Jedna od najvećih farsi ovih modernih vremena je da oni koji najglasnije govore o demokraciji i ljudskim pravima su isti oni koji u svakoj prilici krše međunarodne norme, piše američki novinar i pisac Robert Bridge.
U lipanjskom broju lijevo orijentiranog američkog političkog časopisa The New Republic na naslovnici je prikazan namršteni Donald Trump s hitlerovskim brkovima iznad naslova: "Američki fašizam, kako bi to izgledalo".
U objavi na društvenoj mreži X, urednici su objasnili da su naslovnicu odabrali "na temelju poznatog Hitlerovog predizbornog plakata iz 1932., iz ovog razloga: svatko tko je prebačen u Njemačku 1932. mogao je vrlo, vrlo jednostavno objasniti uspon Herr Hitlera i biti uvjeren da su njegovi kritičari pretjerivali."
Dodali su kako je Hitler 1932. uglavnom izgledao kao normalan političar, "a Njemačka je vidjela pravo lice njegova pokreta tek nakon što mu je dana vlast".
Postoji samo jedan problem s nervoznim rukopisom ovog časopisa: Trump je već odslužio četverogodišnji mandat kao američki vođa, a za to vrijeme nije bilo vidljivog znaka da on fašistički maršira glavnom ulicom.
Zapravo se dogodilo suprotno. Dok je Adolf Hitler napao Poljsku 1. rujna 1939., čime je započeo Drugi svjetski rat, Trump je ušao u povijesne knjige kao prvi američki vrhovni zapovjednik u moderno doba koji je izbjegao vojni sukob.
Sada usred kampanje za drugi mandat, s proždrljivom obrambenom industrijom željnom većeg profita, republikanski čelnik je rekao da će okončati ukrajinsko-ruski sukob u roku od 24 sata ako bude ponovno izabran.
Kad uzmete u obzir da "demokracija" danas prvenstveno funkcionira u ime vojno-industrijskog kompleksa i drugih povezanih poslovnih interesa, lakše je razumjeti kako se Trumpa u korporativnim medijima opisuje kao egzistencijalnu prijetnju američkoj republici.
Mir je posljednja stvar o kojoj Washington razmišlja, a Rusija to razumije bolje od bilo koje zemlje.
Još 2008. godine "diktator" Vladimir Putin održao je svoj danas poznati govor na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u kojem je upozorio svoje zapadne kolege na opasnosti vojne ekspanzije.
"Širenje NATO-a ozbiljna je provokacija koja smanjuje razinu međusobnog povjerenja. I imamo se pravo zapitati: protiv koga je to širenje usmjereno? I što se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su te deklaracije danas? Niko ih se i ne sjeća", rekao je tada Putin.Unatoč Putinovom izričitom upozorenju, NATO je nastavio dodavati šest novih članica Savezu, čime je ukupan broj porastao na 32, pri čemu je Ukrajina ignorirala glavnu crvenu liniju Moskve, planirajući biti broj 33.
Svatko tko tvrdi da je ovo samo "obrambeni savez" dobro bi razmislio kakav bi bio odgovor Amerike da se cijela Latinska Amerika i pogranična država Meksiko pridruže vojnom savezu koji vodi Moskva. Nepotrebno je reći da bismo do sada bili u krvi do koljena. Međutim, Rusija bi trebala prihvatiti vojni upad na njenu granicu.
Ovo sigurno nije bio jedini put da je Rusija pokušala posredovati u mirovnom sporazumu s Washingtonom. Gotovo osam godina nakon revolucije na Majdanu 2014. i nekoliko mjeseci prije nego što je Moskva započela svoju specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini, Kremlj je objavio svoj plan za mir na kontinentu.
Između ostalog, nacrt sporazuma poziva SAD i Rusiju da se suzdrže od raspoređivanja trupa u regijama gdje bi se mogle smatrati prijetnjom nacionalnoj sigurnosti druge zemlje, kao i zabranu slanja svojih trupa i vojne opreme u područja gdje bi se mogli udariti. Sporazum također ima za cilj zabraniti raspoređivanje projektila srednjeg dometa u Europi .
Da su zapadne sile pristale na plan - jedva da je dospio na naslovnice u zemljama NATO-a - nije teško zamisliti desetljeća mira između istoka i zapada, posljednju stvar koju Washington želi.
Umjesto toga, SAD i njihove europske marionete doveli su Rusiju u nemoguć položaj, prisilivši je da reagira kao i svaka druga zemlja zabrinuta za svoju nacionalnu sigurnost.
To nas dovodi do treće omiljene aveti Zapada, mađarskog premijera Viktora Orbána, koji se usudio izjaviti da je njegova zemlja većinski kršćanska i konzervativna i da ima puno pravo takvom i ostati.
Orbán, čija zemlja sada predsjeda Vijećem EU-a, otišao je na mirovnu turneju sa zaustavljanjem u Moskvi, Kijevu, Pekingu i Washingtonu. Frustracija Bruxellesa dok je gledao kako mađarski "tiranin" govori u korist smanjenja prodaje oružja bila je smiješna, ako ne i sasvim jadna.
"Orbán se možda smatra jednim od rijetkih koji može razgovarati s obje strane, ali u stvarnosti nema mandat za to", napisala je Armida van Rij, viša suradnica u Chatham Houseu.
Ostaje, međutim, pitanje tko će govoriti u ime mira ako ne Trump, Putin i Orban? Zasad je odgovor - nitko.
Komentar: Trenutno je Zapad žestoko odlučan u ratu čak i ako bi to dovelo do njegovog potpunog uništenja kao što bi vjerojatno bio slučaj s Europom.
Pogledajte također: