Podsjećam da su se odnosi između Ankare i Kaira naglo pogoršali 2013. godine nakon svrgavanja egipatskog predsjednika Mohameda Morsija koji je došao na vlast na valu revolucionarnih prosvjeda poznatih kao "Arapsko proljeće" nakon kojih je svrgnut dugogodišnji predsjednik Hosni Mubarak.
Morsi je bio čelnik egipatske radikalne panislamističke organizacije "Muslimansko bratstvo" što je za egipatsku vojsku, koja tradicionalno u toj zemlji uživa najveći ugled i povjerenje, bilo potpuno neprihvatljivo. Stoga je ona, na čelu sa svojim maršalom (sadašnjim predsjednikom) Abdelom Fattahom El-Sisijem izvršila puč odnosno vojni udar i smijenila i zatvorila Morsija.
Erdogan je, međutim, imao prijateljske odnose s Morsijem te je u svojoj strategiji širenja turskog regionalnog utjecaja itekako računao na suradnju s Egiptom pod njegovom vladavinom. Egipat je, uostalom, stoljećima bio pod vlašću slavnog Otomanskog carstva pa je i s te strane Erdogan imao dodatne poticaje za svoje ambicije. Između ostalog i u kontekstu sirijske revolucije i pokušaja svrgavanja predsjednika Bashara al-Asada s proturskim oporbenim snagama. Na kraju je Egipat s El-Sisijem stao na stranu Asada ili se, barem zbog mira u Arapskoj ligi u kojoj "prvu violinu" svira Saudijska Arabija ponašao neutralno - ne želeći se miješati u sam sirijski građanski rat.
S druge strane Kairo je pod Sisijevom vladavinom optuživao Ankaru za miješanje u unutarnje stvari arapskih zemalja i podupiranje islamističkih organizacija, u čemu je definitivno i bio u pravu. Muslimansko bratstvo uživa njegovu punu potporu, ako i mnoge druge skupine sličnog ideološkog usmjerenja poput palestinskog Hmasa.
Ružna prošlost sada se zaboravlja, a stvara se strateško partnerstvo
Kako god bilo, ta neugodna i ružna strana povijesti za Ankaru i Kairo sada je postala prošlost. Krajnje složeno i opasno globalno i regionalno geopolitičko stanje više im ne daje pravo na međusobno neprijateljstvo, već upravo suprotno: tjera ih, bez obzira na ideološke razlike, na jačanje razumijevanja i suradnje u svim sferama. Čak i onoj strateškoj. Geopolitika je ipak iznad svih ideologija i svjetonazora u svijetu u kojem živimo, a tako je to oduvijek.
O tome upravo najbolje svjedoči i Erdoganov jučerašnji posjet Kairu, jer su čelnici dviju zemalja tijekom istoga potpisali sporazum o stvaranju zajedničke organizacije - Vijeća za stratešku suradnju, koja će raditi na razvoju bilateralnih odnosa na svim područjima.
Nakon bilateralnih razgovora i sastanka dvaju izaslanstava, dvojica lidera održali su zajedničku medijsku konferenciju tijekom koje je El-Sisi najavio svoj posjet Turskoj već u travnju ove godine, na koji ga je pozvao Erdogan, kako bi nazočio predloženom prvom sastanku spomenutog Vijeća. Naravno, bit će to njegov prvi posjet toj zemlji od kada je preuzeo dužnost nakon predsjedničkih izbora 2014. godine i prethodnog spomenutog vojnog svrgavanja Morsija koji je u međuvremenu umro u egipatskom zatvoru nakon osude na doživotnu robiju.
I Erdogan i El-Sisi izjavili su kako žele povećati međusobnu trgovinu u sljedećih nekoliko godina s trenutačnih oko 10 milijardi dolara na 15 milijardi, a govorili su i o povijesnim i kulturnim vezama koje spajaju dva naroda (info turska agencija TRT).
"Imamo zajedničku povijest s Egiptom koja seže više od 1000 godina unatrag i želimo razvijati odnose. Egipat ima želju to učiniti." - rekao je Erdogan. Čelnici su potom potpisali deklaraciju o pokretanju Vijeća za stratešku suradnju između dviju država.Gospodarska suradnja
Erdogan je naglasio važnost egipatskih ulaganja u obrambeni sektor i izrazio uvjerenje u uspješan razvoj zajedničkih projekata, istaknuvši dogovor o povećanju trgovine između zemalja na 15 milijardi dolara.
"Nastojimo dovesti odnose između Turske i Egipta na visoku razinu. Ovaj posjet će biti prekretnica u našim odnosima," - kazao je Erdogan i pritom izrazio zadovoljstvo što je prošle godine u Turskoj studiralo 22.000 egipatskih studenata i najavio planove za jačanje veza na ovom području, kao i u turističkom sektoru.Palestinsko pitanje
Naravno, trenutačno katastrofalno stanje u Pojasu Gaze uslijed pokrenutog brutalnog izraelskog rata protiv radikalnog Hamasa (nakon što je potonji izvršio neviđeni teroristički napad na jug Izraela 7. listopada prošle godine) u kojem je do sada poginulo preko 28 tisuća palestinskih civila nije moglo ostati izvan fokusa razgovora dvojice državnika. Erdogan se tako u svom govoru osvrnuo i na pitanje okupacije palestinskih teritorija, kazavši slijedeće:
"Više od 28 tisuća palestinske braće i sestara postali su mučenici. (...) Usprkos svim prigovorima, Netanyahuova vlada bezobzirno nastavlja svoju politiku okupacije, razaranja i masovnih ubojstava. ... Bilo kakvi pokušaji da se ljudi iz Gaze istjeraju s njihove zemlje za nas su neprihvatljivi. Spremni smo raditi zajedno s Egiptom na srednjoročnoj obnovi Gaze," - kazao je turski vođa i dodao kako se tijekom sastanka razgovaralo i o stanju u Libiji, Sudanu i Somaliji.Naglasio je svoju punu podršku teritorijalnom integritetu ovih zemalja i odlučnost da poveća kontakte s Egiptom u interesu mira i sigurnosti.
Egipat spreman na raskid mirovnog sporazuma s Izraelom
Egipat je također krajnje zabrinut humanitarnim stanjem u Pojasu Gaze, poglavito u njenom najjužnijem gradu Raffahu koji graniči s Egiptom. U njega je, na prijedlog samog Izraela tijekom njegove prve faze vojnih operacija na sjeveru Gaze, izbjeglo oko 1,5 milijuna Palestinaca, ali je Izrael nedavno obećao pokretanje vojne operacije i u samom Rafahu. To je odmah izazvalo buru negodovanja u međunarodnoj zajednici, uključujući i u SAD-u kao najvjernijem izraelskom savezniku.
Međutim, posebno je zabrinut Egipat koji je upozorio kako ne namjerava primiti palestinske izbjeglice na svoj teritorij i time omogućiti njihov novi egzodus poput onoga u Jordan nakon rata 1967. godine. Osim toga Egipat ima i više nego dovoljno i svojih gospodarskih i socijalnih problema.
Ovdje treba podsjetiti kako je Izrael još donedavno predlagao da se tijekom njegove vojne operacije palestinski civili razmjeste na teritorij egipatskog Sinaja - navodno iz humanitarnih razloga. Kairo je, međutim, takve prijedloge kategorički odbacio, itekako svjestan budućih sigurnosnih posljedica i u smislu terorističkih aktivnosti ogorčenih palestinskih radikala prema Izraelu, a onda i posljedičnih izraelskih vojnih protuodgovora po Sinaju s ciljem njihove neutralizacije (kako sada to čini u Libanonu i Siriji), što bi Egipat primoralo na novi rat sa svojim ratobornim susjedom.
Egipatska vojska je jača od vojski svih arapskih zemalja
Zato nije nikakvo čudo što su posljednjih dana iz Kaira odašiljana oštra upozorenja kako će, u slučaju izraelske ofenzive na Raffah i protjerivanja tamošnjeg stanovništva u Egipat Kairo razmotriti mogućnost jednostranog raskida mirovnog sporazuma s Izraelom potpisanog 1979. godine u Washingtonu. Taj bi potez pak označio i potpuni krah dosadašnje bliskoistočne sigurnosne konstrukcije s obzirom da je egipatska vojska i daleko najjača od vojski svih arapskih zemalja.
Zbog svega ovoga nije čudo što su Erdogan i El-Sisi vrlo brzo pronašli zajednički jezik usprkos donedavno velikoj međusobnoj netrpeljivosti. Naravno nije se to dogodilo slučajno ili je samo situacijski uvjetovano najnovijom krizom u blizini njihovih državnih granica.
Egipat i Turska su velike i strateški prevažne zemlje
Naime, kao i sve druge ozbiljne i velike države (Egipat ima 110 milijuna, a Turska 85 milijuna stanovnika), Egipat i Turska već su puno ranije percipirale opasne tendencije i nove geopolitičke realnosti i na globalnoj razini i u bliskoistočnoj regiji. Zato su prvi kontakti, nakon gore opisanih potpuno poremećenih odnosa - uslijedili još prije gotovo tri godine, najprije na razinama obavještajnih zajednica dviju zemalja. Potom su uslijedili diplomatski kontakti na nižim razinama, a prije nekoliko mjeseci i oni na razini ministara vanjskih poslova koji su i konačno utrli put za jučerašnji sastanak na vrhu.
Egipatsko-tursko strateško partnerstvo ima veliku perspektivu i po mnoge može izgledati zastrašujuće s obzirom na njihovu teritorijalnu veličinu i golemi demografski potencijal, ali još više i s obzirom na njihov strateški položaj. Dovoljno je podsjetiti kako Egipat kontrolira Sueski kanal kao ključnu morsku poveznicu između Europe i Azije, a da Turska predstavlja kopneni most između Azije i Europe i da kontrolira dva ključna tjesnaca Bospor i Dardanele između Crnog i Sredozemnog mora.
Pritom je važno ukazati i da je Turska punopravna članica NATO saveza, a da je Egipat od nove godine punopravni član formata država BRICS koji se ubrzano nameće kao glavni konkurent zapadnoj dominaciji tj. grupi država G7.
Nije nikakva tajna kako Turska s velim simpatijama gleda na BRICS, ali i da isto tako nikada neće napustiti NATO unutar kojeg se osjeća sigurnosn. Zapravo, Turska, što god tko mislio - vodi briljantnu vanjsku politiku koristeći sve komparativne prednosti (geografija) i lukavstvo i golemo diplomatsko iskustvo iz bogate i burne prošlosti Osmanskoga carstva. Ankara danas uzima od svakoga ono što odgovara njenim nacionalnim interesima, a pritom mudro izbjegava uvlačenje u konfrontacije koje međusobno vode veliki globalni igrači.
Tu svima vidljivu i jasnu strategiju Ankare godinama su oštro kritizirali i iz Washingtona i Bruxellesa (NATO) - ukazujući na nepouzdanost Turske kao saveznika i partnera. Poglavito je to "bolo u oči" nakon što se Turska nije željela priključiti oštrim zapadnim proturuskim sankcijama nakon ruske invazije na Ukrajinu krajem veljače 2022. godine, ali i ranije - nakon što je kupila ruske protuzračne sustave S-300 Triumf usprkos brojnim upozorenjima i pritiscima da to ne čini, pa čak i sankcijama od strane zemalja NATO saveza.
Međutim, združeni zapad na čelu sa SAD-om s takvom se turskom politikom bio primoran pomiriti, naročito kada je postalo jasno da će Erdogan prošle godine osvojiti novi predsjednički mandat i još više ojačati utjecaj u parlamentu. Pritom je turska blokada pristupa Švedske u NATO imala najmanju važnost, ako isključimo propagandne svrhe (Švedska je i prije toga po svim ključnim parametrima bila de facto članica Sjevernoatlantskog saveza - od integracije oružanih sustava pa do izvođenja zajedničkih vojnih vježbi, samo ne na formalno-pravnoj razini).
Naime, osim što je zapadu nužno da se Turska uslijed njegovog pritiska previše ne okrene Istoku - Rusiji i Kini, ova zadanost s turskom nepokolebljivošću sada mu dobro i dođe s obzirom da se Ankara uspješno pozicionirala kao glavni posrednik između njega i Rusije s kojom je prekinuo sve diplomatske odnose na višim razinama, a da o onim gospodarskim i ne govorimo. To je najbolje bilo vidljivo kroz tursku ulogu u sporazumu o ukrajinskom žitu.
Turska sada posebno jača energetsku suradnju s Rusijom nastojeći se pozicionirati kao ključni hub za Europu nakon što je ova prekinula višedesetljetnu unosnu suradnju s Rusijom na području uvoza plina i nafte. Već za ovaj mjesec bio je najavljen i prvi posjet Vladimira Putina Turskoj od početka ukrajinskog rata, a turski mediji i javnost s velikim su zanimanjem pratili i nedavni Putinov intervju s američkim novinarom Tuckerom Carlsonom.
Bez obzira na sadašnje složene gospodarske probleme, prije svega vrlo visoku inflaciju, siguran sam da će Turska te probleme uspješno svladati s obzirom kako ima razvijenu industriju, čak i onu iz sfere visokih tehnologija, kao i veliki potrošački kapacitet.
S druge strane Egipat, iako strateški partner sa SAD-om, također ubrzano jača strateško partnerstvo s Rusijom u svim sferama (i u Egiptu, kao i u Turskoj, prve atomske centrale upravo gradi ruska državna tvrtka Rosatom), a sam predsjednik El-Sisi prošle je godine sudjelovao na summitu Rusija-Afrika u Sankt Peterburgu, gdje je bio poseban Putinov gost kojemu se posvećivala najveća pozornost.
Sve su oči svijeta sada uprte u SAD
Sve ovo skupa ukazuje koliko su složeni trenutačni globalni geopolitički procesi i koliko se dinamično i dramatično mijenja naš svijet koji više nikada neće biti isti. To sada priznaju i svi najutjecajniji zapadni analitičari, uz prevladavajuću konstataciju da će sukob zapada i Rusije biti dugotrajan.
Kako je očito da najutjecajnije ali i većina onih manje važnih zemalja Globalnog juga u toj dugotrajnoj borbi združenog zapada protiv Rusije iza koje otvoreno stoji Kina neće sudjelovati - jasno je da se Moskva sada osjeća dostatno samouvjereno i da ne pokazuje ni najmanju volju za povlačenjem pred zapadom ili postizanjem kompromisa na svoju štetu.
Zbog toga su, zapravo, sve oči svijeta najviše usmjerene na ono što se danas događa u SAD-u, prije svega na predsjedničke izbore 5. studenog koji će odrediti budući unutarnji izgled i vanjskopolitički smjer Sjedinjenih Država koji će imati veliki utjecaj i na "ostatak svijeta" izvan tzv. zlatne milijarde. Ali i na ovaj potonji, koji sada strepi od povratka na scenu Donalda Trumpa. a mnogi se s time već i mire i tome prilagođuju svoju vanjsku politiku.
Zapravo, Sjedinjene Države su one koje će morati povući ključni potez koji će odrediti i njihovu sudbinu. To sadašnja Bidenova administracija, suočena sa sve većim brojem izazova i kod kuće i na globalnoj razini - i koje je dobrim dijelom i sama isprovocirala - to više nije u stanju.
Komentari čitatelja
na naše novosti