Gdje su povučene Bidenove granice: radi li se o podršci Izraelu u ratu protiv Hezbollaha? Ili o također široj potpori Izraelu u ratu protiv Irana? Gdje je granica? I kamo ide cijela regija?
bibi
© Spencer Platt/Getty ImagesIzraelski premijer Benjamin Netanjahu drži mapu "Novog Bliskog istoka“ bez Palestine tokom svog obraćanja Generalnoj skupštini UN u Njujorku, 22. septembar 2023.
SAD se približava ratu s iračkim Narodnim mobilizacijskim snagama - državnom sigurnosnom agencijom sastavljenom od naoružanih skupina - od kojih su neke bliske Iranu, ali uglavnom irački građani.

Amerikanci su u srijedu, 7. veljače, izveli napad bespilotnim letjelicama na Bagdad, u kojem su ubijena tri pripadnika snaga Kateib Hezbollaha, uključujući i višeg zapovjednika. Jedna od žrtava, al-Sadi, jedna je od najviše pozicioniranih osoba koje su ubijene u Iraku od napada dronom 2020. u kojem su poginuli irački zapovjednik al-Muhandis i Qassem Soleimani.

Izbor mete je zbunjujući jer je skupina obustavila svoje operacije protiv SAD-a prije više od tjedan dana (na zahtjev iračke vlade). Obustava rada dobila je široki publicitet. Zbog čega je onda izvršen atentat na ovog visokog dužnosnika?

Lakmus test

Tektonske promjene često proizlaze iz jednog jedinog pogrešnog poteza: onog poslednjeg zrna pijeska — koje, iznad svih ostalih — pokreće odron, urušavajući cijelu hrpu. Iračani su bijesni. Smatraju da Amerikanci drsko krše njihov suverenitet - pokazujući prezir prema Iraku, nekoć velikoj civilizaciji, koja je sada na samom dnu nakon ratova koje su povele SAD.

Obećana je brza i kolektivna odmazda. Jedan potez - i vrtlog može početi. Iračka vlada možda neće moći kontrolirati situaciju.

SAD pokušava razdvojiti različita pitanja:
  • blokada Crvenog mora, koju provodi skupina AnsarAllah (Huti; prim. NS) je "jedna stvar";
  • napadi na američke baze u Iraku i Siriji su nepovezana "druga stvar".
Ali svi znaju da su te podjele umjetne - nit koja se provlači kroz sva ta pitanja je Gaza. Bijela kuća (i Izrael), međutim, inzistiraju da je ono što ih veže zapravo Iran.

Je li Bijela kuća razmislila o tome ili svoj posljednji atentat sagledava kao "žrtvu" da zadovolji prijestolničke "bogove rata" koji su tražili da se bombardira Iran? Koji god motiv bio - vrtlog se okreće. U tijeku je još jedna dinamika koja će biti potaknuta napadom.

Pristaše Houthi prosvjeduju protiv SAD-a i Velike Britanije zbog zračnih napada, Sana'a, 12. siječnja 2024. (Foto: AP Photo)

Credle je istaknuo jednu značajnu promjenu:
"Uspješnim sprječavanjem izraelskih plovila da prođu kroz tjesnac Bab el-Mandeb, Ansarallah je učinio da se vlada u Sani pojavi kao snažan simbol otpora u obrani palestinskog naroda - što je činjenica veoma popularna među različitim jemenskim demografskim skupinama." Stav Sane oštro se razlikuje od stava vlade u Adenu, koju podupiru Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, i koja je - na užas Jemenaca - pozdravila napade američkih i britanskih snaga 12. siječnja.

Američko-britanski zračni napadi doveli su do pojave prebjega unutar Jemena... Velik broj jemenskih milicija - koje su ranije bile povezane s UAE i Saudijskom Arabijom - posljedično su prebjegle na stranu Ansarallaha (Huta)... Razočaranje koalicijom imat će duboke političke i vojne implikacije za Jemen, preoblikovanje saveza i pretvaranje UAE i Saudijske Arabije u nacionalne protivnike. Palestina i dalje služi kao razotkrivajući lakmus test u cijeloj Zapadnoj Aziji - a sada i u Jemenu - razotkrivajući one koji samo retorički navlače plašt pravednosti i arapske solidarnosti".
Ali Huti su postali heroji u cijelom muslimanskom svijetu. Pogledajte objave na društvenim mrežama, Huti su sada postali "mitska bića". Stali su na strani Palestinaca dok drugi sjede skrštenih ruku! Sljedeće postaje sve jače. "Herojska" pozicija Ansarallaha mogla bi dovesti do rušenja zapadnih marionetskih režima, kao i dominacije Huta u "preostalom dijelu Jemena" koji sada ne kontroliraju. Oni su također zaokupili maštu muslimanskog svijeta (na veliko užasavanje arapskog establišmenta). Odmah nakon atentata na Al-Saadija, Iračani su izašli na ulice Bagdada uzvikujući: "Alah je velik, Amerika je veliki Sotona".

Nemojte misliti da ovaj "preokret" prolazi nezapaženo - kod iračkog Hashd al-Sabija, na primjer; ili s (Palestincima) u Jordanu; ili među običnim pješacima u egipatskoj vojsci; pa čak i u Zaljevu. U svijetu postoji pet milijardi pametnih telefona. Vladajuća klasa gleda arapske kanale i (nervozno) prati društvene mreže. Brinu se da bi bijes protiv zapadnog kršenja međunarodnog prava mogao proključati i da ga neće moći obuzdati: koliko vrijedi "poredak temeljen na pravilima" sada kada je Međunarodni sud pravde doveo u pitanje u pitanje moralnu sadržaj Zapadne kulture?

To je zapanjujuće pogrešno usmjerenje američke politike - i ono za što se tvrdi da je središnji element "Bidenove strategije" za rješavanje krize u Gazi. "Nagrada", koja bi trebala biti normalizacija odnosa Saudijske Arabije s Izraelom, na Zapadu se vidi kao ključna točka - koja bi prisilila Benjamina Netanyahua da se odrekne svoje maksimalističke sigurnosne kontrole "od rijeke do mora" kako glase riječi slogana, ili bi sebe doveo u poziciju da ga potisne politički protivnik kojemu bi "normalizacija" bila privlačna kao nešto što donosi izglednu pobjedu na sljedećim izraelskim izborima.

Bidenov glasnogovornik bio je flagrantno otvoren o tome:

"Razgovarali smo s Izraelom i Saudijskom Arabijom o pokušaju da se postigne sporazum za normalizaciju odnosa između njih pokrene s mrtve točke. I ti razgovori idu dobro. Svakako smo dobili pozitivne reakcije s obje strane i potvrdu da su obje strane voljne nastaviti te razgovore".

Saudijska vlada - možda bijesna zbog obmanjujuće retorike koja dolazi iz SAD-a - propisno je izmakla uporište ispod Bidenove platforme: izdala je pisanu izjavu u kojoj nedvosmisleno potvrđuje da
"neće biti diplomatskih odnosa s Izraelom dok se ne prizna neovisna palestinska država unutar granica iz 1967. - s istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom - i dok se ne okonča izraelska agresija na Pojas Gaze, i dok se sve izraelske okupacijske snage ne povuku iz Gaze."
Drugim riječima, kraljevstvo je praktički ostalo na pozicijama Arapske mirovne inicijative iz 2002. godine. Naravno, nijedan Izraelac ne može temeljiti kampanju za izraelske izbore na toj platformi.

Prisjetimo se kako je Tom Friedman istaknuo da bi "Bidenova doktrina" trebala, navodno, činiti jednu međusobno povezanu cjelinu: prvo, zauzimanjem "snažne i odlučne pozicije prema Iranu", SAD bi ukazale "svojim arapskim i muslimanskim saveznicima da bi trebalo da se postave na agresivniji način prema Iranu... da više ne možemo dopustiti da nas Iran pokuša potisnuti iz regije, da Izrael dovede do uništenja a naše arapske saveznike prinudi na potčinjen položaj djelujući preko svojih posrednika - Hamasa, Hezbollaha , Huta i šiitske milicije u Iraku - dok Teheran bezbrižno stoji po strani, ne trpeći nikakvu štetu".

Drugi element ove politike trebao je biti privlačnost saudijske nagrade, što bi neizbježno vodilo trećem elementu - "izgradnja vjerodostojne i legitimne palestinske vlasti kao... dobrog izraelskog susjeda". Ova "odvažna američka predanost ostvarenju palestinske države dala bi [Bidenovom timu] legitimitet da djeluje protiv Irana", predviđao je Friedman.

"Velika pobjeda"

Budimo jasni: trilling politike - umjesto da se spoje u jednu doktrinu - padaju u nizu poput domina. Kolaps se događa zbog jedne stvari: izvorne odluke da se podupre izraelska upotreba nadmoćne sile protiv civilnog društva u Gazi - navodno da se porazi Hamas. Ovo je regiju, kao i većinu svijeta, okrenulo protiv SAD-a i Europe!

Zašto se to dogodilo? Jer ništa se nije promijenilo u načinu vođenja američke politike. Bilo je to ponavljanje starih zapadnjačkih klišeja od prije nekoliko desetljeća - financijske prijetnje, bombaški napadi i nasilje. I inzistiranje na obveznom "stajanju uz Izrael" (bez pogovora). Ostatak svijeta je umoran od toga - čak se i postavlja prkosno nasuprot tome.

Jednostavno rečeno: Izrael je došao do točke u kojoj se mora suočiti sa (samodestruktivnom) nedosljednošću unutar cionizma: kako zadržati posebna prava za Židove na području naseljenom približno jednakim brojem nežidova? Stari odgovor je diskreditiran.

Izraelska desnica zagovara da bi Izrael morao da zaigra na sve ili ništa:
  • preuzeti rizik šireg rata (iz kojeg bi Izrael mogao izaći kao "pobjednik", ali takav ishod ne bi bio zajamčen);
  • reci Arapima da se isele;
  • napustiti cionizam i zauzeti druge pozicije.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu drži kartu "Novog Bliskog istoka" bez Palestine tijekom svog obraćanja Općoj skupštini UN-a u New Yorku, 22. rujna 2023. (Foto: Spencer Platt/Getty Images)

Bidenova administracija - umjesto da pomogne Izraelu da pogleda istini u oči - odbacila je da obveže Izrael da se suoči sa kontradiktornostima cionizma, u korist obnavljanja narušenog statusa quo ante. Otprilike 75 godina nakon uspostave izraelske države, bivši izraelski pregovarač Daniel Levy primijetio je: "[Vratili smo se] na 'banalnu raspravu'" između SAD-a i Izraela o tome trebaju li bantustani biti preoblikovani i reklamirani kao 'države'.

Mogu li stvari biti drugačije? Vjerojatno ne. Reakcija proizlazi iz Bidenove duboke prirode. Riskantna oklada na neuspjele američke odgovore paradoksalno je ubrzala skretanje Izraela udesno (kao što su pokazala nedavna ispitivanja javnog mnijenja). I to je dovelo do činjenice da je, bez sporazuma o taocima, bez ikakve saudijske "nagrade" ili bilo kakvog vjerodostojnog puta prema palestinskoj državi, otvoren put za Netanyahuovu vladu (koja je odustala od odvraćanja koje je pretrpjelo slom) da teži ostvarenju maksimalističke izlazne strategije - "velike pobjede" nad palestinskim otporom, Hezbolahom, i čak - kako se on nada - Iranom.

Nijedan od ovih ciljeva ne može se postići bez američke pomoći. Gdje su povučene Bidenove granice: podrška Izraelu u ratu protiv Hezbollaha? Ili je riječ i o široj podršci Izraelu u ratu protiv Irana? Gdje je granica?

Neusaglašenost - koja se javlja u trenutku kada projekt Zapada u Ukrajini doživljava kolaps - sugerira da bi Biden mogao da vidi kako mu je potrebna neka "velika pobjeda", baš kao i Netanyahuu.

Prijevod: Miloš M. Milojević/Novi Standard
Izvor: strateška-kultura.su