Zapravo, do prošle sedmice manje od 20 posto Venecuelanaca je znalo ko je Guaido i on je slučajno došao na čelo Nacionalne skupštine, koju kontrolira opozicija. Da uguši hronične unutrašnje bitke, fragmentirana venecuelanska opozicija pristala je rotirati vodstvo te iako ima samo 14 zastupničkih mjesta, od 167, bio je to preokret njegove stranke, Narodne volje. Što se njega tiče, Maduro je upravo inauguriran za drugi mandat, nakon što je pobijedio na izborima koje je glavna opoziciona koalicija odlučila bojkotirati. Danas uzvikuju: "Prevara!", ali ovo je opozicija koja bojkotira izbore, organizira državne udare i oslobađa krvavo nasilje na ulicama Venecuele već gotovo dva desetljeća.
Trebamo biti jasni - Guaidovo samoproglašenje je još jedan pokušaj državnog udara. Ne trebate biti pravnik da biste znali da nema ustavne osnove. Opozicija se poziva na Član 233. Ustava da tvrdi da je Maduro "napustio" predsjedništvo, ali on očito to nije učinio.
Udar u ime demokratije
Ono što izdvaja ovaj pokušaj promjene režima od prethodnih je trenutna reakcija od mnogih u međunarodnoj zajednici. SAD je ponudio svoju podršku, u obliku video podrške od američkog potpredsjednika Mikea Pencea, a nekoliko latinoameričkih država brzo je slijedilo taj primjer, s nekoliko evropskih država, koje su prijetile da će uraditi isto ako novi izbori ne budu smjesta sazvani.
Kako mogu svjetske vođe podržavati državni udar u ime demokratije? Lakoća s kojom su dijelovi međunarodne zajednice priznali Guaida odražava neprincipijelnu podršku za demokratiju, već i globalnu rekonfiguraciju moći. To uključuje ne samo porast multipolarnog svijeta - što se vidi iz primjera ruske i kineske podrške za venecuelanski suverenitet - već i zaokret nadesno širom Latinske Amerike, zajedno s ratobornim kolonijalnim uobraziljama SAD-a i Evrope.
Podrška američkog predsjednika Donalda Trumpa za promjenu režima ne iznenađuje - bez obzira na njegovu slabu posvećenost izolacionizmu. Ali, njegova odluka da imenuje Elliotta Abramsa, čiji su krvavi otisci raspršeni po nikaragvanskim kontrašima i drugim centralnoameričkim ratnim zločincima, kao specijalnog izaslanika u Venecuelu bila je ekstremnija nego što su mnogi očekivali.
Sa ovakvim prijateljima kome su uopće potrebni izbori? U slučaju Venecuele, lidere Demokratske stranke je često teško razlikovati od njihovih republikanskih kolega, a danas nije izuzetak. Većina, kao i Nancy Pelosi, otvoreno su iznijeli stavove za udar. A nakon dvije godine dodavanja goriva na antirusku paniku, standardni scenarij informativnog portala MSNBC-ja ne nudi uputstvo zbunjenim liberalima koji pokušavaju odgonetnuti političku poziciju - Trump je za državni udar, ali Rusija je protiv - šta uraditi? Mali znaci nade pojavili su se od nove demokratske kohorte.
Evropski imperijalizam s osmijehom
Kalifornijski predstavnik Ro Khanna odbio je američku podršku za Guaida i pozvao je na okončanje sankcija, dok je zastupnica iz Minnesote Ilhan Omar na Twitteru napisala: "Državni udar koji podržava Amerika u Venecueli nije rješenje za ozbiljne probleme s kojima se suočavaju. Trumpova nastojanja da postavi opoziciju krajnje desnice samo će potaknuti nasilje i dalje destabilizirati regiju."
Komentar: Izražavanje različitih ili suprotstavljenih mišljenja je 'rizično' kada osporavaju propuste Kongresa. Bravo onima koji riskiraju.
U međuvremenu je progresivna revolucionarka Alexandra Ocasio-Cortez razočaravajuće pristala na prenošenje tvita Khanne, dok je Bernie Sanders skrenuo pažnju sa glavne stvari u temi koja je naizgled krizna i više vremena je proveo odbacujući Madura nego protiveći se američkoj intervenciji.
Evropa se, što je karakteristično, pozicionira kao manje zlo, imperijalizam s osmijehom. Iako nisu podržali udar otvoreno, nekoliko država je prijetilo da će to uraditi ako Maduro ne sazove izbore unutar osam dana. Ucjenjivati nedavno izabranog predsjednika novim izborima je dovoljno arogantno, ali je pozitivno drsko kada razmotrimo ko izdaje ultimatum.
Britanska konzervativna premijerka Theresa May, naprimjer, predsjedava nepopularnom vladom koja teško da može preživjeti izglasavanje nepovjerenja - a ko bi mogao zaboraviti podršku bivše liderke njene stranke Margaret Thatcher za čileanskog diktatora Augusta Pinocheta.
U međuvremenu je španski premijer Pedro Sanchez došao na vlast kroz još jedno izglasavanje nepovjerenja u državi koja se jedva nosi sa svojim fašističkim naslijeđem, čiji su nasljednici - desničarska Narodna stranka - odigrali ključnu ulogu u državnom udaru protiv Chaveza.
Borba za moć u regiji
Francuski opkoljeni predsjednik Emmanuel Macron, čiji je stopa odobravanja niža od Madurove, bio bi dobro posavjetovan da svoju kuću dovede u red. Macron prihvata proteste sve dok se ne dešavaju na francuskom tlu, i izgleda da je zaboravio hiljade uhapšenih i povrijeđenih i osam smrtno stradalih zbog represije protesta "Žutih prsluka".
A tu je, zatim, i Latinska Amerika, gdje je novi val desničarskih vlada brzo prihvatio Guaida, ne zato što podržavaju demokratiju, već zato što bi zbacivanje takozvanog Chavizma bilo krunsko postignuće njihovih nastojanja da postepeno vrate moć u regiji. Zapravo, "grupa iz Lime", koja je pomogla ubrzati priznanje Guaida, zapravo je uspostavljena prije jedva 18 mjeseci, kao predvodnik američke desnice, s eksplicitnim ciljem da se neprijateljski postave prema Venecueli. Kroz blage državne udare u Paragvaju i Brazilu, zajedno s izborima u Argentini, Čileu, Kolumbiji i drugdje, ljevičarski rozi val je razlomljen i dostavljen u ruke međunarodnog kapitala.
Komentar: Latinska je Amerika gotovo dva stoljeća u fokusu interesa Sjedinjenih Američkih Država, još od daleke 1823. g.:Latinska Amerika kao američko dvorište
I ovdje glasanje otkriva dosta toga. Kolumbijski predsjednik Ivan Duque Marquez je izabrani nasljednik Alvara Uribea, kuma latinoameričke krajnje desnice, optužen da ima veze s trgovinom drogom i odredima smrti (mnogi od onih koji danas emigriraju iz venecuelanske krize ranije su pobjegli od višedesetljetnog političkog nasilja u Kolumbiji).
Peruanski predsjednik Martin Vizcarra čak nije ni izabran, već je došao na vlast kada je njegov prethodnik bio prisiljen dati ostavku usred korupcijskih skandala (ali ne prije nego što je pomilovao bivšeg peruanskog predsjednika i ratnog zločinca Alberta Fujimorija, iako je pomilovanje kasnije ukinuo Vrhovni sud).
Na čelu ovih samoproglašenih čuvara venecuelanske "demokratije" je Jair Bolsonaro - rasistički mizoginista koji otvoreno hvali brazilsku vojnu diktaturu (1946-85). Licemjerstvo je tako debelo da se može nožem rezati. Na neki način, najjasniji dokaz političkih motivacija grupe iz Lime je otpadanje Meksika, gdje je Andres Manuel Lopez Obrador inauguriran u decembru. Protiveći se pomaku udesno u regiji, Lopez Obrador je također odbio novi hegemonistički vašingtonski konsenzus, umjesto toga nudeći da posreduje u rješenju venecuelanske krize.
Nužno smirivanje tenzija
Nije jasno šta će naredni dani donijeti. Guaido do sada nije sazvao nove izbore. Njegova strategija je prije bila da izgradi paralelnu vladu - ne s narodnim glasovima, već s međunarodnom podrškom. Banka Engleske je trenutno pod pritiskom da odbije dugogodišnji zahtjev za repatrijacijom venecuelanskog zlata.
U međuvremenu, ako je bilo nekih pitanja o ulozi nafte u ovoj jednačini, Marco Rubio je na Twitteru pisao o tome kako američki naftni poslovi zahtijevaju da udar uspije, a Guaido prijeti da će imenovati paralelni odbor u kompaniji Citgo, koja je u vlasništvu Venecuele, ali se nalazi u SAD-u.
U odgovoru na američku podršku državnom udaru, Maduro je s pravom prekinuo diplomatske odnose sa SAD-om, ali Trump je prvobitno odbio povući osoblje iz ambasade. Iako bi venecuelanska Vlada bila u potpunosti opravdana u hapšenju i uklanjanju ambasadora, Maduro nije zagrizao mamac i umjesto toga je smirio opasnu situaciju koja je mogla biti iskorištena da opravda direktniju intervenciju. Ovaj Venecuelanac predlaže politički dijalog da smiri tenzije, što je nužni korak. Nema dijaloga koji će stabilizirati ekonomsku situaciju, a vršenje pritiska na SAD da podigne svoj brutalni režim sankcija bio bi veliki korak u pravom smjeru.
Izgubljeni usred ove opasne globalne političke igre su ljudi, u čije ime svi tvrde da govore: siromašni u Venecueli, oni koji nose teret duboke ekonomske krize, sabotaže opozicije i američkih sankcija. Isti ovi sektori su se pobunili protiv krize i neoliberalne reforme 1989. godine, podstaknuvši Huga Chaveza na vlast desetljeće kasnije, i mnogi su razumljivo nespremni da odbace politička postignuća iz proteklih 20 godina. A u ovim sektorima, a ne desnici i imperijalističkim udarima, leži budućnost Venecuele.
Komentari čitatelja
na naše novosti