Boris Mežujev: Fjodore Aleksandroviču, prvi čovjek NR Kine je 9. svibnja prisustvovao na paradi na Crvenom trgu, u posljednje vrijeme s Kinom je sklopljen niz važnih gospodarskih sporazuma. Ima li rusko-kinesko zbližavanje perspektivu?
Fjodor Lukjanov: Sklopljeni sporazumi nisu samo ekonomski, oni su sveobuhvatni, uistinu usmjereni na strateške odnose u dugoročnoj perspektivi. To jest, oni očito prelaze granice simboličkog čina, radi se o ozbiljnoj međusobnoj orijentaciji. Pri tome, treba jasno razumjeti da nema govora ni o kakvoj alijansi u zapadnom smislu te riječi. Kineski dužnosnici, ne štedeći boje za oslikavanje važnosti rusko-kineske suradnje, neprestano podvlače da Kina ni u kakve blokove nije ulazila, ne ulazi i neće ući.
Boris Mežujev: Na čemu je onda zasnovana ta alijansa?
Fjodor Lukjanov: Povezivanje Rusije i NR Kine je u razumijevanju da su dvije zemlje potrebne jedna drugoj u suvremenom svijetu, jedna upotpunjuje mogućnosti druge, ali pri tome obje strane stavljaju iznad svih ostalih vrijednosti stratešku neovisnost, samostalnost, slobodu djelovanja, koja nije ograničena obvezama pred partnerima, makar oni bili i vrlo poštovani. Za Rusiju je situacija jasna. I nije stvar u konfliktu sa Zapadom, iako je on poslužio kao katalizator okretanja na istok. Nemoguće je u 21. stoljeću, kada Azija za sve postaje centar ekonomskog, političkog i čak djelomično kulturnog privlačenja, da država kojoj se tri četvrtine teritorija nalazi u Aziji, ima dugačku granicu s Kinom i pruža se duž obale Tihog oceana, nema aktivnu, promišljenu i temeljnu istočnu politiku. Tu je Kina neizbježni centar utjecaja, iako Rusiji uvijek valja misliti o diverzifikaciji u tom dijelu svijeta.
Boris Mežujev: U povijesti rusko-kineskih odnosa su bila dva pokušaja da se uspostavi tijesno zbližavanje - 1896. godine, veleposlanstvo u Kini za vrijeme Nikolaja II, sklapanje dogovora o pruzi Kina-Daleki istok; i drugi put - epoha Staljin-Mao. Oba puta savez nije trajao dugo. Može li se računati na to da će treći pokušaj biti uspješniji? Što će jamčiti uspjeh?
Fjodor Lukjanov: Saveza s Kinom neće biti, a nije nam ni potreban. Rusiji je potreban napredak u razvoju svog azijskog dijela i ozbiljni poticaji za razvoj uopće. Kini nisu toliko potrebni ruski resursi, koliko put na zapad, direktan izlaz bez problema na europska, sredozemna tržišta. Odatle i ideja o "Putu svile". Kina nailazi na rastuće suprotstavljanje SAD u Azijsko-Tihookeanske regiji i Peking se trudi da ga zaobiđe, ne stupajući u konfrontaciju. Bar za sada. Euroazija je u tom smislu vrlo povoljna za Kinu, pošto je tamo otpor kineskoj aktivnosti mnogostruko manji. Rusija i Kina su objektivno sposobni pomoći jedno drugom u rješavanju svojih problema. Po prvi put u povijesti, balans snaga nije u korist Rusije, iako postoji mogućnost asimetričnog balansa. Ekonomski se Rusija ne može usporediti s Kinom, ali kad se gleda međunarodna uloga i spremnost na igranje velikih igara, Rusija za sada značajno nadilazi gigantskog susjeda. Time nam je djelomično predodređeno da budemo avangarda svjetske oporbe, što je pozicija koju Kina nikada neće zauzeti, radije birajući podržavati iz sjene. To je rizično, ali i daje mogućnost da se bude zahtjevniji u partnerstvu s NR Kinom.
Boris Mežujev: Oba puta - i 1896. godine i 1949. - zbližavanje je bilo zasnovano na zajedničkim vrijednostima, prvi put na monarhističke, drugi put na komunističkim. Danas nas ne ujedinjuju zajedničke vrijednosti. Da li je to slabost ili možda zalog uspjeha?
Fjodor Lukjanov: Razgovori o zajedničkim vrijednostima - to je čisto zapadni pristup. Kina ne namjerava ni sa kim da se ujedinjuje na vrijednosnoj bazi, pošto je duboko i iskreno uvjerena u vlastitu unikalnost. Drugim riječima, Kinezi smatraju da ostali narodi, osobito Europljani, prosto nisu sposobni zaista dijele kineske vrijednosti, pa to od njih ne treba ni tražiti. U tom smislu kineska isključivost je još "isključiviji" od američke - SAD bar smatraju da svi ostali mogu usvojiti njihove vrijednosti. Kini je potpuno svejedno kakvih se vrijednosti drži Rusija i naše strasti za konzervativizmom ili liberalizmom su za njih jednostavno ludosti bijelih ljudi. Kina je usmjerena na pragmatičko rješavanje zadataka koje sebi postavlja, a ti zadaci su formulirani za narednih trideset godina, minimalno. Međutim, u suvremenom svijetu, gdje se razvija multipolarnost i jača diversifikacija u svim pravcima, pitanje općih vrijednosti uopće gubi aktualnost. Vrijednosni prilaz je isključivo zapadni pogled. Ostalom svijetu ne trebaju zajedničke vrijednosti, već sposobnost da poštuje vrijednosti drugog i da uspješno surađuje, ne obazirući se na kulturne razlike.
Boris Mežujev: U slučaju integracije Rusije i Zapada moguće je zamisliti zajedničku elitu, koja ujedinjuje predstavnike naših civilizacija. Da li je moguće zamisliti klub ruskih i kineskih elita?
Fjodor Lukjanov: Ne mogu zamisliti zajedničku elitu, zato što su razlike u ponašanju i mentalitetu suviše fundamentalne. Ali neophodno je uspostaviti kontakte, jer ih danas praktično nema. Potrebno je uzajamno razumijevanje i zato Rusija mora se izbavi od svog bolesnog zapado-centrizma. A on je nije manje svojstven antizapadnjacima, nego zapadnjacima.
Boris Mežujev: Osim Kineza, pod zvucima "Kaćuše" paradirali su i predstavnici Indije. Valja li vidjeti u tome neku političku simboliku?
Fjodor Lukjanov: Ne. To što Kina i Indija smatraju da je neophodno ukazati poštovanje Rusiji, na dan koji je za nju krajnje važan, je dobar znak, ali iz toga ništa drugo za sada ne proistječe.
Boris Mežujev: Kina i Indija imaju ozbiljna teritorijalna neslaganja. Može li Rusija da nastupi kao posrednik između njih? Da li moguć veliki azijski trokut? I ako je moguć, da li samo kao ekonomski ili kao vojni savez? Protiv koga će biti uperen - protiv SAD ili protiv terorističke prijetnje od strane islamizma?
Fjodor Lukjanov: Vojni savez nikako, prije svega iz gore navedenog razloga - sve tri države stavljaju potpuni i neograničeni suverenitet iznad svih ostalih političkih prednosti. Nikom nije u interesu da stvara jedinstveni front protiv SAD, tome sigurno ne teže ni Indija, ni Kina. Teroristička prijetnja očito raste, ali praksa pokazuje da je borba s terorizmom delikatna stvar, koja dotiče vrlo različite aspekte života društva, pa se tako na kraju vodi na nacionalnoj razini. Ostalo su opće parole.
Boris Mežujev: Kako Veliki trokut može povezati s islamskim svijetom? Može li se Iran integrirati u tu organizaciju?
Fjodor Lukjanov: Iran može igrati rastuću ulogu, i igraće, i povezivanje s njim je apsolutno neophodno. Iran neće ulaziti ni u kakve obvezujuće organizacije, već će se, čim izađe iz izolacije, pobrinuti da se upusti u složene igre sa Zapadom, prije svega sa Europom. A što se tiče islamskog svijeta, tamo se trenutno podiže takav val promjena, koji ponekad veoma plaše, da je za sada teško uopće shvatiti, kako će se nadalje graditi bilo čiji odnosi s muslimanskom zajednicom. Bliski istok uopće preživljava faktički kolaps i nestaje u onom obliku kakav je bio ranije.
Boris Mežujev: Kakva je uloga Kazahstana u predviđenoj integraciji, a kakva je uloga Turske?
Fjodor Lukjanov: Kazahstan je nesumnjivo na dobitku, zahvaljujući svom geografskom položaju i stabilnoj unutarnjoj situaciji i moći će koristiti pogodnosti budućeg zajedničkog projekta Evroazijskog ekonomskog saveza i Puta svile. Turska će, najvjerojatnije, u budućnosti biti daleko više opterećena prijetnjama s Bliskog istoka, nego sudjelovanjem u velikim evroazijskim inicijativama, iako su ambicije Ankare u tom pravcu vrlo velike, ali su mogućnosti ograničene.
Boris Mežujev: Na paradi 9. svibnja nazočio je predstavnik palestinske autonomije, ali nije nazočio predstavnik Bashara Assada. Sa čime to može biti povezano?
Fjodor Lukjanov: Mislim da Bashar Assad trenutno ima preča posla, ulog je ne samo njegov opstanak, već i države. Islamska država je kudikamo svirepiji neprijatelj, čak i od SAD.
Boris Mežujev: Kakvi duhovni izvori mogu zbliže Rusiju i Kinu? Poznati filozof sredine 19. stoljeća, Nikolaj Fjodorov je smatrao da će Rusiju i Kinu zbližiti kult predaka. Postoji li nešto simboličko u poklapanju memorijalne akcije "Besmrtni puk" i učešća Kine na paradi? Nije li odnos prema prošlosti, prema precima, ona religiozna simbolička komponenta rusko-kineskog zbližavanja koja nedostaje?
Fjodor Lukjanov: Ne, to su fantazije. Da kult predaka može ujedinjuje, Kina i Japan bi morali biti tijesni saveznici, a oni su nepomirljivi protivnici. Suvremena Kina se nikako ne može povezati s kultovima i simbolima, ona se bavi socijalno-ekonomskim razvojem. Zamisli ruskih filozofa su Kinezima strane, one ih jednostavno ne zanimaju.
Boris Mežujev: Može li Rusija odigrati ulogu posrednika između autoritarne Kine i demokratskog Zapada, sjedinjujući u sebi najbolje crte kineske meritokracija sa zapadnom elitokratijom? Na Zapadu postoje određene snage, među njima liberalne, koje pokušavaju shvatiti kako iskoristiti iskustvo meritokracija u zapadnim uvjetima. Može li naše udruživanje s Kinom da ne izgleda kao savez autoritarnih država?
Fjodor Lukjanov: Pa, iskreno govoreći, za sada mi se čini da ćemo prije sjediniti lošije crte, a ne bolje. Meritokracija nije svojstvena Rusiji, a elitokratija u zapadnom smislu ponekad liči na karikaturu. Na žalost, Rusija trenutno služi kao loš primjer i za Zapad i za Kinu - ne iz sasvim podudarnih razloga, ali od toga nije lakše. Ne vrijedi nam da fantaziramo o ulozi posrednika, neophodno je pozabaviti se vlastitim razvojem, koji zahtijeva i ozbiljnu dozu samokritike. Zapravo, to je prilično kineski pristup. Što se tiče toga kako će izgledati savez Rusije i Kine - takvo pitanje uopće ne treba da se postavlja. U čijim očima će izgledati? Zapada? Naravno, za Zapad obje države su autoritarne, ako ne i gore. Pa što?
Preveo: Marko Jevtić
Komentar: Rusija i Kina igraju sve veću ulogu u svijetu dok SAD radi sve moguće da to spriječi izazivajući kaos u procesu.