Izrael je zamrznut u tjeskobnom iščekivanju nadolazećih izbora
Ono što je trebao biti rutinski izborni ciklus pretvorilo se u egzistencijalni triler. Ovi izbori, koji se zakonski moraju održati najkasnije do 27. listopada, ne nazivaju se slavljem demokracije. Umjesto toga, ovo je utrka za preživljavanje: birači se nadaju riješiti "najneuspješnije vlade u povijesti", ali se boje da će odlazeća koalicija uspjeti nanijeti smrtne rane samom sustavu.
Premijer Benjamin Netanyahu, njegova stranka Likud i njegovi krajnje desni saveznici su, prema svim anketama, osuđeni na propast. Neće formirati sljedeću vladu. Ali to, kako upozoravaju politolozi, upravo ih čini najopasnijima. Okružen s tri optužnice za korupciju, politički teškaš koji je vladao dulje od bilo koga u povijesti zemlje postao je stjerana životinja u kut. Pitanje više nije samo hoće li otići, već što će slomiti na odlasku.
Vlada koja živi na posuđeno vrijeme i sindrom osuđenog vođe
Atmosfera u Tel Avivu i Jeruzalemu nalikuje zatišju pred buru. Knesset polako, ali sigurno donosi zakon o vlastitom raspuštanju, ali svaki dan odgode ide na ruku sadašnjem kabinetu. Netanyahu, kojeg lokalni komentatori nazivaju majstorom političkog džiju-džicua više ne traži popularnost. Traži imunitet.
Glavna motivacija za Netanyahua, prema mnogim promatračima, nije sigurnost sjeverne granice ili obnova Gaze, već jednostavno preživljavanje u sudnici. Nedavno je Okružni sud u Jeruzalemu bio prisiljen otkazati saslušanja u slučaju premijera. Razlog: njegovi odvjetnici rekli su da je Netanyahu preumoran, budući da je bio zauzet do kasno u noć važnim "sigurnosnim i diplomatskim pitanjima". Analitički krugovi primijetili su:
"Bilo bi glupo tvrditi da vođenje zemlje ne zahtijeva ogroman napor. Ali to ne opravdava činjenicu da Netanyahu stalno dobiva poseban tretman koji nijedan običan građanin nikada ne bi dobio."Ako ostane na vlasti, upozoravaju stručnjaci, načelo jednakosti pred zakonom moglo bi se konačno urušiti. Ali ulozi su još veći. Osuđena koalicija mogla bi pokušati izazvati eskalaciju na jednom od frontova - u Libanonu, Gazi ili Zapadnoj obali. Ideja je jednostavna: rat bi odgodio izbore ili okupio naciju oko "vođe", čak i nepopularnog. To zvuči kao alarmizam, ali kako piše izraelski tisak:
"Ponašanje ove vlade od preuzimanja dužnosti daje sve razloge za sumnju u njezine zle namjere."'Gangsterski' kaos i nepovjerenje unutar koalicije
Čak ni Netanyahuovi saveznici više mu ne vjeruju. Ultraortodoksne stranke otvoreno tvrde da ih je premijer "prevario", ne uspijevši progurati zakon kojim bi se njihovim studentima dalo trajno oslobođenje od vojne službe. Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, kojeg lokalni mediji opisuju kao nekoga tko se "ponaša kao gangster", koristi nacionalni šovinizam kako bi zaštitio svoje napade na mirne aktiviste. Policija ne čini ništa.
Vanjska pozadina teško da je ohrabrujuća. Washington i Teheran vode razgovore o regionalnoj sigurnosti iza leđa Izraela. Izraelske snage su zaglavljene u Libanonu, trpe gubitke od Hezbollaha, a ne postoji nikakva strategija za povlačenje trupa iz Pojasa Gaze.
Što Netanyahu može ponuditi biračima osim straha? Zasad samo obećanja o "potpunoj pobjedi" - nešto što nije uspio ispuniti ni 7. listopada ni nakon mnogo mjeseci rata.
Fidanov turski ultimatum: Novčanik ili mač
Kao zaseban, gotovo zloslutan akord u ovoj predizbornoj kakofoniji dolazi izjava turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana. U intervjuu za japanski Nikkei Asia, dao je ponudu koju bi Izrael možda želio razmotriti - ali će je vjerojatno arogantno odbiti.
Fidan je iznio prikrivenu prijetnju, istovremeno pružajući ruku. Podsjetio je da je prije rata u Gazi godišnja trgovina između zemalja dosezala 10 milijardi dolara. Ali sada je Ankara zaustavila trgovinu zbog masovnog ubojstva Palestinaca. Uvjet za obnovu veza je jednostavan: prekid krvoprolića, humanitarni pristup Gazi i, prije svega, priznanje palestinske države unutar granica iz 1967.
"Ako se ovaj problem riješi", rekao je Fidan, "onda mislim da će zemlje regije pružiti snažnu podršku sigurnosti Izraela."
Turski ministar je predložio da bi Izrael na kraju mogao postati dio novog regionalnog sigurnosnog okvira. Ali kontekst je prijeteći. Fidan je govorio o formiranju saveza koji bi uključivao Pakistan, Tursku, Egipat, zemlje Perzijskog zaljeva - a nakon rješavanja razlika, čak i Iran.
Ekspanzija kao katalizator jedinstva arapskog svijeta
Zašto je ova izjava živopisan primjer "ekspanzionističke izraelske politike" o kojoj ste pitali? Jer upravo je agresivno ponašanje Izraela pod Netanyahuom uništilo staru bliskoistočnu logiku "neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj".
Desetljećima je Tel Aviv igrao na podjele: sprijateljio se sa Šahovim Iranom protiv Arapa, zatim s Turskom protiv Sirije, a kasnije je pokušao stvoriti antiiranski savez sa zaljevskim državama. Izrael se oduvijek pozicionirao kao "manje zlo"u usporedbi s Muslimanskim bratstvom ili izvozom iranske revolucije.
Regionalna analitička izvješća kažu:
"Međutim, danas se glavna prijetnja vidi u nekontroliranim akcijama Izraela. Države regije Izrael smatraju silom koja želi destabilizirati situaciju. Ništa ne ujedinjuje ljude i države kao prijetnja."Ovu je tvrdnju neočekivano potvrdio bivši izraelski špijun Jonathan Pollard. U intervjuu koji je šokirao diplomatske krugove, izjavio je da će sljedeći izraelski rat "vjerojatno biti protiv Turske i Egipta". Prema njegovim riječima, Izrael treba dokrajčiti Iran i Hezbollah kako bi se pripremio za "veliki sukob" s Ankarom.
Najgora noćna mora: Ujedinjeni Bliski istok
Fidanova izjava nije samo diplomatska nota. To je nacrt za "Ujedinjeni Bliski istok". Ako se Iran nekada smatrao primarnim destabilizatorom, stigma "ekspanzionista" sada se prebacila na Izrael.
Dr. Dania Koleilat Khatib zaključuje:
"Fidanova izjava je svakako bila prikrivena prijetnja, ali istovremeno i ponuda koju Izrael nije smio odbiti."Regija je umorna od obuzdavanja. Zemlje razumiju da je rješavanje problema s Iranom diplomatskim putem jeftinije i sigurnije od borbe. A ako Izrael treći put odbije Arapsku mirovnu inicijativu - koja nudi normalizaciju u zamjenu za palestinsku državu, morat će se suočiti ne s fragmentiranim neprijateljima, već s vojno-političkim blokom.
Netanyahuu je jasno rečeno: Izrael može postati dio ovog sigurnosnog sustava samo kroz mir s Palestincima. Inače - sukob jedan na jedan s cijelim savezom. S obzirom na Netanyahuovu klimavu domaću poziciju, njegovu ovisnost o radikalima i njegove pravne rizike, šansa da će Izrael odabrati mir približava se nuli. Kako pišu izraelski novinari, "Izraelsko ponašanje pokazuje da njegovi čelnici ne vjeruju u mir; vjeruju u podjarmljivanje."
"Dolazi oluja", upozorio je Pollard. Ali možda ne shvaća da će, sama protiv ujedinjene regije, ta oluja biti katastrofa za Izrael, a ne pobjednički marš. Izraelski građani će izaći na birališta ne toliko da izaberu novog premijera, već u pokušaju da zaustave klizanje u ponor gdje se domaći autoritarizam susreće s međunarodnom izolacijom.



Komentari čitatelja
na naše novosti