Komentar: Sindrom kuhane žabe popularna je metafora koja opisuje nesposobnost ili nevoljkost pojedinca da reagira na opasne ili negativne promjene koje se događaju postupno.
Gotovo mi je žao ljevičara. Gotovo. Ali nije. Razlog je jednostavan: toliko toga što govore i rade suprotno je temeljnim načelima na kojima je ova zemlja osnovana.
Tijekom godina izazvao sam desetke lijevo orijentiranih prijatelja i poznanika da navedu deset najvažnijih stvari koje je politička ljevica učinila u posljednjih četvrt stoljeća kako bi Ameriku učinila sigurnijom, jačom, prosperitetnijom ili ujedinjenijom. Još uvijek nisam dobio konkretan odgovor. Jedna je osoba ponudila popis koji je uključivao ObamaCare i iranski nuklearni sporazum iz 2015. (JCPOA). Brzi pregled pokazuje da su, kao i mnoge demokratske inicijative, ove stvorile više problema nego što su ih riješile.
Ono zbog čega gotovo žalim ljevicu jest da su većina ljevičara koje osobno poznajem pristojni, ugodni ljudi -- sve dok je razgovor lagan: vrijeme, filmovi ili sport. Međutim, upustite se u politiku ili kulturu i rasprava će postati nadrealna, poput čavrljanja s Ludim Klobučarom.
Ti pojedinci smatraju se dobro informiranima. Čitaju dnevne novine, gledaju vijesti na mreži i nikada ne propuštaju 60 minuta. Govore o Rachel Maddow kao da im je bliska prijateljica i odmah odbacuju Fox News. Pa ipak, nikada nisu čuli za novinare poput Johna Solomona niti za medije poput Epoch Timesa. Rijetko im padne na pamet tražiti drugačije perspektive. "Smeće unutra, smeće van", kako kaže stara izreka.
Søren Kierkegaard primijetio je da postoje dva načina za pogriješiti: vjerovati u ono što nije istina i odbiti vjerovati u ono što je istina. Ljevičari često pokazuju oboje. Zadržavaju se na pričama dugo nakon što su te priče opovrgnute, dok veliki događaji koji prijete našoj zemlji i kulturi dobivaju malo ili nimalo pažnje.
Razmotrimo nedavni primjer. Stari mediji posvetili su intenzivno izvještavanje o rastu algi u reflektirajućem bazenu na Nacionalnom trgu u Washingtonu. Moglo bi se pomisliti da se radi o nacionalnoj izvanrednoj situaciji. Izvještavanje je uglavnom okrivilo novi plavi brod i toplu, plitku vodu. Ono što je umanjilo bila su izvješća o vandalizmu koji je oštetio nedavno obnovljeni bazen.
U međuvremenu, daleko značajnije priče se ignoriraju. Tulsi Gabbard je otkrila dokumente koji uvjerljivo tvrde da je agencija Anthonyja Faucija pomogla u financiranju laboratorija u Wuhanu, obmanula Kongres o podrijetlu COVID-19 i precijenila učinkovitost cjepiva, maski, karantena i socijalnog distanciranja, što gotovo da nije privuklo nikakvu pozornost javnosti.
Konzervativci su više puta određene događaje nazivali "skandalom našeg vremena", samo da bi gledali kako ih tradicionalni mediji umanjuju, iskrivljuju ili zataškavaju. Popis je dug: Bengazi, transfer tehnologije Skolkovo, e-mailovi Hillary Clinton, strukturni neuspjesi Obamacarea, narativ o dosluhu s Rusijom, porast ilegalne imigracije pod politikom Bidena-Harris-Mayorke, ubojstva američkih građana od strane ilegalnih imigranata, trgovina stotinama tisuća djece, uspon islamizma i socijalizma u američkim institucijama, rutinsko urbano nasilje, upitne izborne nepravilnosti, politički motivirani kazneni progoni i ponovljeni pozivi na nasilje koji su doprinijeli nastajanju kulture atentata.
Ove se priče pojavljuju u konzervativnim medijima, dobivaju kratku pozornost, a zatim blijede kako izbija sljedeća kriza. Pažnja javnosti se stalno resetira.
Čajnik ključa. Žaba postaje nemirna. U većem dijelu zapadne Europe i Ujedinjenog Kraljevstva građani su gledali kako njihovi kulturni temelji erodiraju uz malo učinkovitog otpora. Amerika još uvijek ima vremena odabrati drugačiji put.
Prava pravda zahtijeva odgovornost. Kada se krivi ne suočavaju s posljedicama, a nevini nastavljaju patiti, povjerenje u institucije se urušava. Nacija ne može beskonačno opstati ako veliki dio njezinih građana - možda trećina do polovica - aktivno radi protiv njezinih temeljnih ideala.
Rješenje nije očaj, već obnovljena predanost: zahtijevati transparentnost, podržavati neovisno novinarstvo, sudjelovati u građanskoj raspravi i glasati za vođe koji podržavaju Ustav i vladavinu prava. Samo inzistiranjem na istini umjesto narativa možemo popraviti ono što je oštećeno i osigurati jaču budućnost za sljedeću generaciju.
Komentari čitatelja
na naše novosti