U usporedbi s većinom azijskih gradova, ali i Sjedinjenih Država i Europe, kineske metropole, uključujući Xi'an, izgledaju kao neka vrsta urbanih područja budućnosti. Ali oni nisu "bezlični", niti atomizirani. Grade se za ljude, a ne protiv ljudi. Xi'an je mjesto gdje je počinjao stari Put svile, povezujući Kinu s Indijom, središnjom Azijom i Bliskim istokom.
Grad ima poseban značaj i duboku simboliku u kineskoj povijesti, a važan je za sadašnjost i budućnost Kine. Xi'an je najstarija od četiri drevne metropole i dom vojske od terakote cara Qin Shi Huanga. Ova ogromna svjetska baština je divovski simbol odanosti, izdržljivosti i optimizma. Prema legendi, cijela ogromna vojska je slijedila svog zapovjednika u drugi život, bila je spremna braniti ga, boriti se za njega i, ako bude potrebno, ponuditi posljednju i najveću žrtvu.
Što to zapravo znači? Jesu li samo hrabri ratnici spremni žrtvovati svoje živote s osmijehom na licu? Ili je to cijela nacija, ili čak cijelo čovječanstvo koje je odlučno braniti ga? Što god da jest, ogromno je, a od samog pogleda na dimenzije spomenika zadrhti cijelo tijelo.
Na pedesetak kilometara, na sjevernoj stani grada Xi'ana, na bezbrojnim kolosijecima je poredana vojska najbržih vlakova na svijetu. Ovi prekrasni vlakovi povezuju Xi'an s Pekingom, Šangajem i Hong Kongom. Neki već jure prema gradu Zhangye, prvom koraku nove željezničke pruge Puta svile, koja će uskoro krenuti na sjeverozapadnu točku Kine, u Kashgar.
Kashgar je udaljen samo 100 kilometara od kirgiske granice i 150 kilometara od Tadžikistana. Ako netko misli da je Kina obična zemlja sjeverne Azije, daleko od ostatka svijeta, trebao bi dvaput razmisliti.
U središtu Xi'ana nalazi se živahna četvrt, slična onoj u bilo kojem živom gradu na Bliskom istoku. Postoji Velika džamija, bazar i beskrajne staze raznobojnih štandova, radionica nakita, restorana i halal gostionica. Mnoge žene ovdje nose raznobojnu odjeću i šalove, dok muškarci pokrivaju glave kapama. Zapadni dio Kine je živa mješavina kultura sjeverne i središnje Azije. A drevna prijestolnica Kine - Xi'an, poznata je i cijenjena zbog svog multikulturalnog identiteta. Poput bivšeg Sovjetskog Saveza, komunistička Kina je ogromna i raznolika zemlja.
Ali se Zapadu ne sviđa ono što vidi. Zapad mrzi brze vlakove koji, nevjerojatnom brzinom, jeftini i udobni, prelaze udaljenosti od tisuću kilometara. Mrzi tamo gdje idu: u bivše sovjetske republike središnje Azije, a uskoro, nadamo se, u Afganistan, Pakistan, Iran, Rusiju i jedan dan možda čak u Indiju.
On Zapad mrzi optimistički duh ljudi u Xi'anu, kao i mudru i ekološku politiku Kine. Zapad mrzi što u gradovima kao što je Xi'an nema slamova, beskućnika ili prosjaka. Umjesto oglasa su postavljeni lijepi plakati s porukama koje ističu socijalističke vrline, uključujući jednakost, patriotizam, međusobno poštovanje, demokraciju i slobodu. Zapad mrzi što je većina ljudi ovdje odlučna, zdrava, dobroćudna i optimistična. Zapad strastveno mrzi činjenicu da je Kina u biti komunistička, s centralističkom planskom ekonomijom i vrlo uspješnim socijalnim politikama koje će do 2020. eliminirati posljednje džepove krajnjeg siromaštva i radit će na unapređenju ekološke civilizacije.
Kina se suprotstavlja zapadnjačkoj propagandi koja u glave ljudi želi usaditi mišljenje da je svako socijalističko društvo sivo, jednoobrazno i beskrajno dosadno. U usporedbi s gradom poput Xi'ana, europske prijestolnice izgledaju dosadne, depresivne, prljave i zaostale.
Ipak, Kina još nije bogata. Barem na papiru i prema statističkim podacima koje uglavnom proizvode zemlje i organizacije koje kontroliraju Washington, London i Pariz. Prema indeksu ljudskog razvoja kojeg je sastavio UNDP, Kina je ista kao Tajland, iako je kontrast između dviju zemalja iznenađujući. Tajland je feudalno društvo kojeg Zapad slavi zbog njegove snažne potpore antikomunističkom ratu u Vijetnamu i zemlja koja pati od propale infrastrukture, bez javnog prijevoza izvan Bangkoka, sa strašnim zračnim lukama i monstruoznim željezničkim sustavom. To je zemlja s vrstom "indonezijskog urbanog planiranja" u kojem dominiraju urbane barake, beskrajne prometne gužve i praktično nikakva kontrola prometa.
U Tajlandu se frustracija osjeti posvuda i stopa ubojstava po glavi stanovnika je viša nego u Sjedinjenim Državama. Tako tvrdi Interpol, dok je Kina jedna od zemalja s najnižom stopom samoubojstava u svijetu.
Ali iznad svega, Zapad mrzi rastući utjecaj Kine u cijelom svijetu, osobito u zemljama koje su stoljećima terorizirane i pljačkane od strane europskih i američkih korporacija i vlada. Zapad se plaši da će brojni narodi shvatiti da je Kina odlučila zaustaviti sve oblike imperijalizma i eliminirati siromaštvo u svim krajevima svijeta, i to na obostranu korist, naroda kod kojih dolazi i svoju.
Projekat Jedan pojas – jedan put
Da "svi imaju koristi" je zapadnim elitama potpuno stran koncept, čak i neprijateljski, barem u zapadnim glavnim gradovima. Samo je Zapad, uz onih nekoliko "izabranih" i poslušnih zemalja, poput Japana, Južne Koreje i Singapura, bio ovlašten napredovati, formirajući klub nacija koji se strogo okuplja samo s pozivnicom.
Kina želi da svi budu bogati, ili da barem ne budu siromašni. Većina Azijata voli tu ideju. Afrikanci je vole još više. Nova elegantna željeznička stanica u Nairobiju u Keniji simbol je i obećanje bolje budućnosti. Tramvajske linije u Adis Abebi i izgradnja visokobrzinske pruge koja će prijeći Laos su čuda koja si bila nezamisliva prije samo nekoliko godina.
Svijet se mijenja, prije svega zahvaljujući nastojanjima Kine i Rusije da definitivno unište zapadni kolonijalizam, projekt koji tako dobro krenuo odmah nakon Drugog svjetskog rata, ali, osim na papiru, nikada nije dovršen.
Xi'an se diže. Na Zapadu su rekli da se život u Kini poboljšava, ali samo u Pekingu, Šangaju i Guangdongu. Kasnije su rekli da se bolje živi na cijeloj pacifičkoj obali. Dobro život je bolji, ali idite na zapad. Onda su posjetili Xi'an, Chengd, Kunming i druge gradove. Nakon toga se zapadni Agitprop okupio i izdao deklaraciju: "Kineski gradovi dobro napreduju, ali selo pati".
Tada je uslijedio plan predsjednika Xi Jinpinga imena "Ekološka civilizacija" i pokrenute su odlučne reforme za poboljšanje standarda i kvalitete života u najnaseljenijoj zemlji na planeti. 2018. godine, po prvi put u modernoj povijesti, došlo je do inverzne migracije iz kineskih gradova u ruralna područja. Moramo ponavljati, sve dok se ne utisne u umove ljudi, da nakon 2020. godine u Kini neće biti ekstremnog siromaštva.
U knjizi "Kina i ekološka civilizacija", dijaloga između Andrea Vltcheka i filozofa Johna Cobba, koji je blisko surađivao s kineskom vladom oko pitanja okoliša i obrazovanja, stoji:
"Uspoređujući uspjeh europskih zemalja i Kine u obraćanju pozornosti na svoj okoliš i potrebe građana, moj razlog da se kladim na Kinu je što imam izvjesno povjerenje da će vlada zadržati kontrolu nad financijama i korporacijama općenito. Ako bude tako, može kontrolirati i medije i vlada tako može jamčiti da će financijska i industrijska društva služiti nacionalnom dobru, kako to percipiraju ljudi. Manje centralizirane vlade su manje sposobne kontrolirati financijske korporacije i druge tvrtke čiji kratkoročni interesi nisu usklađeni s općim dobrom."
Nisu vjerni caru, nego čovječanstvu. Nisu vojnici, već ljudi koji grade mnogo bolji svijet u svim krajevima planete, često vlastitim rukama. To čine usprkos prigovorima koji stižu od neradnika i nihilista sa Zapada. U Xi'anu sam bio ispred starih vrata gdje prije mnogo stoljeća sve i počelo, stari Put svile.
Sada, sve se u velikom ciklusu vraća ovamo. Novi početak. Bilo je hladno. Počeo je snijeg. Ali bio sam neizmjerno sretan što sam tamo i osjećao sam se živim i pun optimizma za budućnost čovječanstva. Napravio sam nekoliko simboličkih koraka. Milijuni su to učinili prije mene. Milijuni će to učiniti opet", piše Andre Vltchek filozof, romanopisac, redatelj i istraživački novinar, autor nekoliko knjiga, uključujući "Kinu i ekološku civilizaciju".
New Eastern Outlook
Komentari čitatelja
na naše novosti