Putin je, vjerovatno, ubio Kenedija! Evo ideje zapadnim medijima, administracijama i činovnicima za dodatni napad na predsednika Ruske Federacije. Najpoznatiji američki predsjednik Džon Ficdžerald Džek Kenedi ubijen je 1963. u Dalasu, u vrijeme kad je Vladimir Vladimirović imao 11 godina. No, šta je to za zapadnu medijsku mašineriju da obznani kako za jednog Rusa sa toliko godina puška, nišanjenje i pogodak ne predstavljaju problem. Vova, kako su u to vrijeme zvali Putina, već tada je okrvavio ruke. To može biti glavna vijest, a ostala serija zločina kao logična posljedica popuniće ostale dijelove vijesti.
Naravno da karikiramo. Situacija koja zveči iz zapadnih izvora je toliko karikaturalna da ozbiljni ljudi nemaju potrebu da daju suprotne dokaze i spremaju odbranu, već je tu baru u kojoj Zapad juri ruskog krokodila potrebno dodatno zamutiti. Pa neka se igraju kad već vole, ili iz očaja moraju.
Oni bi samo da ruše
Ovaj međunaslov bio je odgovor koleginice na novinarsko pitanje koga bi Zapad, odnosno Amerika, želeli da vide na čelu Rusije. Pitanje je uzrokovano negativnim vijestima koje u rojevima svakodnevno stižu na račun ruskog predsednika.
Putin je očigledno problem. I donekle je dobro što je postao problem jer da to nije, svijet bi izgledao onako kako je izgledao poslije raspada Sovjetskog Saveza i u periodu kad je na čelu Rusije bio vrijemešni Boris Jeljcin, a država godinama na koljenima. Eksperimenti tada vršeni pod jednom kapom i jednom šapom, dolaze na naplatu svakodnevno. Pa umjesto da se polemiše i da na videlo izađu pravi krivci za svjetski sunovrat, Zapad logikom da je napad najbolja odbrana kreće na Putina.
Ruski predsjednik im je nerešiva enigma, ali ne Vladimir Vladimirović već Putin, sa kojim na čelu je Rusija jaka. Ne napadaju ga zbog toga kako se češlja ili što bolje od njih vozi avion, već zbog toga što jaka Rusija znači smanjen, manji i sve blaži uticaj Amerike u svijetu.
Od kraja Hladnog rata, što je priznao i predsjednik Rusije u čuvenom jesenjašnjem govoru u UN, postojala je dominacija samo jedne sile, ali je posljednja decenija pokazala da se geopolitički odnosi mijenjaju. Rusija čini sve kako bi svijet vratila u ležište i kako bi on postao, barem, bipolaran.
Američka jesen
Američki izvoz demokratije pod firmom „arapskog proleća“ doživio je fijasko u svim državama u kojima je sproveden, a zaustavljen je u Siriji pošto se tamošnji predsjednik Asad nije dao, a i Putinu je prekipelo da sve to gleda, pa ga nije dao.
Nešto mora pući
Zbog svega toga je incident sa obaranjem ruskog aviona na granici Sirije i Turske naprosto morao da se desi. Da nije bilo njega, bojimo se da bi posegli za nečim daleko gorim. Turska je tu samo dio mašinerije i onog paket-projekta ranije pomenutog.
Kriza na Bliskom istoku ne da ne jenjava, već je stvorila Frankenštajna pod imenom DAEŠ, koji seje smrt, šalje milione izbeglica u Evropu, a počinje i da izvozi terorizam. U takvoj situaciji ruska vojna intervencija u Siriji jednostavno nije mogla da bude osporena.
Postojale su na početku, a i dan-danas postoje sporadične opaske kako ruski avioni bombarduju takozvanu sirijsku umjerenu opoziciju, ali stvarnog osnova za osporavanje te intervencije nije moglo biti. Poslije terorističkih napada u Parizu svijet je počeo sve češće da govori o tome da je savez sa Rusijom neophodan. Međutim, savez sa ovakvom Rusijom ne bi bio običan savez i partnerski odnos već bi — ne zato što Rusija hegemonoistički to želi, već zbog stanja stvari — bio jednak ujedinjenoj Evropi, na čijem nezvaničnom čelu je Njemačka. Dakle, Rusija bi u tom savezu bila prva među jednakima, ali prva. Toga su svjesni Amerikanci. Pa čak i kad bi taj odnos bio partnerski, opet to Americi — koja pak želi da bude hegemon — ne bi odgovaralo. Nešto je moralo pući, pokvariti najavljeni scenario i oterati Rusiju. Zato je oboren avion. Možda su želeli da isprovociraju i neku drugačiju reakciju, ali nije Rusija mačka, pa da odmah skoči za oči.
Ogadi, pa ogradi
Obaranjem tog aviona oboren je, ili bačen u nokdaun, i projekat „Turski tok“, napravljen zbog teranja Bugarske da obori projekat „Južni tok“, a sve zbog slabljenja geopolitičkog uticaja Rusije. „Sjeverni tok“ za sad nije pod znakom pitanja, ali nikad ne reci nikad, možda i on dođe na red. Za to vrijeme slijede optužbe da je Putin, vjerovatno, kriv za ubistvo Aleksandra Litvinjenka, u toku je provjera poslovanja mega-energentskog ruskog giganta „Gasprom“ od strane Evrope, a možda nas poslušaju i za ovo oko Kenedija.
Ruski narod i birači jasno znaju o Putinu sve što im je potrebno. Njima nisu upućeni ovi rojevi negativnih vijesti. Negativna zapadna propaganda usmjerena je na zapadnu javnost koja mora biti ubeđena da neposlušna Rusija mora biti ograđena. A da bi bila ograđena, ona mora biti ogađena. Zato hoće da ogade ruski najprepoznatljiviji brend. Međutim, vrednost tog brenda je građena toliko dugo u svesti baš te zapadne javnosti da će na koncu svega to biti jalov posao. Rusija pak ne može biti ograđena, pa taman umjesto ovog ogađivanja Zapad na Uralu podigao stvarni zid. Što prije to shvate, biće im jeftinije. Svijetu svakako bolje.
Komentar: Istina je da nas zapadni mediji svakodnevno bombarduju nevjerovatnim informacijama glede predsjednika Putina i filuju nas strahom od moguće "invazije" Rusije na ostatak svijeta. Ako se pažljivije pročitaju te vijesti i uporede sa realnosti u kojoj živimo takve informacije se pokažu kao neuspješna laž koja ima raspon od gađenja do humora.