shvaća da je vlada možda legalna ali je nelegitimna i formira antivladin pokret koji postaje pokretačka sila buduće revolucionarne smjene režima. Naravno, pokretači prosvjeda rade sve smišljeno i organiziraju većinu koja doista vjeruje u proklamirane ideale. Ne bi ljudi bili tako ostrašćeni na ulicama svjesno znajući da su oruđe u rukama CIA-e ili MI6. Politička gomila se stvori i prosvjedi traju danima ili tjednima na glavnim gradskim trgovima.
U drugoj fazi cilj je diskreditirati obrambene, sigurnosne i snage reda i zakona kroz štrajkove, građansku neposlušnost, pobune i sabotaže. Prosvjednici okupiraju gradske trgove i ulice koje ne žele napustiti sve dok im se ne ostvare zahtjevi. Prosvjednike organizira logistička mreža. U ime mase prosvjednici daju ultimatum vladi te prijete masovnim pobunama ako im se ne udovolji. Vlast ima dva izbora: uzvratiti silom ili prihvatiti zahtjeve.
Slijedi treća i konačna faza koja podrazumijeva "nenasilno" svrgavanje vlasti. Zapravo radi se o otvorenim napadima na organe vlasti i zauzimanju državnih zgrada, institucija i drugih sastavnica ili simbola vlasti. Svojevrsni civilni juriš na "organizam" postojećeg političkog poretka. Ako vlast udari silom na prosvjednike mediji će je optužiti za zločine i ubijanje mirnih prosvjednika, dok ako pristane na ustupke bit će pometena vrlo brzo jer prosvjednici neće pristati na kompromise.
Egipat i Ukrajina
Događaji u Egiptu i Ukrajini koji su s vlasti svrgnuli Hosnija Mubaraka i Viktora Janukoviča nevjerojatno su slični što nije slučajnost već dokaz da su se odvijali po istom predlošku. Jednak je bio karakter nemira koji su se pretvorili u masovne prosvjede. Dobro organizirani prosvjednici bili su poduprti od strane paramilitarnih skupina islamista i nacionalista. Uslijedilo je opkoljavanje vladinih ustanova i zauzimanje ključnih infrastrukturnih točaka. Prosvjednici su bili podržani velikim medijskim ratom Zapada. Ideološka ostrašćenost radikala je bila frapantna te su bili izvrsno opremljeni naoružanjem i vojnom opremom. U oba slučaja "pobunjeni narod" suočavao sa slabim, neodlučnim i korumpiranim vlastima koje su oklijevale poduzeti odlučne akcije, tj. upotrijebiti silu protiv naoružanih prosvjednika. I Mubarak i Janukovič vjerovali su Zapadu da će ih spasiti a upravo je taj isti Zapad stajao iza cijele te priče.
Slabi rezultati
I kad su uspjele revolucije su rijetko donijele napredak, slobodu i demokraciju. Toliko hvaljene obojane revolucije poput Ružičaste u Gruziji,N arančaste u Ukrajini i Tulipanske u Kirgistanu nisu poboljšanje demokraciju i stanje sloboda i ljudskih prava. Nameće se pitanje zašto su revolucije propale i nisu ostvarile svoju svrhu? Prilično jednostavno, vladavina prava nikada nije zaživjela. Previše često, vlade koje su došle na vlast zahvaljujući obojanim revolucijama ponašale su se iznad i s malo obzira prema demokratskim standardima slično poput svojih nedemokratskih prethodnika. Npr. u Gruziji su nove vlasti bile vrlo loše u zaštiti vlasničkih prava, Ukrajinu je neizbježno uhvatila atmosfera osvete, a u Kirgistanu su se nove vlasti ponašale poput feudalaca. Iako su se nove vlasti zaklinjale u predanost demokraciji i vladavini prava, sva "oboljenja" i mane prethodnih režima iznova su se ponavljale. Podržavatelji, tj. narod koji je na koncu omogućio revolucijama da uspiju napravio je ključnu pogrešku što je revolucije shvatio kao vrhunac demokracije i pao u samozadovoljstvo umjesto da zahtijeva izgradnju čvrstih institucija. No, bilo bi bolje da je narod odmah u startu odbio sudjelovanje u takvim revolucijama.
Ratovanje novog doba
Pravi cilj obojanih revolucija je smjena vlada koje su u lošim odnosima sa SAD-om i/ili drugim zapadnim silama. Jednom kad je revolucija provedena nove vlasti bile bi prijateljski nastrojene prema Americi, odnosno bile bi spremne potpisati sve što treba i staviti se pod zaštitu SAD-a. To znači da bi Amerikanci dobili pristup nafti, plinu i drugim prirodnim resursima i strateškim prostorima. Tada bi sva priča o demokraciji i ljudskim pravima zamrla.
Nitko ne spominje danas stanje ljudskih prava u Libiji, Gruziji, Ukrajini, Egiptu. Riječ je o modernoj okupaciji i agresivnoj politici koja umjesto tenkova, bombardera i topova sve rješava putem obojenih revolucija. Strana veleposlanstva, tajne službe i NVO obave svoje zadaće uz pomoć domaćih prosvjednika. Radi se o puno jeftinijem rješenju od pravog međudržavnog rata koji je ograničen konvencijama Ujedinjenih naroda.
Npr. Euromajdanska revolucija u Ukrajini 2013.-14. koštala je 5 milijardi USD što je puno jeftinije američko/zapadno osvajanje Ukrajine od eventualne američke invazije. To što je kasnije uslijedio rusko-ukrajinski rat koji i danas traje i koji se pretvorio u proxy rat Rusije i NATO-a posebna je priča. Obojane revolucije su suvremena vrsta agresije koju međunarodno pravo još ne poznaje. Tamo gdje je narod shvatio o čemu se radi kao što su Rusija 2012., Iran 2009. i Kina 1989./2014. revolucije nisu prošle. Na Bliskom istoku i Ukrajini, nažalost, obojene revolucije prešle su u lokalne ratove koji ne prestaju i koji su donijeli trajnu nestabilnost tih područja.
Komentar: Ponešto iz našeg arhiva: