Primamljivo je okviriti globalnu geopolitiku kao binarnu borbu između Kine i SAD-a, kao natjecanje između dva gospodarska diva, od kojih je svaki narastao da vidi drugoga kao temeljnu prepreku vlastitoj sigurnosti i uspjehu.
Ipak, svijet je kompliciraniji od toga. Međunarodni poslovi ne kreću se prema bipolarnom svijetu u kojem dvije supersile stvaraju suparničke sustave i prisiljavaju sve druge zemlje da zauzmu strane, već se kreću prema multipolarnom svijetu, u kojem postoje mnoge velike sile koje se natječu jedna protiv druge.
Multipolarnosti prethodi raspad unipolarnosti, pri čemu se jedna hegemonijska sila nalazi u sve većem opadanju usred uspona drugih. Dakle, Kina nije jedina sila u usponu koja će preoblikovati globalno okruženje, čak i ako je u ovom trenutku najveća, i zbog toga je malo vjerojatno da će Peking ikada biti hegemon u istom smislu kao što je bila Amerika, jer moramo uzeti u obzir druge sile u usponu, kao što su Indija i Rusija, između ostalih.
Komentar: Indonezija je zemlja od 279 milijuna ljudi s veličinom od 1,9 milijuna četvornih km2 ili 2,5 puta veća od Teksasa. Trenutno je 7. najveće svjetsko gospodarstvo po BDP-u (PPP) odmah iza Rusije i ispred Francuske (9.) i UK (10.).
Međutim, jedna zemlja koja se često zanemaruje pojavljuje se kao geopolitički posljedična, a to je Indonezija. Ova ogromna, raznolika, multietnička arhipelaška država dom je za 273 milijuna ljudi i četvrta je najnaseljenija zemlja na svijetu. Također je jedno od najbrže rastućih gospodarstava u jugoistočnoj Aziji čiji je bruto domaći proizvod premašio 1 trilijun dolara u posljednjih nekoliko godina, nakon što se s vremenom povećavao stabilnim tempom. To ga čini jednim od najvažnijih svjetskih gospodarstava i tržišta u nastajanju.
Sve veći značaj Indonezije doveo je do toga da je otočna država postala predmetom geopolitičkog natezanja konopa, a to je pitanje tko će osvojiti njezinu "odanost" u sklopu makro borbe između SAD-a i Kine. Protegnuta na tisuće otoka, geostrateški položaj zemlje je kritičan, jer zauzima temeljni prolaz između Tihog i Indijskog oceana poznat kao tjesnac Malaka, tvoreći učinkovit most između Azije i Oceanije, kao i Južnog kineskog mora.
Zapad posljedično vidi ovu zemlju kao ključnu u pokušaju obuzdavanja Kine unutar vlastitog susjedstva, dok Peking, s druge strane, vidi partnerstvo s Indonezijom jednako važnim iz suprotnog razloga.
No, kada je riječ o geopolitici, Indonezija je arhetip nesvrstane nacije, kao i važan glas globalnog juga, stoga je na njezinu teritoriju 1955. godine održana poznata Bandungska konferencija afričkih i azijskih država. Zbog ive neutralnosti i budući da je muslimanska nacija, Indonezija nije prozapadna, ali nije ni prokineska. Umjesto toga, slijedi vanjsku politiku "najbolje od oba svijeta" koja nastoji istodobno udvarati objema stranama kako bi izvukle koristi. Kao najveće tržište i gospodarsku prednost koja je vrlo blizu, Jakarta ne može ignorirati Peking, stoga donosi svjesne odluke u pogledu trgovine, tehnologije (kao što je Huawei), kao i drugih stvari, kako bi se uskladila s Pekingom.
S druge strane, Indonezija prirodno ne želi biti vojno podčinjena usponom Kine i stoga traži druge partnere kako bi ojačala vlastitu autonomiju kako bi osigurala da ne postane "podređena" strana, te je stoga također strateški partner SA>D-a. Međutim, to je obilježje multipolarnog svijeta, pri čemu nacije osjećaju da ne moraju biti podvrgnute "hegemoniji" treće strane i mogu tražiti više opcija umjesto da moraju slijediti naredbe i preferencije nadređene sile. Indonezija stoga nije ni pro-kineska ni pro-američka, ona je pro-Indonezija i iskoristit će to da postane ključna sila u budućnosti.
Ipak, ovo također neizbježno označava kraj zapadne dominacije na globalnoj razini. S usponom novih gospodarstava kao što je Indonezija s velikim brojem stanovnika, "starije sile" poput Britanije i Francuske sve više postaju manje i manje relevantne. Jedna je stvar gledati na uspon kineskog gospodarstva, ali što se događa kada druga gospodarstva poput Indije, Indonezije, Bangladeša, Nigerije i dr. po opsegu postanu veća od zapadnih zahvaljujući velikom broju stanovnika i tržištima? Ovdje se događa neosporna promjena u ravnoteži snaga, a to naravno također znači da američka dominacija ne može trajati zauvijek.
SAD, a time i Kina, u konačnici moraju pridobiti odanost i udvarati se tim novim gospodarstvima, čime bi se okončala euroatlantska dominacija u globalnim poslovima koja je trajala četiri stotine godina. Upravo je to razlog zašto je Amerika sada toliko usredotočena na ono što opisuje kao "Indo-Pacifik", a zemlje poput Indonezije će u konačnici poslužiti kao tvorci kraljeva dok uspostavljaju svoj globalni utjecaj.
Autor: Timur Fomenko
Komentar: Indonezija bi mogla završiti u klubu BRICS-a iako još nije odlučila potvrdno. U Indoneziji su upravo održani opći izbori i sadašnji ministar obrane postat će novi predsjednik.
Pogledajte također: