biden
© Jim Lo Scalzo / Guliver Image / Pool
"Vrijeme je da oplakujemo propast stare Europe. Trulež je predaleko otišla, propadanje previše izraženo, blagostanje, dekadencija, pacifizam i mržnja prema sebi previše ukorijenjeni, petlja propasti nezaustavljiva. Nekoć najbogatiji, najnapredniji kontinent na svijetu, Europa je gotova, a njezin ponižavajući pad previše je očigledan ostatku svijeta, ako ne i zavedenim Europljanima.

Njegove samoprouzročene patologije - katastrofalni ekonomski neuspjeh, gotovo potpuna geopolitička irelevantnost, migracijska i integracijska kriza i zjapeći demokratski deficit - sada su metastazirale. Postali su previše složeni, previše zastrašujući da bi se europske trećerazredne elite uopće mogle uhvatiti u koštac s njima, a posebno za sebične, demagoške političare koji su s tolikom nebrigom upravljali njezinom društvenom dezintegracijom, "odrastanjem", Potemkinovim vojskama i užasnom demografijom. Njemačka, Francuska, Nizozemska i drugdje su na rubu socijalne eksplozije, a poljoprivrednici su se posljednji radikalizirali.

Svakom mladom, ambicioznom Europljaninu bilo bi bolje da se preseli u Ameriku, ... Plaćat će manji porez. Živjet će bolje, sretnije, slobodnije. Manje će se suočiti s totalnim ratom. Životni standard bit će im drastično viši.
...
Najveća europska ostavština svijetu - kapitalizam, individualna sloboda, vladavina prava i "zapadne, obrazovane, industrijalizirane, bogate i demokratske" (ili "čudne") vrijednosti koje je tako briljantno opisao Joseph Henrich sa Sveučilišta Harvard - živjet će i dalje u SAD-u. Ali nema povratka za europski kontinent koji je prihvatio nihilizam, postkršćansko poganstvo, neliberalizam i politiku zavisti, koji vjeruje da spašavanje planeta zahtijeva zatvaranje uspješnih industrija i osiromašenje svojih ljudi, koji se ne može suočiti s islamističkim ekstremizmom i antisemitizam , a to neće reformirati njezinu državu blagostanja.
...
Stanovništvo EU-a dosegnut će vrhunac od 453,3 milijuna za dvije godine, a zatim će pasti na 419,5 milijuna do 2100., unatoč masovnoj imigraciji, predviđa Eurostat. Stanovništvo će drastično stariti, potaknuto padom nataliteta. Socijalne države će implodirati, a porezi će naglo porasti na mlade kako bi platili zdravstvenu skrb i mirovine za stare. Jedini odgovor euroelita, još više migracija, osnažit će potencijalno opasne ekstremiste. U Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i drugdje, neuspjeh u integraciji mnogih nedavnih migranata i odgovor vladajuće klase - da lažu da je sve u redu - utiru put kataklizmi. Uspon njemačkog AfD-a trebao bi nas sve zabrinuti. Europski izbori donijet će dobitke za populiste.
...
Model kontinenta s visokim porezima i visokom regulacijom uzrokovao je desetljeća slabijeg učinka, a sada Emmanuel Macron, EU te nizozemska i njemačka vlada namjerno zatvaraju dijelove svoje poljoprivrede kako bi ispunili ciljeve nulte neto vrijednosti. Nijemci uništavaju svoju autoindustriju, a Europa će umjesto njih uvoziti kineska električna vozila. Desetljeća "industrijske strategije" i subvencija nisu uspjela stvoriti europsku tehnološku industriju svjetske klase. Ekonomsko samoubojstvo kontinenta već pokreće egzodus najboljih i najpametnijih."

Ovo je samo dio krajnje pesimističnog teksta autora Allistera Heatha objavljenog 31. siječnja u britanskom mediju The Telegraph pod naslovom "Europa je gotova". Kako bismo bili precizniji, autor navodi i da je stanje u Ujedinjenom Kraljevstvu, citiram - "užasno", jer je "establišment odbio iskoristiti Brexit kako bi raskinuo s regulatornom filozofijom Bruxellesa i preusmjerio naše gospodarstvo dalje od stagnirajućih tržišta EU-a".

Autor navodi kako "Britanija stoga sve više pati od istih patologija kao i Europa i suočava se sa sličnim konačnim padom". Na kraju konstatira da se "postupno pomračenje Europe ubrzava" i da bi "bilo apsurdno za bilo koju britansku vladu da razmotri preusmjeravanje zemlje na to".

Ovaj tekst britanskog autora podsjeća na riječi njemačkog politologa Oswalda Spenglera koji je po završetku Prvog svjetskog rata napisao svoje čuveno djelo "Propast Zapada" (vidi poveznicu). Naravno, motiva mu nije nedostajalo - uvidjevši sve strahote kroz koje je upravo prošao Stari kontinent, nakon kojih je njegova domovina ostala poražena, opustošena, ponižena i trajno moralno osakaćena.

Ne mogu se nositi s ilegalnom migracijom

Pesimizam komentatora The Telegrapha zapravo se temelji na lako provjerljivim, egzaktnim činjenicama. Migracijska kriza, koju EU ne želi ili ne može (sasvim je svejedno s obzirom na posljedice) riješiti već gotovo cijelo desetljeće, i koja se i dalje radikalizira - tome je najbolji primjer.

Dovoljno je podsjetiti kako je Italija, koja ponajviše stradava od ove krize, nedavno bila primorana na samostalno rješenje - izvan službenih struktura EU-a. Vlada Georgie Meloni dogovorila se s albanskom vladom oko prihvata migranata koji Sredozemnim morem iz Afrike stižu na talijanski jug (najčešće na otok Lampeduzu) u za to posebno otvorene kampove kraj Tirane čiju će unutarnju kontrolu i administracijske poslove obavljati talijanska policija, a albanska samo osiguravati vanjski perimetar.

Talijanske vlasti bit će te koje će odlučivati o tome tko će od tamo smještenih migranata dobiti azil a tko će se morati vratiti u matične zemlje.

Dakle, te odluke umjesto Rima više neće donositi stihija - odnosno lokalne vlasti temeljem pritisaka nekakvih neprofitnih, nevladinih organizacija (a u stvari itekako financiranih struktura od strane moćnika tipa Sorosa i njemu sličnih koje za to imaju svoje zaštitnike u Bruxellesu), koje su ih, u suprotnom, spremne medijski razapeti zbog navodne homofobije, rasizma i td.

Rim je godinama bio strpljiv pred svima vidljivim licemjerjem usprkos sve rastućem nezadovoljstvu talijanskih građana. Predugo je čekao neko zajedničko, europsko rješenje koje je Europska komisija stalno obećavala, temeljeći ga na tzv. europskoj solidarnosti odnosno ravnomjernoj raspodjeli migranata po državama članicama. Međutim, kako rješenje nije dolazilo, a od spomenute solidarnosti je malo što ostalo jer sve vlade vide, makar to javno i ne smiju kazati, kuda sve ovo vodi te su se postupno počele vraćati čak i granične kontrole unutar zone schengena - Rim je izgubio strpljenje.

A da je imao pravo, svjedoče i najnoviji podaci Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (FRONTEX). Prema njima, neregularna imigracija u Europsku uniju iz zapadne Afrike u siječnju porasla je više od deset puta (!). Što je najporaznije u tom izvješću, FRONTEX navodi da je gotovo nemoguće zaustaviti kretanje ljudi prema europskom kontinentu. Samo je prošle godine zabilježio 380.000 ilegalnih prelazaka granice, najviše od 2016.

Čelnik navedene agencije Hans Leijtens rekao je kako potpuno zaustavljanje neregularnih dolazaka nije realno. "Migracije su globalni fenomen. Trebamo upravljati migracijama jer se ne možemo nositi s neupravljanim migracijama u Europu. Ali potpuno zaustaviti, čini mi se vrlo teškim, da ne kažem nemogućim" - kazao je Leijtens (info Reuters).

Svaki komentar ovim riječima je suvišan, a navedeni potez Rima razumljiv i opravdan.

Ondje gdje je spomenuti autor The Telegrapha također u pravu je činjenica, da su se diljem Europske unije (ali i u Velikoj Britaniji) rasplamsali prosvjedi poljoprivrednika čija je egzistencija u doslovnom smislu dovedena u pitanje. Istina je i da su farmeri trpjeli najduže i zadnji izišli na ulice. Prije njih to su činili mnogi drugi, transportni djelatnici, djelatnici željeznica, zračnih kompanija, ali ništa nisu postigli. Međutim, ovo sada nešto je puno ozbiljnije.

Deseci pa i stotine tisuća poljoprivrednika diljem Europe krenulo je traktorima i drugom mehanizacijom u marševe autocestama, u blokade velikih gradova. Mnogi od njih gotovo da sada podsjećaju na srednjovjekovna vremena: s ovcama i kozama na ulicama i trgovima, s gomilama izmeta i drugog otpada vezanog uz agrarnu djelatnost kojim se polijevaju i fasade administrativnih zgrada i td., i td. Iako to građanima itekako smeta i otežava život, kako u smislu kretanja tako i opskrbe trgovina, sve veći dio njih se solidarizira sa zahtjevima farmera.

Sada su najmasovniji prosvjedi u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Irskoj, a također i u Velikoj Britaniji u kojoj bi na vlast nakon dugo godina ponovo vrlo lako mogli doći laburisti, jer se torijevci (konzervativci) sve teže nose s nagomilanim problemima (ne slučajno, u Londonu vlade i premijere ovih godina mijenjaju brže nego Talijani u drugoj polovici 20. stoljeća, kada im je vijek trajanja bio prosječno godinu dana).


Putin je Pedro

Ali i pored svega Europska komisija i dalje ne želi ozbiljan dijalog s prosvjednicima, niti želi razmatrati prave uzroke od kojih mnogi leže upravo u njezinom odnosu prema poljoprivredi, a koji se onda translatira i na vlade država članica.

Tako je prošli tjedan u svom govoru u Europskom parlamentu predsjednica EK Ursula von der Leyen izjavila kako je za nevolje poljoprivrednika kriva Rusija koja ne izvozi svoje gorivo, ne isporučuje svoja umjetna gnojiva i td.

Zanimljivo je kako pritom nije spomenula europske sankcije koje ili ograničavaju (plin, nafta) ili potpuno zabranjuju ruski izvoz u EU (gnojiva), ali nije spomenula ni subvencije koje je Bruxelles uslijed ukrajinskog rata prestao davati poljoprivrednicima.

Međutim, u znak solidarnosti s Ukrajinom Bruxelles nije onemogućio da jeftini ukrajinski poljoprivredni proizvodi zapljusnu europsko tržište, a da o novcu kojeg planira predati Ukrajini u iduće 4 godine i ne govorimo (50 milijardi eura), dio kojeg bi farmerima itekako dobro došao, bar u smislu vraćanja oduzetih subvencija.

Zato ni malo ne čudi što su poljski poljoprivrednici i njihovi sindikati od 9. veljače najavili velike prosvjede koji uključuju i obustavu proizvodnje i plasmana njihovih proizvoda u trgovine, a sve to pod vrlo snažnim protuukrajinskim nabojem i kontekstom. Upravo su poljski farmeri prvi počeli s prosvjedima ovoga tipa još krajem ljeta prošle godine, od kada, s povremenim prekidima i traje njihova blokada graničnih prijelaza s Ukrajinom. Poljoprivredni prosvjedi proširili su se i na Moldaviju, pa čak i na Tursku koju pritišče golema inflacija.

Sve to obični ljudi dobro vide i znaju. I sve im je teže "prodavati maglu" i prihvaćati Putina kao Pedra za sve.


Komentar: Neka visi Pedro je poslovica/izreka kojom se označava potreba društva ili kolektiva za žrtvenim jarcem koji će umjesto odgovornih ispaštati za neuspjehe ili nepodopoštine.


Odgovornost bi valjda trebali snositi i vladajući političari, a ne da u "zlom Putinu" imaju alibi za sve. Kako će se sve ovo odraziti na izbore koji se ove godine održavaju diljem EU uključujući i za Europski parlament možemo samo spekulirati. Ali brojni analitičari već ukazuju na veliki porast domoljubnih i konzervativnih opcija, ali i onih krajnje desne orijentacije - koji bi mogli izbiti na političku površinu.

Smatram kako to još uvijek neće dovesti do same smjene postojećih političkih elita, ali će definitivno smanjiti njihov manevarski prostor u smislu donošenja ključnih odluka bez suglasnosti novih političkih snaga koje će se primarno opirati na volju građana kojima su sadašnje elite odavno okrenule leđa.

Kaos na američkoj političkoj sceni

Istodobno, burni politički procesi traju i u Sjedinjenim Državama u kontekstu predsjedničkih izbora 5. studenog. U Kongresu traje blokada Bidenovog prijedloga proračuna za ovu godinu (koji je trebao biti usvojen još početkom listopada 2023.), koji "u istu kašu trpa" financijsku pomoć Ukrajini, pomoć Izraelu, humanitarnu pomoć Gazi, pomoć pojedinim azijskim partnerima, i jačanje izdvajanja za nadzor granice. Ovo potonje je već definitivno propalo po pitanju pokušaja postizanja dvostranačkog konsenzusa, a što je pak bio preduvjet republikanaca za izglasavanje pomoći Ukrajini.

Biden je prošli tjedan doživio još jedan neočekivani udarac nakon po njega dobre vijesti da je Senat (u kojem većinu imaju demokrati) uspio postići dvostranački sporazum o pomoći Ukrajini u iznosu od 60-ak milijardi dolara. Kada je već zatražio da mu Senat na stol dostavi taj sporazum da ga on odmah potpiše, stigla je vijest kako su se republikanci iz Senata predomislili i taj sporazum odbacili. Čak su im se pridružili i pojedini demokrati pa je glasovanje završilo 49:50 u korist protivnika sporazuma.

S republikancima iz Zastupničkog doma bit će još teže jer imaju većinu i sve ih je više uz Donalda Trumpa. Međutim, nitko ne odbacuje ni mogućnost da se tijekom idućih mjeseci Bidenov prijedlog ipak izglasa, iako se tomu najoštrije protivi Trump koji ga smatra "vjetrom u leđa" Bidenu u izbornoj godini. Naime, pošto je prijedlog pomoći Ukrajini lukavo vezan uz pomoć Izraelu, republikancima će se biti teško predugo opirati s obzirom da će njihov ljubimac, Izrael, u tom slučaju ostati bez američkog novca (oko 14 milijardi dolara koliko je predviđeno).

Ali Biden ima još veći problem. Posebni tužitelj Robert Hur, koji je istraživao "neugodnost" s pronalaskom tajnih državnih dokumenata u Bidenovoj privatnoj garaži, upravo je izjavio kako ne preporučuje kazneni progon protiv njega iako je, kako je kazao, "namjerno skrivao" vojne i podatke o nacionalnoj sigurnosti dok je bio potpredsjednik. Međutim, dodao je - vjerovali ili ne - kako bi bilo teško pozvati na odgovornost predsjednika koji se pred porotom pojavi kao
"simpatični, dobronamjerni starac s lošim pamćenjem".
Drugim riječima, starost i demencija isključuju potrebu poštivanja zakona - rekli bismo laički. Ali dodao bih nešto još važnije: nisam siguran da se ova konstatacija o Bidenu, koja je izazvala šok kod demokrata, pojavila baš slučajno u vrijeme objave intervjua Tuckera Carlsona s Putinom (o čemu više na kraju teksta).

Bloomberg o Bidenovim razgovorima s mrtvacima

Ali i tu nije kraj problemima.

"Biden Again Confuses European Leaders, Swapping Khol and Merkel", naslov je teksta američkog Bloomberga od 8. veljače, u kojem se govori kako je predsjednik Biden opet počeo miješati čelnike europskih država. Lako bi bilo da je zaboravio tko je od njih predsjednik koje države, no kazao je kako je na nedavnoj konferenciji u New Yorku razgovarao ni manje ni više nego s njemačkim kancelarom Helmutom Kholom iako je ovaj umro još 2017. Prije toga je rekao kako je "nedavno razgovarao s francuskim predsjednikom Francoisom Mitterandom, koji je umro gotovo prije 30 godina," piše Bloomberg.

Nedavno je, govoreći o ilegalnim migrantima, Biden meksičkog predsjednika Obradora zamijenio s egipatskim i nazvao ga El-Sisi.

Međutim, i pored svega toga, i pored konstatacije navedenog specijalnog istražitelja Hura koja de facto nije ništa drugo nego proglašenje Bidena nekompetentnim za obnašanje i ne samo najviše državničke i političke dužnosti u Americi - Bidenu (za sada) ne pada na pamet da odustane od kandidature. Ali Demokratsku stranku nakon ove konstatacije uhvatila je prava panika.

Predsjednik Kongresa je 8. veljače rekao kako je konstatacija specijalnog istražitelja dokaz da je Biden nesposoban za ostanak na vlasti, a s tim će se nakon ovog složiti i veliki dio građana SAD-a.


Komentar: Biden je nesposoban za ostanak na vlasti već duži period i svakako nije potreban specijalni istražitelj da nam ukaže na to.


Panika raste i tim više što mu je rejtning po pitanju zadovoljstva građana rekordno nizak u povijesti američkih predsjednika, a Trump je trenutačno ispred njega za oko 3 postotna boda. To je krajnje alarmantno ne samo s pozicije što se radi o velikoj razlici za svega 10 mjeseci do izbora, već i činjenice da je Trump izložen i postojanom linču liberalnih medija koji su apsolutno dominantni u američkom medijskom prostoru, ali, još važnije, i pokrenutim brojnim sudskim procesima od kojih su neki vrlo ozbiljni i zbog kojih mu prijeti i dugogodišnja zatvorska kazna ako mu se utvrdi krivnja.


Komentar: Može se povući paralela s dešavanjima u Pakistanu. Tamo je Imran Khan, bivši iznimno popularni premijer, osuđen tik pred izbore da ne bi ponovno pobijedio.


Trump u nezavidnom položaju

Na dan pisanja ovog teksta američki Vrhovni sud počeo je razmatranje Trumpove žalbe na odluku Vrhovnog suda savezne države Kolorado o zabrani njegovog sudjelovanja na izborima zbog mogućeg "uključivanja u pobunu" na Capitol Hllu početkom siječnja 2021., gdje se nasilno osporavala Bidenova izborna pobjeda.

Kakav će biti konačan stav Vrhovnog suda još je teško reći. Ali ono što nije je to, da prema najnovijim istraživanjima Trump vodi ispred svoje protukandidatkinje za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke Nikki Haley sa čak 60% razlike. Dobro ste čuli. Radi se o omjeru 79:19 posto! Nakon novog velikog poraza, ovog puta u Nevadi, Haley ima vrlo male šanse za uspjeh i na predstojećim izborima u državi na koju je najviše računala i čija je bila guvernerica - Južnoj Karolini. Prema anketama, i tamo Trump uvjerljivo vodi.

Kako god bilo, republikanci bi Trumpa mogli nominirati za svog kandidata možda već idućih dana ili tjedana. Ali bez obzira na to, kao i na njegovu golemu popularnost u republikanskom biračkom tijelu - Trumpova je politička sudbina još uvijek krajnje neizvjesna.

Ukrajinska "crna rupa"

U međuvremenu, u Kijevu traju oštre političke borbe, iako je od prošlog tjedna postalo jasno kako od tamošnjih izbora neće biti ništa s obzirom da je predsjednik Volodimir Zelenski produžio ratno stanje u zemlji na još 6 mjeseci. Pritom je najavio i korijenite čistke u vojnom i civilnom aparatu zemlje, a neke od njih je već i učinio.

Tako je upravo smijenio vrhovnog zapovjednika OS generala Valerija Zalužnog, najpopularnijeg upravo među vojnicima (ali i u narodu, za kojeg je simbol uspješnog otpora), što predstavlja najveći potres u državnom vrhu zemlje od početka rata. Na njegovo je mjesto imenovao dosadašnjeg zapovjednika kopnenih snaga Oleksandra Sirskog . inače etničkog Rusa, koji je završio visoku vojnu školu Moskvi u vrijeme SSSR-a, i koji je nakon raspada te države odlučio ostati u Ukrajini i tamo izgraditi vojnu karijeru što mu je očito i uspjelo.


Obećao osloboditi Bahmut pa kiksao

Sirski je i Zelenskom i Zalužnom prošle godine, početkom svibnja, nakon dramatičnog pada Bahmuta (kako u ga do tada nazivali - simbola ukrajinskog otpora ruskoj agresiji) obećao njegovo oslobađanje. I to usprkos protivljenju Pentagonovih i NATO-ovih stratega koji su tražili da se u tu operaciju ne kreće, jer na sebe veže velike dijelove najelitnijih ukrajinskih snaga koje će biti potrebne za veliku proljetnu protuofenzivu na jugu zemlje, u Zaporiškoj regiji i dalje prema Krimu. Na kraju oslobađanje Bahmuta nije uspjelo, a ukrajinske snage su (poput Wagnerovih tijekom prethodnog zauzimanja grada) pretrpjele velike gubitke pa ni o kakvoj njihovoj pomoći na južnom bojištu nije moglo biti niti riječi.

Sada pak, za razliku od Zalužnog koji je krajem prošle godine zbog teškog stanja u gradu Avdiivki kazao kako se njegov pad možda može očekivati u ožujku, Sirski najavljuje žurno novo prebacivanje svježih snaga s ciljem sprječavanja potpunog okruženja toga grada u donjeckoj regiji, koji je prije rata brojio do 30 tisuća stanovnika.

I taj grad, iako manji od Bahmuta koji je imao oko 70 tisuća stanovnika, ima još veću simboličku i emotivnu vrijednost po Ukrajinu, jer je još od rata 2015. godine s proruskim pobunjenicima kada se uspio obraniti (iako je vrlo blizu milijunskog Donjecka), u međuvremenu pretvoren u vjerojatno najjaču utvrdu ukrajinske vojske uopće.

Uostalom, i čuveni, polmilijunski Mariupolj, u kojem su bile stacionirane najelitnije i najmotiviranije snage poput onih "škakljive" pozadine "Azov" - je pao za cca 3 mjeseca borbi, u svibnju 2022. (Napomena: danas, 17. veljače, stigla je vijest o padu Avdiivke, odnosno njenom prelasku pod nadzor ruskih snaga).

Politička karijera?

Zanimljivo je kako je zbog spomenutih previranja na vrhu, u Kijev nedavno stigla i podtajnica za politička pitanja State Departmenta Victoria Nuland. I pored priopćenja iz Bijele kuće da je kadrovska politika u vojsci isključivo stvar Kijeva, posljednjih se dana iz Washingtona moglo čuti kako je Nuland tada od Zelenskog tražila da Zalužni ostane na čelu vojske.

Očito - nije pomoglo, pa će sada biti zanimljivo pratiti i sudbinu smijenjenog i u narodu od Zelenskog puno popularnijeg Zalužnog. Hoće li ići u političke vode? Uopće nije isključeno. Tim prije ako se počnu pripremati pregovori s Moskvom o završetku rata, gdje je u ulozi pregovarača teško zamisliti Zelenskog. On je, naime, nakon odbacivanja postignutih preliminarnih dogovora u pregovorima njegovih izaslanika s onim Putinovim u Istanbulu, nakon intervencije bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona i njegovog uvjeravanja u nužnost nastavka rata i konačnu pobjedu nad Rusijom - i zakonskom uredbom zabranio buduće pregovore.

Potom je obznanio i svoj čuveni plan od deset točaka o pregovorima s Moskvom koji nisu ništa drugo nego poziv Rusiji na kapitulaciju. Danas se taj plan više od nikoga ozbiljno niti ne razmatra, a povremeno pozivanje na njega u sklopu sastanaka prijatelja Ukrajine puno više služi kao klasični PR nego što ima stvarnu težinu.

Intervju godine

U međuvremenu, najpopularniji ali i najosporivaniji američki novinar Tucker Carlson u Moskvi je obavio intervju s ruskim predsjednikom Putinom. Sama njegova najava odjeknula je kao bomba, prije svega u SAD-u. Intervju je u prvih šest sati nakon objave na društvenoj mreži X dosegao nevjerojatnih 54 milijuna pregleda (do kraja dana gotovo 90 milijuna), bez učitavanja i onih na službenoj Carlsonovoj web stranici gdje je također objavljen.


Kuriozitet je više od samog intervjua izazvala činjenica da se na Tuckera izlila golema količina osuda od strane njegovih kolega novinara, iz tamošnjih liberalnih medija. Bijela kuća je reagirala nešto umjerenije kroz izjave tipa onih da ovaj intervju sada nije bio potreban, dok je dio republikanaca iz Kongresa odmah pozdravio njegovu namjeru za intervjuiranjem u SAD-u i na zapadu inače potpuno sotonizirnog Putina.

Njegovi se intervjui, inače česti u Rusiji, u SAD-u medijski redovito zaobilaze, ili se pak objavljuju samo pojedine rečenice, nerijetko izvan samog konteksta - o kojima se onda naveliko razglaba u negativnom svjetlu naravno.

Carlson je sve uvrede pa i prijetnje (bilo je i javnih poziva da mu se oduzme američko državljanstvo i ne dozvoli ulazak u SAD) podnio čvrsto, ukazujući na nužnost slobode novinarstva i slušanja onoga što i suprotna strana želi reći ma koliko se to mnogima ne sviđalo, te je intervju na kraju obavio i sretno se vratio kući.

Uopće ne isključujem unutarnju američku političku pozadinu ovog intervjua bez obzira na novinarske profesionalne zakonitosti na koje se Tucker s pravom poziva. Naime, američko-ruski odnosi dotakli su dno, opasnost od međusobnog rata, što bi značilo i Trećeg svjetskog je veća nego ikada, a nikakvog dijaloga na političkoj ili višoj diplomatskoj razini već odavno nema. Mislim također da je Putin svoje ključne teze adresirao budućoj administraciji u Washingtonu, čija god ona bila, a ne sadašnjoj s kojom je to u izbornoj godini nemoguće.

Poruka mu je jasna: nikakvog strateškog poraza Rusije neće biti, i s Rusijom ćete morati računati jer ja ću biti na njenom čelu još pet godina.

Dakle, netko prije ili kasnije nešto mora poduzeti da se takvo stanje promjeni dok nije postalo prekasno. Ako neće političari samostalno, možda ih na to prisile njihovi građani. U Americi je Bidenova administracija velikim dijelom uspjela ukloniti strah građana od rata s Rusijom čestim izjavama kako SAD ne ratuje niti ikada ima namjeru ratovati s Rusijom, a da Ukrajini samo pomaže financijski i vojno da se obrani od ruske agresije. Zato Rusija nema nikakvog razloga da krene u rat sa SAD-om - uvjeravaju iz Bidenove administracije.

Međutim, pritom javnosti ne govore da Rusija o svemu ovom misli posve drukčije. Naime, već neko vrijeme njen državni vrh (i Putin osobno) tvrdi kako SAD sada i formalno ratuje protiv Rusije na tlu Ukrajine, ne samo kroz isporuke oružja i davanja vrijednih obavještajnih podataka u realnom vremenu. Ukazuju na američke vojne instruktore, na pripadnike američke vojske koji upravljaju složenim sustavima PZO Patriot, pa čak i na činjenicu da je na čelo planiranja vojnih operacija odnedavno u Kijevu instaliran aktivni (ne umirovljeni) visoki američki general.

Kada se u obzir uzmu i totalni politički i ekonomski rat kojeg je zapad pokrenuo protiv Rusije, kao i sve češće izjave političara i analitičara na zapadu da bi se Kijevu trebalo početi isporučivati najmodernije dalekometno oružje za gađanje ciljeva duboko u Rusiji (ili pitanja tipa onog zašto Krimski most još uvijek stoji) - nije teško zaključiti koliko se rusko razmišljanje o mogućnosti izbijanja neposrednog rata razlikuje u odnosu na ono Bidenove administracije.

Zato je u Washingtonu najviše i vladao strah od intervjua s Putinom. Mogao bi otvoriti oči Amerikancima i izazvati strah, čime bi se, onda, smanjila mogućnost nastavka neometanog vanjskopolitičkog djelovanja koje se sada ogleda u Bidenovom "hodu po žici" iznad ponora u kojem bi mogao završiti čitav svijet.

Intervju se s velikim interesom gleda i diljem svijeta - od Europe preko Turske i Bliskog istoka, sve do Azije. Ako ništa na kraju ne urodi političkim plodom, društvena mreža X Elona Muska, koja se usudila intervju objaviti, dobila je milijune novih pratitelja. Kao i sam Tucker Carlson, kojega, osim toga, u slučaju pobjede Donalda Trumpa vjerojatno čeka i lijepa politička karijera.