Kada govorim o spomenutom dijalogu, prije svega mislim na dijalog između SAD-a i Rusije, jer svi su ostali nebitni s obzirom kako je združeni Zapad svoj brod, koji upravo plovi olujnim geopolitičkim vodama, stavio pod čvrsto kormilo Washingtona koji ga ne namjerava prepustiti - ni Londonu, ni Parizu ili bilo kom drugom koji bi se takve ambicije eventualno usudio javno iskazati. Dakle, svi ostali na tom su brodu samo puki mornari, članovi posade, koji svog kapetana uvijek i u svemu moraju vjerno slušati. Svaka pobuna kažnjavala bi se najoštrije.
Svi junaci šutke padoše
Posebno je to žalosno za ključne europske prijestolnice, stoljećima navikle voditi vlastitu vanjsku politiku i brinuti se primarno o svojim nacionalnim interesima. Sada toga više nema. Dolaskom Joea Bidena na čelo Sjedinjenih Država s početkom 2020. zapadnoeuropske prijestolnice - poučene i prestrašene vrlo negativnim iskustvom iz ere njegovog prethodnika Donalda Trumpa koji se prema njima nerijetko odnosio autoritarno, bez trunke uvažavanja - odlučile su potpuno predati svoj suverenitet Bidenu u ruke.
Međutim, on je, nakon toga, zapravo učinio sve ono isto što je Trump ili već započeo, ili rezolutno od europskih saveznika zahtijevao (to samo potvrđuje vječnu konstantu zacrtanog razvoja američke vanjske politike neovisno o tome tko je na vlasti).
Kako su ljudi skloni brzom zaboravu podsjetit ću na pojedine ključne elemente Trumpovih zahtjeva: postojano je tražio da EU odustane od uvoza ruskog plina i počne kupovati američki ukapljeni (LNG), jer mu je, kako je tvrdio, neshvatljivo da u energetskoj sferi one mogu surađivati s glavnim suparnikom a ne svojim najvećim saveznikom - pri čemu su još od suparnika (Rusije) neke od članica NATO-a u energetskom smislu postale i posve ovisne; tražio je od europskih saveznika ubrzanu izgradnju LNG terminala za prihvat američkog plina i stvaranje plinovodne mreže za njegovu distribuciju diljem kontinenta - kao strateški važan potez u slučaju rata (rat se na kraju i dogodio, za sada "samo" u Ukrajini); odlučno je zahtijevao od europskih saveznika da prekinu započetu intenzivnu i vrlo perspektivnu i unosnu gospodarsku (energetsku, industrijsku i trgovinsku) suradnju s Iranom nakon što je njegova administracija jednostrano povukla SAD iz mukotrpno građenog nuklearnog sporazuma s Iranom sklopljenog u srpnju 2015., te vratila Iranu stare i uvela nove sankcije; ultimativno je zahtijevao da članice NATO saveza podignu svoja proračunska sredstva za obranu, govoreći kako je postalo neprihvatljivo da Amerika sama mora trošiti novac na njihovu sigurnost dok europski saveznici proračunska sredstva troše isključivo za svoj razvoj, pod sigurnošću američkog strateškog kišobrana.
Trump je tada često ponavljao kako sigurnost nije i ne može biti besplatna i da je s takvim ponašanjem gotovo. Sjetimo se i Trumpovih krajnje neugodnih susreta s Njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ili francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Ovaj potonji je čak tijekom summita NATO saveza u Londonu tada izrekao i onu svoju poznatu - o moždanoj (kliničkoj) smrti NATO-a.
Dakle, da skratim čitavu priču: Biden je od tvrdokornog i beskompromisnog Trumpa omekšalih europskih elita preko noći uspio stvoriti vjerne sluge, i u djelo, bez ikakvog otpora, provesti sve ono što je od njih tražio njegov omraženi prethodnik a čemu su se tako snažno opirale.
Ruska invazija na Ukrajinu s tim nije imala nikakve veze, osim što je europskim elitama pružila savršeni alibi za njihovo odustajanje od toliko najavljivane izgradnje strateške autonomije Europske unije koju SAD nikada neće prihvatiti jer bi mu takva EU bila veliki, prije svega gospodarski, globalni konkurent.
Blokada diplomacije
Blokada diplomatskih odnosa između Rusije i SAD-a zadržat će se posve sigurno do kraja mandata aktualnog predsjednika Bidena. Što će biti u slučaju njegovog reizbora nezahvalno je prognozirati, jednako kao i u slučaju da na američkim izborima, koji se održavaju početkom studenog ove godine pobijedi spomenuti bivši predsjednik i trenutačni najozbiljniji kandidat Republikanske stranke Donald Trump. O njegovim se budućim potezima malo tko od ozbiljnih analitičara (ako izuzmemo one "po zadatku") usuđuje glasno govoriti. Oni koji to ipak čine nerijetko se razilaze u mišljenju.
- Pojedini od njih govore (ovdje ćemo se zadržati isključivo na američkoj vanjskoj politici iako bi ono što će se u slučaju Trumpove pobjede događati u samoj Americi moglo biti ne manje zanimljivo pa i dramatično) da će Trump iznova raditi na novom američkom izolacionizmu kako je to želio i prilikom svog predsjednikovanja (pod programom "America First" ili sloganom MAGA - Make America Great Again), okrenuti leđa europskim saveznicima, raditi na povratku industrijske proizvodnje u SAD iz dalekoistočnih "oaza" i sl.;
- Drugi pak smatraju da će nastaviti s jačanjem američkih pozicija u Europi držeći pritom njene ključne države još čvršće "za gušu" kako bi dugoročno spriječio njihovo bilo kakvo soliranje koje bi išlo u smjeru jačanja europskih interesa na račun onih američkih;
- Treći idu još i dalje i govore da će Trump raspustiti NATO savez kako bi jednom zauvijek prekinuo s američkim obvezama po pitanju osiguravanja sigurnosti drugima. To osiguravanje je vrlo skupo, a u geopolitičkom smislu i sve manje učinkovito pa i štetno s obzirom na rastući pol tzv. Globalnog juga koji se združenom Zapadu sve više suprotstavlja, a s čijim ključnim zemljama Sjedinjene Države itekako žele uspostaviti, nastaviti, ili pak razvijati suradnju, jer će one, u protivnom, prije ili kasnije završiti u čvrstom zagrljaju velike i moćne Kine koja se - sada je to već svima jasno - ne namjerava povlačiti pod američkim pritiscima.
U Rusiji više nitko nema iluzija u mogućnost niti srednjoročne a kamoli neke brze obnove barem snošljivih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Oni su zatrovani već odavno, rekao bih, ubrzano, nakon čuvenog govora Vladimira Putina na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine, dok su se gravitacijskom brzinom nastavili urušavati nakon ukrajinske revolucije 2014. i dobro poznatih posljedičnih događaja koji su uslijedili (od ruskog pripajanja Krima, pokrenutog rata Kijeva sa separatističkim Donbasom, uvedenih oštrih zapadnih proturuskih sankcija 2015. godine i kasnije).
Naravno - kulminacija potpune erozije američko-ruskih odnosa dogodila se nakon 24. veljače 2022. godine tj. početka ruske invazije na Ukrajinu, nakon koje je i formiran tzv. združeni Zapad, a protiv Moskve uvedene povijesno neviđene gospodarske i druge sankcije (političke, kulturne, sportske).
Sadašnji stupanj odnosa Rusije i Zapada zapravo je dosegao točku prijeloma: ovakvim ih je teško dugo zadržati. Prije ili kasnije (a vjerojatno prije) morat će kliziti prema eskalaciji koja jedino može završiti ili zajedničkom kataklizmom ili pak otrežnjenjem tj. prinuđivanjem na sjedanje za pregovarački stol s ciljem zaustavljanja rata u čemu glavni čimbenik postaje samo goli strah, a ne razum koji je posve iščezao.
Jedini političar koji se javno boji Trećeg svjetskog rata
Za sada njega nema kod velike većine usijanih političkih glava. Ali ima kod jednog političara, koji se o tome ne libi javno govoriti - gore spomenutog Donalda Trumpa. On je na svom predizbornom skupu od 6. siječnja kazao kako se ubrzano približavamo Trećem svjetskom ratu, i za to optužio predsjednika Joe Bidena, koji, kako je kazao - svijet gura prema kataklizmi ne želeći završiti ukrajinski rat. Pritom se Trump prozvao jedinim spasiteljem, i ponovio kako samo on može zaustaviti ukrajinski i spriječiti Treći svjetski rat.
Iako su ovo nedvojbeno riječi upućene u predizborne svrhe, one uopće nisu daleko od istine kada je riječ o izbijanju američko-ruskog a time i globalnog sukoba. On se zapravo u Ukrajini već i odvija, a o neposrednom vojnom(!) sučeljavanju Rusije sa SAD-om na tlu Ukrajine nedavno je po prvi put otvoreno kazao i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Kazao je da Moskvu ne zanimaju političke akrobacije Washingtona i izjave Bidena i njegove administracije da SAD u Ukrajini ne ratuju protiv Rusije, već da Kijevu samo pomažu da se obrani od ruske agresije.
Drugim riječima, ruski državni vrh već službeno govori o ratu s Amerikom s obzirom na golemu razinu njene umiješanosti i činjenice da Ukrajina bez američke pomoći ne bi dugo izdržala u ovom sukobu - što je i svima jasno i što potvrđuju alarmantni pa i panični zahtjevi Volodimira Zelenskog za žurnu dostavu američke pomoći - mjesecima blokirane od strane Kongresa.
Kako god bilo Sjedinjene Države su duboko ugazile u ovaj rat i stavile puno toga na kocku stavši u obranu Ukrajine. Kako će se i SAD i Rusija i svijet iz toga izvući još nitko ne zna. Najveća žrtva je, i bit će jedino Ukrajina, ako njena "crna rupa" u sebe ne usisa i čitavi svijet što uopće nije isključeno.
Za sam kraj ću ponoviti riječi koje je krajem prošle godine, u jednom od svojih brojnih tradicionalnih javnih nastupa pred božićne i novogodišnje blagdane izrekao ruski predsjednik Vladimir Putin. Otprilike (ne citiram doslovno) je rekao kako je bila dovoljna samo jedna jedina rečenica za sprječavanje ukrajinskog rata. Dovoljno je bilo, kazao je tada Putin, da Sjedinjene Države kažu kako Ukrajina nikada neće ući u NATO!
Komentar: Zelenski je sadašnji predsjednik Ukrajine. Izabran je uvjerljivom pobjedom 2019. na temelju obećanja o ublažavanju napetosti s Rusijom i rješavanju krize u otcijepljenim republikama u istočnoj Ukrajini. Po niti jednom pitanju nije pokušao održati svoju riječ. Umjesto toga, on je uvelike pogoršao unutarnju krizu Ukrajine dok je nemilosrdno provocirao Rusiju.
Zelenski je imao brojne prilike da izgladi stvari s Moskvom i spriječi izbijanje neprijateljstava. Umjesto toga, on je dosljedno pogoršavao stvari slijepo slijedeći direktive Washingtona.