Emmanuel Todd
Sada, u članku La Défaite de l'Occident, objavljenom u siječnju 2024., Todd primjenjuje istu analizu forenzičkih podataka u Rusiji, Ukrajini i Zapadu.
Zaključuje da će Rusija uspjeti u svojim ratnim ciljevima i da Zapad ide prema porazu - manje zbog rata nego kao rezultat vlastitog "samouništenja".
U Francuskoj je Toddova knjiga dobila medijsku pozornost koja priliči jednoj slavnoj osobi, a njegovi dugi intervjui na visokofrekventnim televizijskim diskusijskim programima postižu stotine tisuća pregleda.
Iako ga je Le Monde odbacio kao "proroka zatvorenih očiju" koji "nije prvi koji je širio propagandu Kremlja u Francuskoj", Todd je uporan da nije "putinofil". Njegova je analiza povjesničara "dugog vijeka", koji razmatra dugoročne trendove s ideološkim odmakom.
Zašto je Vladimir Putin izabrao veljaču 2022. za pokretanje svoje Specijalne vojne operacije? Todd daje dva odgovora.
Prvo, Rusija je tek tada bila spremna. Od sankcija 2014. kao odgovor na rusku aneksiju Krima, Rusija je gradila svoje vojne sposobnosti, uključujući hipersonične projektile, kakve NATO još uvijek nema, a pripremala je i svoje gospodarstvo za budućnost, razvijajući kapacitete za "veliku tehničku, ekonomsku i društvenu fleksibilnost i protivnik je kojeg treba ozbiljno shvatiti".
Drugo, to se može reći s visokim stupnjem vjerojatnosti i zbog stopa nataliteta i mobilizacijskih kohorti, gdje Todd zaključuje da je Putin vidio petogodišnji sukob u kojem će poraziti Ukrajinu i potisnuti NATO do 2027.
Ruska invazija na Europu, nakon što bi osvojila Ukrajinu, stvar je "fantazije i propagande", tvrdi Todd.
Istina je da je Rusija, s manjim brojem stanovnika i teritorijem od 17 milijuna četvornih kilometara, daleko od želje za osvajanjem novih teritorija i prije svega se pita kako će nastaviti okupirati onu teritoriju koju već posjeduje?
Demografski faktori također utječu na rusko vođenje rata", sugerira Todd.
U početku je samo 120 000 ruskih vojnika bilo raspoređeno u Ukrajini, zemlji od 600 000 km2. Usporedite ovo s invazijom Sovjetskog Saveza na Čehoslovačku 1968., kada je na 128 000 km2 poslano 500 000 vojnika.
Suprotno priči koju favoriziraju mnogi zapadni komentatori, trenutna vojna strategija Rusije nije bacanje milijuna u nešto kao "staljingradski stroj za mljevenje mesa".
Ovaj rat se vodi polako i metodično, kako bi se gubici sveli na minimum. Todd ukazuje na važnu ulogu koju su u ranim fazama sukoba odigrale čečenske pukovnije i Wagnerova milicija, te na mobilizaciji, koja je provedena djelomično i postupno.
"Prioritet Rusije nije osvojiti maksimalnu teritoriju, već izgubiti minimum ljudi", kaže francuski povjesničar i stručnjak za globalne politike.
Putinova stalna popularnost kod kuće ne iznenađuje Todda. Oslanjajući se na stopu samoubojstva i smrtnih slučajeva povezanih s alkoholom, Todd pokazuje društvenu stabilizaciju Putinove ere. Posebno značajan pokazatelj je smrtnost dojenčadi, koja je s 19 promila 2000. godine, pala na 4,4 promila 2020. godine, čak ispod američke stope od 5,4 promila. A za većinu građana Rusije životni standard nikad nije bio viši.
Prema Toddovu mišljenju, ideja da će Rusija biti poražena ekonomskim ratom zabluda je koju šire političari i računovođe koji su preuzeli zapadnjačko kreiranje politike i planiranje. Da bi bile učinkovite, sankcije se uvode tako da se oslanjaju na globalnu suradnju. Ali mnoge zemlje, ravnodušne prema ovoj konfrontaciji između Rusije i NATO pakta i ljute zbog troškova rata koji su im nametnuti, ne žele se poigravati sa svojom budućnošću i pomažu u protoku opreme potrebne Rusiji i izvozu energenata iz nje.
I rusko gospodarstvo se oporavilo, unatoč ili zahvaljujući sankcijama. Uzmimo samo proizvodnju pšenice, bez ostalih žitarica. Ta je proizvodnja bila 37 milijuna tona 2012., da bi 2020. dosegla rekordnih 80 milijuna tona. Žitarica je ukupno proizvedeno 2022. 157 milijuna tona, a sljedeće godine 142 milijuna tona.
Američka proizvodnja pšenice je pala sa 65 milijuna tona 1980. na 47 milijuna tona 2022.
Ako Rusija i Bjelorusija, čiji je nominalni zajednički BDP 3,3% zapadnog (SAD, Kanada, EU, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Koreja), može nadmašiti Zapad u proizvodnji oružja, tada cijeli pojam BDP-a mora biti predmet ponovnog razmatranja. Naravno, ovdje ne treba biti financijski genij za shvatiti da Rusija i Bjelorusija ne kupuju skoro ništa za dolare, pa im BDP u američkim dolarima ne znači ništa.
Njihove tvornice čelika i elektronike kupuju čelik i komponente od svojih čeličana i poduzeća, a ako nešto nemaju, prodaje im Kina i bilo bi zanimljivo pronaći podatke koliko na izlazu iz ruske tvornice za vojsku košta jedan T-90, a koliko Pentagon plaća jedan Abrams? I tako za sve, od uniformi, opreme, običnog metka i puške do PVO sustava, aviona, tenkova, itd. Nakon tih podataka bi revidirali izračun BDP-a, iako već sad postoje ozbiljniji stručnjaci koji uzimaju za vjerodostojan BDP/PPP, odnosno onaj prema paritetu kupovne moći.
U tom kontekstu je značajnija posljedica da Ukrajina gubi rat, i to zbog nestašice u opskrbi oružjem.
Što se tiče Ukrajine, malo tko je očekivao da će se "propala država" opterećena korupcijom i u šaci oligarha tako boriti.
"Ono što nitko nije mogao predvidjeti jest da će u ratu pronaći razlog za postojanje, opravdanje za vlastito postojanje", tvrde stručnjaci , ali Todd predstavlja nepovratno podijeljenu Ukrajinu, s južnim i istočnim regijama koje su odavno izašle iz ukrajinskog nacionalnog projekta. Predsjednički izbori 2010., kaže on, pokazuju tu podjelu s "gotovo zabrinjavajućom jednostavnošću". Glasovi za proruskog Viktora Janukoviča bili su 90,44%, 88,96% i 78,24% u Donjecku, Lugansku i na Krimu, ali samo 8,60%, 7,92% i 7,02% u zapadnim pokrajinama Lavovu, Ternopilu i Ivano-Frankivsku.
Za Todda su predsjednički izbori u svibnju 2014., koji su rezultirali izborom Petra Porošenka, bili prekretnica. U Donjecku je izlaznost bila samo 15%, a u Lugansku 25%.
"Ovi izbori označavaju trenutak kada su rusofone regije nestale iz ukrajinskog političkog sustava." Bio je to "kraj ukrajinske demokracije, koja zapravo nikada nije funkcionirala" i "istinsko rađanje ukrajinske nacije, kroz savez ultra-nacionalizma Zapada i anarho-militarizma Centra, koji su se ujedinili protiv rusofilnog dijela zemlje."
Uoči veljače 2022. Rusija je Ukrajini postavila tri zahtjeva: trajno zadržavanje Krima, zaštitu ruskog stanovništva Donbasa i neutralnost.
"Ukrajinska nacija, sigurna u svoje postojanje i svoju sudbinu u zapadnoj Europi, prihvatila bi ove uvjete", tvrdi Todd.
"Čak bi se riješila i Donbasa", dodaje.
Prisjećajući se prijateljskog raspada Čehoslovačke, Todd primjećuje da bi se ta manja državna zajednica tada mogla usmjeriti na izgradnju sebe kao istinske ukrajinske nacionalne države, priznate od svih.
Odluka Ukrajine da ponovno osvoji Donbas i vrati Krim je bio i dalje je "samoubilački projekt", tvrdi Todd.
"Kijev pokušava održati svoj suverenitet nad populacijom druge nacije, ali nacije daleko moćnije od nje", pojašnjava.
"Samoubilački nedostatak realizma u kijevskoj strategiji sugerira, što je paradoksalno, patološku ukrajinsku privrženost Rusiji i potrebu za sukobom koji otkriva nesposobnost odvajanja od Rusije same", tvrdi francuski stručnjak.
Što se tiče Zapada, Todd ga predstavlja kao narcisoidnog i hubrističkog izvan dodira s "ostatkom svijeta". Njegova "ideološka samoća i neznanje o vlastitoj izolaciji" rezultat su dva desetljeća globalizacije pod vodstvom Amerike i agresivne vanjske politike. Potkrijepljen analizom tipičnih obiteljskih struktura te kulturnih i vjerskih pripadnosti, Todd nije iznenađen što je velik dio ostatka svijeta navija za Rusiju, kao prkos unipolarnoj hegemoniji kojom dominira Amerika i "liberalnom međunarodnom poretku".
Rusija nije glavni geopolitički problem, sugerira Todd.
"Prevelika populacija koja se smanjuje, ona ne bi bila u stanju preuzeti kontrolu nad planetom i nema nikakvu želju učiniti. Umjesto Rusije, to je zapadna, točnije američka kriza, terminalna kriza koja ravnotežu planete dovodi u opasnost."
Budući da predsjednik Macron sada predlaže preuzeti vodstvo u europskoj vojnoj potpori Ukrajine, čini se da je Emmanuel Todd u sukobu s francuskim establišmentom. U njegovoj knjizi postoji mnogo toga što dovodi u pitanje dominantni narativ u našoj vlastitoj politici i medijima, u ovoj kratkoj recenziji piše Marc Polonsky.
---------
Izvor
Komentari čitatelja
na naše novosti